Ispovijest majke

Život s Downovim sindromom: Gogo je moja pustolovina života, ne bih mijenjala svoj život ni za što

Robert Frank

Mama Irena Galogaža i njezin sin Gogo imaju svoje posebne, od ostalih ukućana ukradene trenutke / Foto Damir ŠKOMRLJ

Mama Irena Galogaža i njezin sin Gogo imaju svoje posebne, od ostalih ukućana ukradene trenutke / Foto Damir ŠKOMRLJ

Moj Gogo je hodajuća emocija. Obogatio mi je život koji ne bih ni za što mijenjala, kaže Irena Galogaža, ponosna majka 27-godišnjeg Goge. Gogi je, kaže mama Irena, sve podređeno. On je inspiracija, ali i obaveza: cjelodnevna, cjelogodišnja, cjeloživotna. Puno traži, a još više vraća



RIJEKA – Gogo je moja pustolovina života, putovanje koje neprekidno traje – to je Ireni Galogaža, ponosnoj majci 27-godišnjeg Goge, njezin dječak s Downovim sindromom. Gogo ima mentalnu retardaciju, veliko je dijete koje je spremno voljeti, zna voljeti i želi biti voljen.


»Gogo voli živjeti i zato u naš život unosi sreću. Obitelj drži skupa, ljude spaja, a ne razdvaja. On je naše dijete, naša beba, doživotno. Roditeljima djeca s vremenom odu, osamostale se. Mi imamo privilegiju da će Gogo zauvijek ostati s nama«, priča nam Irena minutu, dvije nakon što je Gogu otpratila put HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.


Unatoč i usprkos Downu, u inat tom gospodinu i sindromu, Gogo čak tri puta tjedno ima angažman u kazalištu. Ponedjeljkom, srijedom i petkom uputit će posjetitelja na red i sjedalo. Šarmantno će se nasmiješiti, onako ispod oka ga pogledati i pokazati rukom kamo mu je mjesto. Utorkom i četvrtkom igra košarku. Nekad je i plivao. Aktivan je.




Gogo voli živjeti i zato u naš život unosi sreću. Obitelj drži skupa, ljude spaja, a ne razdvaja


Gogo voli živjeti i zato u naš život unosi sreću. Obitelj drži skupa, ljude spaja, a ne razdvaja



Ništa nije teško


Osobe s ovom bolesti sklone su pretjeranom debljanju. Zato se moraju puno kretati i trošiti energiju. Upravo zbog toga Irenin život je prepun odricanja i posvećen Gogi. I očev, Perin, također, no mama je mama. Za njega joj ništa nije teško.


Ma, dobro, ponekad se ni njoj baš nešto ne da napraviti, nekamo se s Gogom odvesti, i ona se umori, no ne posustaje. Nikada. I neće posustati. Gogo je njen svjetionik života. Sve mu je podređeno. On je inspiracija, ali i obaveza: cjelodnevna, cjelogodišnja, cjeloživotna. Gogo puno traži, a još više vraća.


Nismo bili od onih roditelja koji si ne mogu priznati da im se dogodilo mentalno retardirano dijete s Downom


Nismo bili od onih roditelja koji si ne mogu priznati da im se dogodilo mentalno retardirano dijete s Downom



»On je hodajuća emocija. Obogatio mi je život koji ne bih ni za što mijenjala«, kaže Irena.


Prisjeća se dana kad je, neposredno nakon poroda, saznala da Gogo ima Downov sindrom. Šok, nevjerica, pa zašto se to dogodilo baš meni, baš nama, pa suočavanje s time, nabraja Irena sve faze koje su prethodile pomirenju da je to naprosto tako i da treba nastaviti živjeti. Brzo smo se, kaže, pribrali. Nismo bili od onih roditelja koji si ne mogu priznati da im se dogodilo mentalno retardirano dijete s Downom.


»Jedna moja prijateljica toliko se sramila svog djeteta s Downom da s njim nikada nije izlazila u javnost, na šetnju, u igru u parku. Dijete je prepustila na čuvanje roditeljima, a ona se gotovo ponašala kao da nema svoju kćer«.


Ipak, životi roditelja djece s Downovim sindromom nose puno komičnih situacija pa eto jedne od njih.


»Muž Pero i ja ’99. odlazimo tri mjeseca u SAD. Prijatelji su nam čuvali Gogota. I tako, zovemo mi na telefon, pričamo s Gogotom, kako je, što radi… Sve je OK, i mi mu kažemo daj nam Željka da ga čujemo. Željko je prijatelj koji ga sa ženom čuva. I slušamo mi našeg Gogota kako viče: tata, trebaju te na telefon! Eto, to vam je naš Gogo, šarmantan i smiješan, za par dana već nas je zaboravio i našao nove roditelje«, kaže Irena koja s Gogom ima posebne, od ostalih ukućana ukradene trenutke.


Sretno veliko dijete


»Vikendom, kad se za razliku od tjedna duže spava, tko se prvi od nas dvoje digne, ima obvezu skuhati nescafe za oboje. Nekad sam to ja, a nekad je to Gogo koji sve pripremi i čeka me. To je naš ritual«.


Gogo je inspiracija, ali i obaveza


Gogo je inspiracija, ali i obaveza



Irena kaže da je Gogo sretno veliko dijete s punom košarom dobrih vibracija i osjećaja. Tako osjećaje ima i prema svojoj simpatiji koja mu je cura već dvadesetak godina i zbog koje je mami uzeo, tajno da ona to dugo vremena nije ni znala, jedan prsten.


»Shvatila sam po njegovom selfiju da je to moj prsten. Htio se ženiti, za njega je to bio logičan nastavak veze. Sve po pravilima«, smije se Irena. Reći će, to je naš Gogo…


Svjetski je dan osoba s Downovim sindromom. Ovo je Gogin dan. I dan njegovih roditelja, majke Irene, oca Pere i sestre Hane. Sjetimo se tih ljudi. I poštujmo ih, kao i njihovu borbu za što ljepši život djece s mentalnom retardacijom, unatoč kojoj ih, uz puno odricanja, ovakvi roditelji uspješno integriraju u društvo.