Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 24° 4
Sutra: 24° 24° 4
23. kolovoza 2019.
Priznanje za rad

Život u kolicama ne sprečava ovog Riječanina da spašava tuđe živote. Priča Davora Macana

Foto Marko Gracin
Foto Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 14. lipanj 2019. u 12:13 2019-06-14T12:13:08+02:00

U Zavodu za hitnu medicinu PGŽ-a radi od 1996. godine i dok mu se nije dogodila nesreća 2007., išao je na terenske intervencije, a danas je najvjerojatnije jedina osoba u invalidskim kolicima u Hrvatskoj koja radi u hitnoj službi

Davor Macan »hitnjak« je već puna tri desetljeća, a u povodu ovogodišnjeg Nacionalnog dana hitne medicinske službe dobio je i više nego zasluženo priznanje za 23 godine predanog rada u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Primorsko-goranske županije.

Ovaj medicinski tehničar već desetak godina radi kao dispečer u Medicinsko prijavno-dojavnoj jedinici u sjedištu županijskog Zavoda na riječkim Podmurvicama gdje zajedno s drugim kolegama tehničarima i liječnicima, predstavlja prvi glas, ali i prvu pomoć koju će dobiti pozivatelj broja 194 u Primorsko-goranskoj županiji.

Da će dobiti priznanje za svoj dugodišnji rad, Macan nije znao i kako nam priznaje čak nije želio otići na središnju svečanost Nacionalnog dana hitne medicinske službe jer mu je kao stopostotnom invalidu prilično teško prići mramornoj dvorani Guvernerove palače.

– Ne, nisam znao da ću dobiti priznanje, no kolege su me malo prevarili i uspjeli nagovoriti da dođem. Malo sam protestirao zašto se svečanost održava u Guvernerovoj palači gdje je meni teško pristupiti kolicima, ali smo nekako uspjeli ući na stražnji ulaz. Priznanje mi puno znači, drago mi je da mi je nakon toliko godina rada netko odao priznanje za moj rad, iskreno će Macan s kojim razgovaramo u riječkoj prijavno-dojavnoj jedinici koja je tog jutra zatrpana pozivima.

Posao dispečera

Razgovaramo ispod glasa kako bi Macanovi kolege u smjeni, dr. Senka Štrbo i medicinski tehničar Juraj Prša, nesmetano mogli voditi razgovore s pozivateljima i koordinirati ekipe na terenu.

No, kada je stigao poziv s Lošinja u kojem je utvrđen najviši stupanj hitnoće i za koji je odobren helikopterski prijevoz, Macan je odmah prekinuo razgovor i u djeliću sekunde se stvorio za svojim radnim stolom, kako bi svi prisutni dispečeri što prije obavili sve potrebne procedure i spremno reagirali u slučaju neke nove intervencije.

Naime, prijavno-dojavne jedinice srce su i mozak izvanbolničke hitne službe, kao i mjesto na kojem oni koji trebaju bilo kakvu zdravstvenu uslugu stupaju u kontakt s medicinskim osobljem. Ove jedinice dio su lanca preživljavanja i mjesto ulaska pacijenata u zdravstveni sustav, a dispečeri su ti koji traže najbrži put i najbolji način da medicinska pomoć bude pravovremeno pružena.

Svi koji rade telefonski s pacijentima u hitnim službama redovito prolaze edukaciju za dispečerski posao, a da bi netko uopće postao dispečer u prijavno-dojavnoj jedinici, mora ispunjavati određene uvjete za ovaj posao pa tako medicinski tehničar mora raditi barem pet godina na terenu da bi uopće išao na edukaciju za dispečerski posao, a liječnik barem tri godine. Razlog tome je što su poznavanje terena i iskustvo u medicinskom radu, osnova su za korištenje protokola hitne medicine koji su osnovni i neizostavni alat svakog dispečera.

3091958

– Ukratko, posao dispečera bio bi javljanje na poziv na broj 194 te određivanje stupnja hitnoće. Također, naš posao je i koordiniranje terenskih ekipa i njihovo usmjeravanje. U svakom trenutku morate točno znati gdje vam je koja ekipa na terenu, kako bi na hitnu intervenciju što prije došla upravo najbliža ekipa. Treba znati da otkad je Rijeka postala županijski centar pod sobom imamo sve ispostave koje uključuju otoke i Gorski kotar. To je dosta frekventno područje i zna biti dosta zahtjevno, pogotovo u sezoni. Tehnologija pomaže, istina, danas imamo GPS-ove uz pomoć kojih možemo naći adrese i pratiti vozila na terenu. Nekad smo pred sobom imali plan grada i tražili adresu, a danas je to ipak puno lakše, rezimira Macan.

​Stradao na krovu

Svoje prve godine u hitnoj medicini proveo je u bolničkoj hitnoj službi na sušačkom hitnom traktu Kliničkog bolničkog centra Rijeka, a u Zavod za hitnu medicinu PGŽ-a dolazi 1996. godine. Kako kaže, posao u bolničkoj i izvanbolničkoj hitnoj službi ne razlikuje se puno, osim što hitnjak u izvanbolničkoj službi radi posao na terenu dok ga u bolnici radi u bolničkim uvjetima pa donekle zna što može očekivati kod hitnoće jer je terenska služba već najavila kakvog pacijenta dovozi. S druge strane, hitnjak na terenu nikad ne zna na što će naići kada radi intervenciju.

– Na terenske intervencije išao sam dok mi se nije dogodila nesreća. Kako sam nastradao? Nastradao sam kao što to uvijek biva – glupo. Bilo je to na Staru godinu 2007. Imao sam 37 godina i nisam bio u službi. Gorio je neki krov na jednoj kući, našao sam se u blizini i otišao pokušati nešto napraviti prije dolaska vatrogasaca. Propao sam kroz krov s jedno četiri-pet metara visine, slomio sam kralježnicu i zadobio frakturu lubanje.

Prošao sam niz teških operacija, nakon toga i rehabilitacije, pa kućni oporavak. No relativno sam se brzo vratio na posao, dvije godine nakon nesreće. Sva sreća postojalo je ovo radno mjesto gdje mogu raditi osobe s invaliditetom, opisuje nam ovaj po mnogočemu specifičan riječki dispečer. Osim po svom radnom elanu, specifičan je najviše po tome što je najvjerojatnije jedina osoba u invalidskim kolicima koja u Hrvatskoj radi kao hitnjak.

3134412

– Ne bi bilo priznanja za Davora da nije ovakav kakav je, a to je u prvom redu temeljit i radišan. On jako ozbiljno shvaća posao koji radi i to je nešto što je u ovom poslu neizostavno. Ovo nije služba u kojoj se nešto može prepustiti slučaju ili pak raditi nešto što nije naš posao, potvrđuje i dr. Senka Štrbo, inače i pomoćnica ravnatelja Zavoda za kontrolu kvalitete zdravstvene zaštite i instruktor za medicinsko-prijavnu jedinicu.

Predočiti laiku složenost dispečerkog posla u medicinskim prijavno-dojavnim jedinicama, nije uvijek jednostavno, pa dr. Štrbo pitamo zašto svaki dispečer uvijek pred sobom mora imati knjigu s protokolima koji ga jasno vode kroz postupanja u određenim stupnjevima hitnih situacija, kada kroz gotovo većinu njih svakodnevno prolaze u praksi.

60 sekundi

– Protokoli oslobađaju dispečera dodatnog stresa. Čitajući ih, on je fokusiran na pozivatelja i ne treba razmišljati o tome je li nešto zaboravio reći. Sve što dispečer govori pozivatelju, mora biti izgovoreno ujednačenim tonom, ne smije se galamiti, jer mora pridobiti osobu s druge strane i ustanoviti što se na drugoj strani doista događa. Laiku je vrlo teško ustanoviti diše li osoba ili ne, kuca li srce ili ne. Tu smo mi da ih oko toga uputimo. U medicinsko prijavno-dojavnoj jedinici uvijek moraju biti prisutna tri čovjeka jer dva ne bi mogla obaviti ovaj opseg posla. Mi se moramo javiti unutar deset sekundi jer nikad ne znamo zbog čega netko zove.

Kad se javimo, da bismo utvrdili da je netko doista životno ugrožen, imamo 60 sekundi, a drugih 60 sekundi kako bismo alarmirali najbliži tim. Morate znati da naša elektronička mapa može zakazati i zato dispečer u svakom trenutku mora znati gdje mu je na kojem mjestu u županiji najbliži tim. Osim Rijeke, u PGŽ-u imamo još devet ispostava, tako da osoba koja ovdje radi treba biti itekako budna, objašnjava dr. Štrbo.

Stres u ovom poslu predstavlja i činjenica što je dispečer prvi kontakt osobi koja se zbog hitne situacije i sama nalazi pod velikim stresom. Kako kaže dr. Štrbo, u takvim situacijama teško je od ljudi dobiti osnovne podatke bez kojih timovi hitne pomoći ne mogu izaći na teren.

3091961

– Ljudi zovu jako uznemireni kad se događa neka hitna situacija. Jutros, primjerice, zvala je jedna žena kojoj se dogodila prometna nesreća. Zvala je sama zbog sebe i nije bila teže ozlijeđena, ali je bila silno uznemirena i nije znala gdje se nalazi. Nama je u takvom kontaktu prvo pitanje gdje se osoba nalazi, kako bi pomoć što prije mogla doći, no ponekad nam treba dosta vremena i razgovora da doznamo gdje tim hitne pomoći uopće poslati.

Tu su i djeca na koju smo svi osjetljivi. Primjerice, majka drži dijete koje ima visoku temperaturu i imalo je napadaj epilepsije. Mi s tom majkom moramo ostati na vezi dok god do nje ne dođe naš tim. Ta je majka izbezumljena, posebice ako je sama s djetetom u tom trenutku, a treba djetetu pomoći i mi je u tome moramo voditi. I onda kad tim dođe do nje, malo koji dispečer može ostati miran jer vam se i nakon završetka takve situacije i dalje vrti film, opisuje dr. Štrbo dodajući kako svaki dan u ovom poslu postoji barem jedna ekstremno stresna situacija.

Stresne situacije

Iako za sebe kaže da je pomalo oguglao na stres, i Davor Macan priznaje da i dalje nailazi na stresne situacije u svom poslu. U prvom redu za njega su to hitni slučajevi u kojima su pacijenti djeca.

– Kad je dijete životno ugroženo, bez obzira na to jeste li na terenu ili na telefonu, to je teška situacija, to je jako stresno. Inače, ako je sugovornik u redu i uspije se smiriti, onda razgovor krene normalnim tijekom. No imate svakakvih situacija, vrlo neugodnih, vrijeđanja, psovanja... Neki put je stvarno teško normalno komunicirati i dobiti informaciju što se događa pacijentu i gdje se nalazi. Dispečer mora ostati smiren bez obzira na to koliko je osoba s druge strane neugodna i vrijeđa.

Olakotna okolnost za nas je da se svi razgovori snimaju, pa ako dođe do pritužbi, imate dokaz da ste sve odradili profesionalno i po protokolu. Kad su u pitanju teški slučajevi, poput reanimacije i teških prometnih nezgoda, uvijek se nastoji ostati na liniji s pozivateljem sve dok terenska ekipa ne dođe do odredišta. Ima vrlo sposobnih i spretnih laika koji se zaista potrude i pokušavaju oživljavati pacijente.

Za kraj, iako će možda zazvučati grubo, moram reći da se u ovom poslu neke stvari ne smiju uzimati previše k srcu. Ako to radite, vrlo brzo ćete izgorjeti i realno govoreći niste za ovaj posao. Naravno, s druge strane ovo je posao koji se istinski voli, zaključuje Davor Macan, riječki dispečer kojeg ni teška nesreća, ni život u kolicima, nisu spriječili da radi ono što voli i spašava tuđe živote.

Pozivatelji ne vjeruju dispečerkama

Ljetna sezona najzahtjevnija je za riječke dispečere koji nam govore da se u ljetnoj sezoni od njih očekuje da govore sve strane jezike, što je naravno nemoguće. Sa stranim pozivateljima sporazumijevaju se na jezicima poput engleskog, talijanskog i njemačkog, no i u slučaju kad osoba s druge strane govori taj jezik i dalje je sporazumijevanje otežano pogotovo kad moraju izgovarati adrese i mjesta na kojima se nalaze.

Poseban problem u komunikaciji, kako nam govori dr. Štrbo, predstavlja stav pozivatelja prema dispečerkama.

- Kod nas su u većem broju zastupljene žene, najčešće su liječnice za telefonom, dok je medicinskih tehničara u ovoj jedinici u odnosu na žene nešto više. No, okretanjem našeg broja telefona imate veće šanse da će vam se javiti ženski glas, prema kojem su ljudi, nerijetko, blago rečeno, nepovjerljivi. Primijetila sam da su čak i tinejdžeri skloni preispitivati kompetencije naših liječnica, a kad se pak javi muški glas, poslušniji su i imaju manje prigovora, upozorava dr. Štrbo.

Priznanje i dr. Andrei Pecotić

Osim Davora Macana ovogodišnje priznanje u povodu Nacionalnog dana hitne pomoći dobila je i dr. Andrea Pecotić, voditeljica ispostave Zavoda za hitnu medicinu PGŽ-a u Delnicama. Dr. Pecotić ljubazno je odbila našu ponudu za razgovor, ali i pohvalila svog kolegu Davora Macana ističući kako je priznanje došlo u prave ruke.

- Dosta sam radio s dr. Pecotić dok smo još oboje radili ovdje u Rijeci na terenu. Odlična je doktorica s puno iskustva i čast mi je da sam dobio priznanje zajedno s njom, poručio je Macan.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka