Tercijarizacija je bila kriva procjena, da bi Rijeka prvenstveno trebala težiti turističkom razvoju. Takvo promišljanje je dubinski pogrešno jer nema razvoja nijedne sredine bez razvoja industrije, kaže Matijašić
Riječanina Vladu Matijašića, direktora korporacije Same Deutz-Fahr Grupe za istočnu Europu, tjednik Lider nedavno je uvrstio među 100 najutjecajnijih regionalnih menadžera. Matijašić je karijeru započeo u riječkom Torpedu, a već krajem 80-ih odlazi u inozemstvo te u talijanskoj tvrtki Landini postaje direktor za područje Balkana. U prvoj polovici dvijetisućitih radio je kao savjetnik za ekonomske odnose u hrvatskom veleposlanstvu u Rimu, no sam kaže da »u birokraciji nikad nije mogao dugo izdržati jer je čovjek koji voli miris metala«.
Talijansko-švicarska kompanija Same Deutz-Fahr 2005. otkupljuje bivšu tvornicu Đure Đakovića u Županji, što je dijelom i Matijašićeva zasluga, te pokreće proizvodnju kombajna, pretežito za izvoz. Pogon u Županji danas proizvodi 400 kombajna godišnje, ostvaruje prihod od preko 50 milijuna eura te zapošljava 370 ljudi. Kao menadžer za istočnu Europu, Matijašić upravlja i koordinira poslovne procese u čak 26 zemalja, pa je neprekidno na putu. No, vikendom je u Rijeci.
– Same Deutz-Fahr jedna je od pet najvećih multinacionalnih kompanija u sektoru poljoprivredne mehanizacije u svijetu. Proizvodi sve što je potrebno za poljoprivrednu proizvodnju, od traktora, kombajna, priključnih strojeva, balirki, do motora. To je talijansko-švicarska kompanija koja proizvodne pogone ima u cijelom svijetu, u Kini, Rusiji, Indiji, Poljskoj, Italiji, Njemačkoj, pa i Hrvatskoj. Svoje komercijalne centre ima u Španjolskoj, Americi, Rusiji, Francuskoj, Engleskoj itd.
Tvrtka ostvaruje oko 2 milijarde eura prometa godišnje. Usporedbe radi, radio sam u Torpedu koji je proizvodio nekih 5.000 traktora manjih snaga, dok ova kompanija samo traktora proizvodi 35.000, ne računajući ostale proizvode. U Hrvatskoj proizvodimo kombajne, a budući da se u kombajnu nalazi oko 5.000 raznih komponenti, nakon broda to je najsloženiji hrvatski proizvod, s tim da ima veći domaći udio: oko 50 posto ukupne vrijednosti naših kombajna proizvodi se u Hrvatskoj. Naših 370 radnika godišnje stvara vrijednost gotovo jednaku jednom hrvatskom brodogradilištu.
Politička scena opterećuje
Hrvatska sada želi privući više ozbiljnih investitora, međutim, njih nema. U čemu je problem?
– Još uvijek su politički odnosi u Hrvatskoj prevladavajući u našem društvu. A ljudi koji dolaze s kapitalom samo žele vidjeti mogu li ostvariti povrat ulaganja i profit i ne zanimaju ih previše ni politički, ni bilo kakvi drugi odnosi. Poljska, gdje sam već sedam godina na čelu uprave, je primjerice zemlja koja vam omogućava da u potpunosti budete koncentrirani na svoj posao. Tamo vas ne interesiraju ni promjene političkih stranaka, ni što se zbiva na političkoj sceni, a mi smo ovdje više koncentrirani na sporedne stvari nego na vlastiti posao. To je jedan problem. Drugi je zakonska regulativa koja se ili često mijenja ili nije dovoljno jasna. Ona mora biti mnogo jasnija i jednostavnija. I treća stvar su sami ljudi. Dat ću primjer Slovačke i investitora u njezinu autoindustriju. Prvo, imali su potpunu podršku države koja im je dala kompletnu infrastrukturu, a drugo, u isto vrijeme kad je Hrvatska imala 7 ili 8 posto visokoobrazovanog kadra, Slovačka je imala 21 posto, i zato se autoindustrija odlučila za njih, a ne za nas. Zamislite samo koliku bi korist imala riječka luka od prekrcaja tereta za proizvodnju i ukrcaja nekoliko stotina tisuća automobila.
Da bi se proizveli automobili ili bilo koja roba visokotehnološkog nivoa, potrebna je kvalificirana radna snaga, a danas to više nisu samo bravari ili tokari, već ljudi koji znaju raditi s kompjuterima i od kojih se traži visoka stručna sprema. Mi imamo kvalitetnu radnu snagu, ali i dalje imamo ogroman nedostatak visokoobrazovanih kadrova. Velik je problem i nemobilnost radne snage. Bilo gdje u svijetu normalno je putovati 40-50 km od kuće do posla, a kod nas je i putovanje duže od pet minuta problematično. Problem je i centralizacija države. Ustroj države je takav da je sve koncentrirano u Zagrebu, pa primjerice u Županji imamo problem s pronalaženjem mladih inženjera jer se mladi ne vraćaju u sredine odakle su krenuli na studij. No, nije to slučaj samo Županje, nego čak i Rijeke koja nikad u svojoj novijoj povijesti nije imala takav odljev kadrova. Kako i sam putujem, imam priliku vidjeti kako ponedjeljkom kolone dobrih automobila putuju za Zagreb.
Što nam donosi ulazak u EU? Prijeti li odljev mozgova?
– Europske unije se ne trebamo bojati. Bugarska i Rumunjska danas su daleko bolje zemlje nego što su bile kada su ušle u EU, bez obzira na sve probleme, jer su se postavila pravila ponašanja koja ne dozvoljavaju da rodbinske ili političke veze budu prevladavajuće, dok su lokalne političke strukture, koje su imale veliki utjecaj, taj utjecaj izgubile. Pitajte bilo kojeg Poljaka, Rumunja ili Bugara je li za izlazak iz EU. Prije će vam to reći jedan Talijan ili Englez nego netko iz ovih novih zemalja EU jer su one od ulaska ipak profitirale. Moramo učiti jezike, dodatno se školovati, osloboditi se prevelikih očekivanja od države i njenih »skuta«, početi putovati i komunicirati sa svijetom, usvajati nove tehnologije , što se posebno odnosi na firme, koje kod nas u velikoj mjeri još uvijek posluju po principima od prije 20 ili 30 godina, a okruženje se kompletno promijenilo. Kod nas se bilance rade jednom godišnje, a u svim velikimi ili uspješnim firmama vani rade se mjesečno, kako bi se moglo na vrijeme reagirati na promjenu u okruženju. Svijet je općenito postao brži i moraju se donositi brže odluke. Više, kako se zna reći u današnjoj ekonomiji, velike ribe ne jedu one male, nego one brze pojedu one koje su spore. Mi možda u Uniju ulazimo u lošem periodu, ali vidjet ćete da ćemo unatoč tome od nje profitirati. Što se konkretno naše kompanije tiče, ništa bitno nam se neće promijeniti jer u zemlje Cefte malo izvozimo, a tvrtke iz zemalja EU koje uvoze naše kombajne više neće morati platiti PDV odmah prilikom prelaska granice, nego tek po prodaji, što je dodatni poticaj da kupuju od nas.
Imali smo svjetske firme
Riječko gospodarstvo je 90-ih pogodio jedan val stečajeva, da bi ga sada pogodio drugi. U Rijeci je puno fakulteta, a sve manje posla, pa je to što opisujete logičan slijed.
– Rijeka je 80-ih godina imala nekoliko svjetskih firmi pa bi na listi najutjecajnijih menadžera regije, da smo je gledali prije 20-ak godina, sigurno bilo barem desetak Riječana. Dogodile su se tu dvije stvari, iako ne samo u Rijeci, nego cijeloj Hrvatskoj, no u Rijeci se to izraženije vidi jer je bila otvoreni grad, izvozno orijentiran. Prvo, opet su se desili politički odnosi, pri čemu je Rijeka dijelom možda bila i kažnjavana. A drugo, ni ovdašnje vladajuće strukture nisu otvorile široku frontu da se zajednički, oni koji to mogu bez obzira na političku boju, dogovore što se može napraviti za prosperitet ovoga kraja.
Govorilo se da se treba u potpunosti okrenuti tercijali.
– Bila je to kriva procjena, mada se to sada valjda malo promijenilo, da bi Rijeka prvenstveno trebala težiti turističkom razvoju. Takvo promišljanje je dubinski pogrešno jer nema razvoja nijedne sredine bez razvoja industrije.
Iz Županje kombajne izvozimo u Francusku, Rusiju, Poljsku, Grčku, Njemačku, Nizozemsku, Kinu i druge zemlje. Čak 97 posto ukupne proizvodnje plasiramo na inozemna tržišta pa ne ovisimo toliko o domaćem, na kojem je stanje trenutno loše. Već devetu godinu se ova akvizicija u Županji potvrđuje kao uspješna priča, koja je međutim mogla biti i negdje drugdje, pa i u Rijeci, da je bilo više razumijevanja. Počeo sam karijeru u Torpedu i sve što sam naučio bilo je u Torpedu, međutim kada sam ’94. s grupacijom Landini došao u Rijeku, nismo naišli na dobar prijem. Kada ekonomija postaje političko pitanje i kada proizvodi političke odnose umjesto ono za što je tvornica namijenjena, onda to ne može dobro završiti.
Pogrešna privatizacija
No, hrvatsku je tranziciju obilježila upravo devastacija industrije.
– To je u potpunosti bila posljedica političkih odluka, a sve kreće od pogrešne privatizacije: određeno je da će tvrtku dobiti netko tko za to nije bio ni zaslužan, ni sposoban, pa ako ju je dobio za nula, a prodao makar za jednu kunu, puno je zaradio. Većinom to nisu bili ljudi koji su znali, a ni htjeli upravljati. Često su samo htjeli iskoristiti politički trenutak da dođu do enormnih bogatstava, i to na način da unište izuzetne vrijednosti koje su se akumulirale u privredi, od ljudskog kapitala nadalje. Rijeka je tu loše prošla, a ni sama nije smogla snage stvoriti alternativu u ekonomskom smislu.
Počelo se pričati o reindustrijalizaciji, pri čemu je konstatirano da Rijeka ipak ima razvijene neke industrije, od farmaceutske, prehrambene, naravno brodogradnje i drugih. Što vam se čini, gdje je Rijeka danas i ima li potencijala da povrati stari industrijski sjaj?
– Kada bih vulgarizirao temu, rekao bih: da se digne na razinu iz 80-ih trebat će joj 150 godina jer je 150 godina i građena ta infrastruktura. Ali ne samo infrastruktura. Mi moramo promijeniti naša moralna načela koja su se negdje izgubila i vratiti kult rada koji je bitan u svakom ekonomskom odnosu. Da bi se povećao društveni bruto proizvod, prije svega treba puno raditi. Da bi se danas napravila reindustrijalizacija, potreban je golem novac i moramo biti svjesni da vlastitim snagama to ne možemo. Ako nemaš novca, moraš imati sirovine, a mi ni to nemamo. Moramo dakle imati kadrove, a budući da smo stare uništili, treba cijela jedna nova generacija stasati da bi uhvatila neki kontinuitet. Moramo koristiti i neke svoje komparativne prednosti, pri čemu nikako ne mislim da je cijena radne snage ono što može biti naša komparativna prednost. Apsurd je ako se netko misli razviti na način da dovede kapital nudeći jeftinu radnu snagu. Mi smo mala zemlja, s malom količinom radne snage i mnogo je zemalja koje će uvijek moći jeftinije prodavati svoju radnu snagu od Hrvatske. Treba težiti dodanoj vrijednosti koja se nalazi u naprednim tehnologijama, u znanju, a ne u rukama. A kao što je bila golema uloga države u propadanju »stare« ekonomije, tako je sada i njena golema uloga da shvati što se napravilo, okrene se budućnosti i promijeni ploču.
Previše županija i općina
Vidite li zasad takvu strategiju?
– Ne, jer prvo i osnovno što je trebala učiniti vlada je izvršiti decentralizaciju države uz drukčiju organizaciju. Rijeka sama po sebi, kada bi to i htjela, nema gdje izvršiti reindustrijalizaciju jer je u svojim granicama tako zaokružena da nema mogućnost prostorno iskoračiti. Ponovno usporedba s Poljskom. Poljska ima 20 vojvodstava, a preko 300 tisuća četvornih kilometara i više od 40 milijuna stanovnika. Ima barem 7 do 8 gradova s više od 500 tisuća stanovnika. Hrvatskoj kapacitet od 4,5 milijuna stanovnika ne dozvoljava da ima 500 općina i 21 županiju. Ne treba nam 500, već možda 100 općina i 5 do 6 županija. I to je veliki propust ove vlade, da nije smanjila toliki aparat. Zato i jesmo užasno skupa zemlja, s visokom poreznom presijom.
Ta visoka cijena plaća se upravo takvoj organizaciji društva, nefunkcionalnoj birokraciji, preusitnjenosti lokalne uprave. Dešava se onda nešto što nije prisutno ni u jednoj zemlji u našem okruženju, a to je da mladi bježe u državne službe, što je tragično i nepojmljivo za moderno društvo u kojem mladi moraju težiti kreativnosti, a ne bježati u birokraciju jer je tamo sigurno. Općenito je ta borba za državna radna mjesta jako zamorna. Pogledajte sindikate, cijelo društvo se trese samo oko državnih i javnih službi, a uopće nije problem što nema proizvodnje, što ljudi u tvornicama ostaju bez posla, što nema novih vrijednosti ni izvoza, što je unutarnji i vanjski dug nepodnošljiv. Nama je najveći problem božićnica u javnim službama.
Želje i realnost
Kakve su nam perspektive rasta?
– Jedno je politička želja, a drugo ekonomska realnost. Mi imamo kapaciteta za rast u kratkom roku jer su nam pokazatelji vrlo niski, a i mala smo zemlja. Da proizvedemo tri nova broda, već bismo imali rast BDP-a. Prema tome, imamo šanse i za brzi rast, ali ne vidim neki zajednički nastup i želju svih aktera u društvu. Umjesto da se sada pozicija i opozicija oko toga dogovore, vode sporedne rasprave.
I ova uža regija već se diže.
– Oni će možda povećati BDP, ali situacija u Srbiji nije bolja nego u Hrvatskoj. I Makedonija, i Srbija, i BiH, i Crna Gora, sve su to daleko lošije ekonomije od naše. Oni rastu na nižoj bazi. No, slabiji smo primjerice od Rumunjske ili Bugarske, iako i dalje vjerujemo da smo jako važni. Ono što je drugi apsurd, i dalje smo u očima Poljaka, Slovaka, Rumunja ili Bugara sjajna zemlja. I dalje nas doživljaju kroz more i turizam, i tu stvarno imaju što vidjeti. Naša je infrastruktura daleko bolja, kuće ljepše…
EU šansa za Rijeku
Ali ljudi sve teže žive.
– To je točno, no ja se ipak nadam da će Hrvatska ulaskom u EU početi snažnije komunicirati sa svijetom, otvoriti se, pri čemu Rijeka ima izuzetnu mogućnost razvoja zbog svog geografskog položaja, ali i povijesti. Nećemo više biti grad na granici jedne male države, već grad i luka na ulasku u veliku EU. Ima puno mladih obrazovanih ljudi, imamo sveučilište, no nedostaje taj produžetak u praksi. Sveučilište nije dobro kada proizvodi ljude koji završavaju na birou rada ili se ne mogu uklopiti u sistem rada. Ali dobro je da se o tome konačno razgovara. Rijeka ima mogućnost iskoristiti svoj geografski položaj, i na bazi njega razmišljati što raditi i kako se razvijati. A kad govorim o Rijeci, govorim i o riječkom prstenu, jer se grad treba otvoriti, povezati sa zaleđem i obrnuto. Treba promijeniti i način razmišljanja o tome što je to moderna industrija. To je tehnološki najrazvijenija industrija. Rijeka se razvila na torpedu koji je bio tada vrhunska, »raketna« industrija onog doba, pa moramo razmišljati što je vrhunsko sada.
Koje su to industrije?
– To su industrije koje možda neće u kratkom vremenu zaposliti velik broj ljudi, ali će donijeti dodanu vrijednost koja će omogućiti da se razvijamo. Treba krenuti od nule. I uopće se ne treba vraćati na to da smo imali Benčić, Vulkan, Torpedo. Mi to više ionako ne možemo razvijati jer su i te industrije već zastarjele, a nema više ni tog kadra ni kapitala. Treba težiti razvoju novih vrhunskih industrija koje će se bazirati na znanju. To su primjerice industrije vezane za IT-sektor, farmaciju, nanotehnologije. One će bujati, a mlade generacije, kojima je kompjutor sastavni dio života, o tome više znaju. Start up firme će rasti i stoga se mladima mora pomagati u njihovim idejama i željama. I kvaliteta zdravstva, iako sada nažalost pada, naša je komparativna prednost pa to treba dalje razvijati. Na tom planu ima hvalevrijednih primjera upravo u Rijeci i okolici, kao što ima uspješnih tvrtki koje su se razvile prije svega zahvaljujući kreativnosti ljudi koje ih vode. I naravno, ne smijemo zaboraviti prijevoz i sve vezano uz pomorstvo.
