U 2018. godini altruizam je osobina koja može spasiti nas i naš planet«. Na tu očiglednu, a toliko zaboravljenu istinu, podsjeća  Matthieu Ricard, budistički redovnik kojega zovu »najsretnijim čovjekom na svijetu«.

Taj Francuz, koji je obećavajuću karijeru molekularnog genetičara 1972. zamijenio usamljeničkom ćelijom u nepalskome budističkom samostanu, gdje i danas živi, u nedavnom je tekstu pozvao čovječanstvo da odbaci strah i povjeruje vlastitim kapacitetima za dobrotu.

»Najčešće, većina od sedam milijardi ljudskih bića pristojno se odnose jedna prema drugima. Uvijek postoje nasilni užasi u svijetu. To su, međutim, tragične devijacije od onoga što tvori teksturu naše svakodnevice: banalnost dobra. Činjenica da je riječ o anomalijama i aberacijama takve događaje dovodi u medijske naslove. Ali ne bismo zbog toga trebali zapasti u ‘sindrom lošeg svijeta’. Evolucija nas jest ugodila da budemo oprezni i reagiramo na potencijalnu opasnost, ali golema većina ljudskih odnosa ipak je konstruktivna, a ne destruktivna«.

Ricard je čovjek fascinantnog životopisa. Sin uglednoga francuskog liberalnog filozofa Jeana Francoisa Revela i slikarice Yahne le Toumelin, djetinjstvo je proveo u ambijentu francuske i svjetske poslijeratne intelektualne elite. Na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, kao jedan od najboljih u generaciji doktorirao je molekularnu genetiku na Pasteurovu institutu u Parizu, i čekala ga je karijera vrhunskog znanstvenika.

A onda je ostavio sve i odjenuo ljubičastu halju tibetanskoga budističkog redovnika. Danas je plodan pisac, prevoditelj Dalaj Lame, autor važnih prijevoda s tibetanskog na zapadne jezike, utemeljitelj ugledne humanitarne organizacije koja brine o siromašnoj djeci u himalajskoj regiji, odlučan zagovornik veganizma i obustave ubijanja životinja za ljudsku prehranu te jedan od najuglednijih budističkih učitelja današnjega svijeta.

Iskusan meditant, pet godina proveo je u samoći, a znanstvena ispitivanja utjecaja meditacije na funkcioniranje njegova mozga priskrbila su mu nadimak »Gospodin Sreća« i »titulu« »najsretnijeg čovjeka na svijetu«.

Čemu meditirati

Nekoliko Ricardovih knjiga prevedeno je i u Hrvatskoj, među kojima valja istaknuti uvod u meditaciju »Čemu meditirati?«, te knjigu »Redovnik i filozof«, u kojoj sin, budistički redovnik, i otac, skeptični liberalni filozof suvremenog Zapada koji nije lako prihvatio sinovljevo zaređenje, polemiziraju o sličnostima i razlikama budizma sa suvremenom filozofijom i znanošću.

Ricard održava i svoju internetsku stranicu, na kojoj piše o problemima današnjega svijeta. Prvi članak što ga je objavio ove godine govorio je – znakovito – o strahu, dok u drugome piše o nadi, pa poziva ljude na altruizam, pristojnost, dobru volju i međusobno uvažavanje – jer, kaže, »to je ono što će nas možda spasiti, zajedno s našim planetom«.

»Za razliku od nekoliko luđaka – a takvi, kako znamo, uistinu postoje – većina nas zamišlja bolji svijet«, piše Ricard, pa argumentira kako se nasilje, suprotno uvriježenom vjerovanju, već stoljećima smanjuje.

U 14. stoljeću, primjerice, na svakih sto tisuća ljudi događalo se stotinu ubojstava; da danas je ta brojka smanjena sto puta – na jedno ubojstvo na sto tisuća ljudi. »Vrijedi to i za sve druge trendove vezane uz nasilje«, tvrdi Ricard, pa navodi da je iskorištavanje i zlostavljanje djece u SAD-u tijekom posljednja dva desetljeća prepolovljeno. U istome razdoblju, broj siromašnih također je prepolovljen s 1,5 milijardi na 750 milijuna.

»I dalje je to previše, ali brojka se nastavlja smanjivati«, dodaje autor. Premda ima znanstvenih studija koje potvrđuju sposobnost ljudi »da upravljaju samima sobom na žaljenja vrijedne načine«, Ricard tvrdi kako čovjek, kao »društvena životinja«, od najranijeg djetinjstva posjeduje snažnije predispozicije za suradnju nego za natjecanje. »Činjenica je da bebe od prve godine starosti nadalje jasno preferiraju altruistički orijentirane ljude od onih koji prema drugima pokazuju neprijateljstvo«.

Opasnosti svijeta

Opasnosti današnjega svijeta Ricard dijeli u tri vrste: kratkoročno, osigurati vlastiti opstanak; srednjoročno, postići za čovječanstvo »život vrijedan življenja«; dugoročno – prvi put od postojanja vrste, ova vrsta posjeduje »eksponencijalnu sposobnost« da utječe na uvjete opstanka svog života na Zemlji.

»Dobro došli u Antropocen: prvo geološko razdoblje u kojemu su ljudi postali primarni faktor utjecaja na planetarnu klimatsku promjenu«, sa slutnjom ironije piše Ricard. »Ali ako ta silna moć ne bude spojena s podjednakom razinom brige za drugoga, odvest će nas u šesto veliko izumiranje vrsta od pojave života na Zemlji, od kojih je peto bilo izumiranje dinosaura«.

Ali da bi čovječanstvo izbjeglo taj katastrofički scenarij i ostvarilo bolji svijet koji većina priželjkuje, potreban mu je »koncept koji ujedinjuje kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve«.

Ključno je, tvrdi Ricard, da znanstvenici koji se bave okolišem, oni koji odlučuju o sudbini društva i oni koje brine kratkoročna sudbina vrste – ali ulagači koji brinu za sudbinu svojih ulaganja – pronađu sposobnost da zajedno osmisle i ostvare taj bolji svijet.

»Da bi uspjeli, treba im ujedinjujući koncept. Najpragmatičniji od svih«, tvrdi Ricard, »jest altruizam: krenemo li od brige za drugoga, kretat ćemo se prema pozitivnoj ekonomiji solidarnosti, koja treba služiti društvu, a ne obrnuto«.

Postane li nam briga za drugoga temelj da osmislimo vlastitu budućnost, »oblikovat ćemo reforme za društvenu pravdu, koje će smanjiti nejednakosti što u razvijenim zemljama rastu«. I naročito, »počnemo li od brige za drugoga, uistinu ćemo brinuti za buduće generacije«, potiče Matthieu Ricard, pa se vraća svom velikom uzoru Martinu Lutheru Kingu koji nas, kaže, »podsjeća u osvit ove nove godine: «Svaki čovjek mora odlučiti hoće li živjeti u svjetlu kreativnog altruizma ili u tami destruktivne sebičnosti«.