Okrugli stol

Ugledna imena hrvatske glazbe u Kastvu: Šansona je sjajna glazba i odličan tekst

Srđan Brajčić

Foto V. Karuza

Foto V. Karuza

KASTAV Ugledna imena hrvatske glazbe okupila su se večeras na okrugom stolu, koji je održan u sklopu kastavskog Čansonfesta, s temom Europski utjecaji na razvoj šansone u Hrvatskoj. Odgovor na to pitanje može se izvući iz podsjetnika Hrvoja Hegedušića koji kaže da šansona dolazi, naravno, od francuske riječi chanson ili u prijevodu – pjesma. Naravno, na hrvatsku šansonu puno će utjecati i talijanska pjesma, odnosno canzone, ali Hegedušić ističe da se u Hrvatsku puno glazbe uvozilo i iz Engleske.Novinar i skladatelj Zvonko Varošanec dat će pak definiciju šansone kao glazbenog izričaja u kojem je glazba sjajna, a tekst odličan. Šansonijer Igor Brešan dopunit će takvu definiciju tvrdnjom da je šansona zapravo glazbeno ispovijedanje jednog čovjeka pred publikom, odnosno javnošću. – Svaka dobra šansona kreće od teksta koji mora imati poetsku vrijednost i koji će biti dobro uglazbljen i interpretiran, kaže Varošanec, dok začetnik šansone u Hrvatskoj Hrvoje Hegedušić podsjeća da je jednom postojao i trend takozvane monofonske šansone koje su se sastojale samo od interpretacije stihova ali koji su također imali svoju poetsku vrijednost.– Taj pokret naravno nastao je u Francuskoj i govorimo o poznatim trubadurima. Trend trubadura se razvijao, ali će glazba ipak biti važna za šansonu zbog toga što je ona nositelj svih tih riječi, tumači Hrvoje Hegedušić i ističe da su istinski šansonijeri uvijek bili isključivo kantautori, dakle oni glazbenici koji su sami stvarali i pjevali svoje skladbe.Na pitanje tko je u Hrvatskoj najupečatljiviji šansonijerski kantautor, diskograf Hrvoje Markulj istaknut će velikog Arsena Dedića, ali podsjeća na veliki značaj cjelokupne zagrebačke škole šansone koja je krenula 1964. godine u kojoj je bio i Hegedušić.

– Važno je također naglasiti da je šansona umjetnički komentar jednog vremena i života. U Hrvatskoj su se 1964. godine okupili glazbenici koji su osjetili potrebu da nešto kažu o vremenu u kojem žive. Te godine Arsen Dedić objavio je i svoju čuvenu Moderato Cantabile, napominje Markulj.


Prisjećajući se vremena zagrebačke škole šansone, Hegedušić također govori o Arsenu kao istinskom šansonijeru u nas koji je u isto vrijeme razmišljao i o tekstu i o glazbi, k tome je bio vrhunski interpreta onoga što je napisao. Igor Brešan dodat će i da je Oliver Dragojević u duši bio veliki šanosnijer, ali mu je nedostajalo ono što je Arsen imao, dakle autorski dio.– Ne smijemo zaboraviti ni velikog dalmatinskog šansonijera Tomu Bebića koji je bio naš, mediteranski odgovor na zagrebačke intelektualne krugove onog vremena. Tu je naravno i Marko Demicheli. No iz današnje perspektive ja moram reći da su poljski i češki šanosnijeri zapravo davali najbolje odgovore na društvena pitanja, ističe Brešan koji navodi da unatoč svemu u Hrvatskoj i danas postoje tri grada s glazbenim festivalima koja u svom nazivu imaju riječ šansona – Kastav, Šibenik i Zagreb