Zaslužena mirovina

Zbogom frizeraju na Kantridi: Dugovječni riječki frizer Buljanović zatvara vrata nakon 45 godina

Slavica Kleva

Boris Buljanović i Ruža Bujanović / snimio Silvano Ježina

Boris Buljanović i Ruža Bujanović / snimio Silvano Ježina

Kad ste s nekim više od četrdeset godina, onda je valjda normalno da s mušterijama proslavljate i rođenja i krstitke i vjenčanja i rastave. Dijelili smo dobro i zlo, nasmijali smo se i naplakali s njima, ali to je život, kaže Boris Buljanović



»Dan po dan, godina za godinom, i eto, četrdeset i pet let je iza mene, samo u ovom prostoru. Kad prije? Proletilo je vrijeme u jednom trenu.« Riječi su Borisa Buljanovića zasigurno jednog od najstarijih frizera u Rijeci, koji je jučer zatvorio vrata svog salona »Boris« koji se nalazi na Kantridi, u prizemlju nebodera u Pionirskoj ulici. Koji dan prije posjetili smo ga u salonu, jer i njegova suradnica Ruža Bujanović koja je radila kod njega punih trideset godina, odlazi također u mirovinu. Ona nakon punih četrdeset godina staža, Boris s punih pedeset i dvije godine radnog staža, sveukupno 92 godine rada.


U salonu nekako svečana atmosfera, zatekli smo tri stare mušterije, gospođe Miru, Lauru Glavac i Dragicu. Sve tri čekaju red. Jedna trajnu, druga će se šišati, treća samo želi frizuru. Na pitanje kako će sada bez Ruže i Borisa, a gospođa Dragica se zagrcnula, stidljivo obrisavši suzu s obraza.


– Ne znam, toliko smo toga proživjeli s Ružom i Borisom da uopće ne mogu zamisliti da će vrata salona biti zatvorena.


Vjerne mušterije




Pitamo gospođu Lauru od kada na frizuru dolazi kod Borisa i Ruže.


– Od vavek, četrdeset pet let sam tu.


– A niš, puštat ćeš pletenice. Ma konjski rep ćeš pustit, dobacuje joj Boris punih ruku pjene šamponirajući gospođu Miru.


Ruža i Boris zajedno su u salonu punih trideset godina. Pitamo je kolika će joj biti mirovina, a Ruža odgovara da nije još izračunala, ali se nada da će biti nešto veća od 2,5 tisuće kuna. Taman za kruh i mlijeko, nastavlja.



– Bit će i za Novi list, dobacuje gospođa Laura, poželjevši i nama u Novom listu sve najbolje i puno zdravlja.


Razgovaramo u salonu gdje je vrijeme stalo, u salonu u kojem se još mogu vidjeti uzidane haube i prave ergometrijske frizerske stolice od prave kože s nitnama. Doduše, pohabane, ali u današnje vrijeme toliko raritetne i nevjerojatno ugodne.


– Ma bio sam u gradu, vidim koliko je salona otvoreno, ma ne vidim neku gužvu premda su aktualne akcije, feniranje za 30 ili 40 kuna, kod mene je uvijek bilo 50 kuna i nikad nisam imao akcije, objašnjava nam Boris.


Zajedno u dobru i zlu


Boris kaže da će u mirovini mesti po vrtu, uzgajati cvijeće. »Ma zovite me da vam očistim stan u fušu«, poručuje priznavši da je nevjerojatno pedantan, uredan i da ne voli nered.



– Dolaze nam čestitari, lijepo nas časte, ali što da vam kažem, kad ste s nekim više od četrdeset godina onda je valjda normalno da s mušterijama proslavljate i rođenja i krstitke i vjenčanja i rastave i smrti. Dijelili smo dobro i zlo, nasmijali smo se i naplakali s njima, ali to je život, priča riječki frizer.


I dok s dobrim ljudima evociramo sjećanja na stara dobra vremena frizerskog salona, Boris Buljanović iznosi mesni narezak i plate sira, gospođa Ruža vadi čvarke, kuha se kava, toči Borisova travarica koju nabavlja na Pagu odakle je porijeklom, suše ručnici na buri, u zraku se osjeća čista sjeta…


– Kod Borisa i Ruže friziram se od osamdeset i neke. Boris je tako dobar čovjek, uvijek se zna našaliti, u stvari, k’o familija smo, šteta, teško mi je oko srca, nadovezuje se gospođa Dragica.


Gospođa Mira, pak, frizira se u salonu od prvog dana. Iako je nepristojno pitati dame za godine, ona nam je kao iz topa odgovorila:


– Pune 83 godine imam i kod Borisa i Ruže sam na frizuri gotovo svaki tjedan jedanput.


Deset godina iste cijene


– Pitate me kad sam promijenio cijene, ne sjećam, se, posljednji put možda prije deset godina. Naša najstarija mušterija ima 93 godine, nema dolaska, a da nam nije donijela palačinke ili kavu. Tako je dobrog zdravlja i pri zdravoj pameti, a kad nam dođe u salon prvo nam kaže: »Znate ča, kad me ovaj gore neće, neću ga ni molit«, i tako joj napravim frizuru, a ona ode sretna, do sljedećeg susreta, priča nam Boris.


S Gradom Rijekom riješio je svu dokumentaciju koju mora imati prilikom primopredaje prostora.


– Dobio sam tri uplatnice s ukupno 5 kuna dugovanja, jedan na 0,50 lipa, druga na kunu i pol i ne znam još nešto sitno. Sve smo plaćali na vrijeme, takve najmoprimce kao što smo bili mi, sigurno Grad nema puno, uvjeren je Boris.


A za kraj našeg posjeta gospođa Ruža je poručila:


– Na srcu mi leži želja da svim našim mušterijama, osim što ćemo svima pokloniti licitarsko srce, zahvalimo što su s nama dijelili dobro i zlo, što su u nas imali povjerenje. Stoga svima njima želimo dobro zdravlje i puno sreće u novoj godini, kao što to želimo svim ljudima dobre volje, kazala je na kraju gospođa Ruža.


A mi njima želimo ne samo sretnu novu 2017. godinu, nego da u mirovini uživaju što duže, jer po onoj staroj: »Nije važno kolika je mirovina, nego koliko je vremena uživaš«.