Sto posto pamuk

Ženske istine u dugoočekivanoj knjizi priča Ivane Simić Bodrožić

Davor Mandić

Kroz školovanje učimo mušku povijest, stalno nam se nameće muška perspektiva, a moje je iskustvo drugačije, žensko je – kaže Ivana Simić Bodrožić, objašnjavajući da su u knjizi »100% pamuk« u fokusu ženski likovi i ono što nas mijenja



RIJEKA » Ivana Simić Bodrožić uopće ne gubi kontrolu, pa čak ne odaje ni nervozu kada je se po stoti put pita o »prokletstvu druge knjige« nakon uspješne prve. I to ne samo zato što joj se to pitanje postavlja otkako je objavila turbouspješan roman »Hotel Zagorje« 2010. godine, nego i zato što joj je najnovija knjiga, zbirka priča »100% pamuk« u izdanju VBZ-a, inače predstavljena na 7. riječkom sajmu knjiga i festivalu autora vRIsak, peta po redu.


   Ali zna Ivana da se poezija, a pogotovo ukoričene kolumne, ne računa. Ma ne računaju se zapravo baš ni kratke priče, ali ipak malo više od poezije. Zato i odgovara ustrajno, ne iščitavajući iz tih pitanja interes za drugu knjigu općenito, nego za drugi roman. Da stvar bude bolja, o drugom je romanu već i razgovarala s urednikom koji je prati, ili kojeg ona prati, Dragom Glamuzinom. Bio bi to nastavak »Hotela Zagorje«, koji bi svaki normalan izdavač potpisao i na neviđeno, ali ipak ima jedna caka.


   – Ostavit ću taj roman za penziju – rekla je Ivana u book caffeu »Dnevni boravak« na predstavljanju zbirke 15 novih priča.




   Ženske su to priče – složili su se i urednik Glamuzina i autorica, pri čemu je Ivana potvrdila da joj ne smeta odrednica ženskog pisma koja bi joj se mogla nakalemiti, upravo zbog toga što je ona svjesna ženskog iskustva, ženskog rakursa iz kojeg piše.


   – Uostalom, kroz školovanje učimo mušku povijest, stalno nam se ta muška perspektiva nameće, a moje je iskustvo drugačije, da, žensko – rekla je Ivana, objasnivši da su u knjizi u fokusu ženski likovi.


   Traume koje ti likovi doživljavaju možda nisu dramatične kao traume djevojčice iz Hotela Zagorje, ali u to je doba traumatično samo i odrastati, pa traume odraslih imaju drugačiju kvalitetu. Kvalitetu koja je zagrebačku predstavljačicu, Mimu Simić, navela na tvrdnju da je ova knjiga možda i mračnija od »Hotela Zagorje«. Pročitana priča »Pukotine«, o unutarnjem rasapu jednog obiteljskog života, jedne ljubavi, bez velikih gesti i dramatičih događaja, ali golemog melankoličnog potencijala, pokazuje da to možda i jest tako.


   – Zanimalo me ono nešto što nas iz temelja promijeni, a što netko tko nas poznaje možda neće ni primijetiti. Sve kreće iznutra, nitko nije gladan, nikome ne prijeti pogibelj, ali promjene koje se događaju su ogromne – rekla je Ivana, u nastavku večeri pričajući i o podijeljenim iskustvima pisanja poezije i proze, kao i o dugotrajnom procesu pisanja filmskog scenarija s Jasmilom Žbanić, a po uspješnom romanu.


   Sve su to za nju potpuno različita iskustva: poezija je neposredna, ne mora čekati da emocija sazrije, da dobije okvir koji mora imati priča, dok je scenarij po njoj najviše tehnička stvar. Zato ga valjda Žbanić i ona toliko i bruse, obzirom da raspisuju već četvrtu verziju. Kad će film? To nitko ne zna.