Gospodarenje otpadom

Zagađena kišnica na Marišćini nikako nije smjela u okoliš: ‘Centar za otpad na kršu je zločin sam po sebi’

Andrej Petrak

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

"Centar za gospodarenje otpadom na kršu je zločin sam po sebi! Marišćina nikad nije ondje smjela biti, kao što se to nije smjelo učiniti ni s jamom Sovjak u Viškovu, jednoj od crnih točaka velikog industrijskog onečišćenja. Sve što se sad događa na terenu na Marišćini, samo je posljedica onog što je tamo učinjeno, a što je potpuno bespotrebno, jer se sustav gospodarenja otpadom mogao ostvariti na ekološki i bitno jeftiniji način."



Zagađena kišnica s Marišćine nije se smjela ispuštati u okoliš bez prethodnog tretiranja na uređaju za pročišćavanje, slaže se više stručnjaka za sustave otpadnih voda, s kojima je Novi list razgovarao, nakon otkrića da je Ekoplus nepropisno ove onečišćene vode ispumpavao u upojne bunare, i time u kraško podzemlje, ugrožavajući okoliš. Nalaz vodopravnog inspektora, koji je na Marišćini provodio nadzor od 9. do 14. ožujka pokazuje da je Ekoplus putem vlastitog laboratorija izvršio kontrolu zagađene oborinske vode u kazeti za odlaganje otpada te utvrdila povišeni KPK (kemijsku potrošnju kisika) u vrijednostima od 300 do 500 miligrama po litri, ovisno o oborinama, dok je procjedna voda s dijela deponija, gdje je započelo deponiranje iznosila KPK od oko 800 miligrama po litri.


Prema rješenju o okolišnoj dozvoli za Marišćinu i knjizi uvjeta okolišne dozvole, granična vrijednost industrijske emisije Centra u vode određena je na KPK 100 miligrama po litri i ne smije biti prekoračena. Navedeno također upućuje na to da se zagađena kišnica trebala obraditi na uređaju za pročišćavanje otpadnih voda, a ne neadekvatno ispuštati u okoliš, kao što je to vidljivo na snimkama koje je objavio Novi list. S ovim se stavom načelno slaže prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu i član više državnih komisija za procjenu utjecaja na okoliš, ipak napominjući da u ovom slučaju, bez da je upoznat s dodatnim dokazima, ne može govoriti na višoj razini od one samo načelne.


– Načelno govoreći, ocjedne vode s deponija ne bi smjele ići u okoliš netretirane, govori prof. Uršić.




Jedan od vodećih domaćih stručnjaka za pitanja zbrinjavanja otpada ipak je krajnje jasan u jednoj stvari, a to je da se deponiji ne smiju postavljati na kraškom terenu.


– Centar za gospodarenje otpadom na kršu je zločin sam po sebi! Marišćina nikad nije ondje smjela biti, kao što se to nije smjelo učiniti ni s jamom Sovjak u Viškovu, jednoj od crnih točaka velikog industrijskog onečišćenja. Sve što se sad događa na terenu na Marišćini, samo je posljedica onog što je tamo učinjeno, a što je potpuno bespotrebno, jer se sustav gospodarenja otpadom mogao ostvariti na ekološki i bitno jeftiniji način. Ključno je odvajanje otpada, a Marišćina je sa svojim pogonom obična crna rupa, i financijska i ekološka. Jednostavno, kad napravite jednu glupost, iz te gluposti proizađe njih još deset i zato me, nažalost, ne čudi da se ovakve stvari mogu tamo događati. Sve je to sad pod »normalno« i bit će »normalno«, ali nije nužno tako trebalo biti, da je bilo više pameti, rekao je prof. dr. Stanko Uršić.


Vodopravni inspektor prilikom nadzora početkom ožujka utvrdio je da je uređaj za pročišćavanje otpadnih voda tad bio u ispravnom stanju. No, cijeli je ovaj problem nastao jer jer taj uređaj mjesecima, još od tehničkog pregleda, nije bio u punoj funkciji, zbog čega 30.000 kubičnih metara kišnice, zaostale u kazeti za odlaganje ostatka obrađenog otpada, još od studenog prošle godine nije moglo biti pravilno tretirano. Kad je Ekoplus konačno i počeo koristiti ovaj uređaj, a to nikako nije moglo biti prije kraja siječnja, kad su nastale objavljene fotografije, u kraškom podzemlju već je završila značajna količina onečišćene oborinske vode. O kolikoj se točno količini radi, nije poznato, ali indikativno je da je pri izlasku vodopravne inspekcije na teren, u kazeti uočeno samo oko 2.000 kubičnih metara, koja, zabilježeno je, nije otjecala na projektom predviđen način.


Vode s Marišćine, prema provedenim ispitivanjima, slijevaju se prema riječkoj Kantridi. Stručnjaci za tretiranje otpadnih voda slažu se, ako je vrijednost zagađene kišnice doista bila između KPK 300 i 500, da zagađenje kraškog podzemlja i mora najvjerojatnije nije moglo biti takvog obima, da se priroda sama nije mogla pobrinuti za pročišćavanje. Ipak, skreću pozornost na to da interni laboratorij Ekoplusa nije neovisni laboratorij certificiran za obavljanje ovakvih analiza pa da se iznesene brojke trebaju uzeti sa zrnom soli. Da je trajnije zagađenje okoliša najvjerojatnije izbjegnuto sreća je u cijeloj ovoj novoj nesreći oko Marišćine. Međutim, krajnje je zabrinjavajuće da su se odgovorni mogli poslužiti ovakvom neadekvatnom i nepropisnom metodom ispuštanja zagađenih voda u kraško podzemlje, bez ikakva obzira za zaštitu okoliša.