RIJEKA – Udruga prijatelja životinja Vis Vitalis iz Rijeke poznata je po spašavanju i brizi za starije, hendikepirane te, nažalost, i zlostavljanje životinje, a na njezinom čelu nalazi se energična Diana Primožić.

Spašavanjem životinja Diana se bavi već četvrt stoljeća, a kako je željela i shvatila da bi mogla učiniti još i više, 2012. je godine u krugu obitelji osnovala udrugu. Realizaciji te želje pomogli su i dobri ljudi koji su ponudili svoju pomoć, a za udrugu je odabrala ime koje ima specifično značenje.

– Dopala mi se Snaga života, pa sam iz tog razloga za udrugu odabrala to ime. Znakovito je. Naša udruga je obiteljska, a pored mene su uključene i moja majka i kći. U biti smo u početku bile više mačkarice. Inače, ja više volim pse, a moja majka mačke. Lakše je i pomoći mačkama jer vam treba manje prostora za smještaj. Počele smo upravo s mačkama i bile na više od 20 maca. U trenutku kad su se ispunili određeni uvjeti, krenuli smo i sa spašavanjem pasa, prisjetila se Diana početaka rada udruge.

Uglavnom pomažu starijim, hendikepiranim i zlostavljanim životinjama, te 90 posto njihovih štićenika spada u te kategorije.

– Najveći dio životinja smješten je kod mene i mame, a imamo i tete čuvalice sve u okolici Rijeke i na riječkom području jer su tu veterinari i frizeri. Trenutno udruga skrbi za 30 maca i 22 psa. Uglavnom volim uzimati životinje iz našeg kraja, iz Rijeke i okolice, ali kako volim pomoći starim i ozlijeđenim životinjama, nerijetko pomognem i onima izvan našeg kraja. Uzmem i štence, ali više volim starije životinje jer ih nitko ne želi. I životinje u terminalnoj fazi života jer im treba njega i ostaju s nama do kraja. Imam i neke nepokretne životinje koje na koncu uspiju i prohodati, a mi im pružamo svu potrebnu njegu, ističe Primožić.

Diana Primožić s četveronožnim "penzićima" iz Vis Vitalisa / S. DRECHSLER

Brza adaptacija

U svome radu Udruga Vis Vitalis surađuje sa svim udrugama ne samo u Rijeci, već i na području čitave Hrvatske. Također, ostvaruje suradnju i s onima izvan naših granica, poput udruga iz Bosne i Srbije, ali i iz Njemačke gdje se tu i tamo nađu i udomitelji. Sigurno je da nema veće radosti kad se za stariju životinju nađu udomitelji, a kako nam je, ne skrivajući veliku sreću zbog toga, navela, nedavno je uspjela udomiti kujicu staru čak 17 godina. Kujica koju s pravom možemo nazvati penzionerkom na četiri noge, udomljena je ovdje i to je, kaže nam Diana, vjerojatno najstariji pas kojeg je uspješno udomila. Upitali smo je i koje su prednosti udomljavanja starijih pasa, u odnosu na štence koji su razigrani, prepuni energije i stalno u pokretu.

– Protivno tome što ljudi misle, stariji psi se odmah adaptiraju. Primjerice, Ogi je došao k meni prije petnaest dana i odmah se adaptirao. Voli se maziti i jako je zahvalan na svemu. U starijoj dobi psi više nisu previše aktivni, a što je dobro za nekoga tko puno radi. Ne moraju se previše šetati i to su za društvo savršeni psi. Mirni psi koji mogu biti više u kući, ističe Diana.

S obzirom na to da udruga skrbi i o mačkama, zanimalo nas je kakva je situacija u odnosu na njih.

– Trenutno nismo u mogućnosti uzimati nove, dok ne udomimo ove o kojima se skrbimo. S njima udomljenje ide nešto teže jer mnogi olako shvaćaju mace koje puno duže žive. Kad potencijalnim udomiteljima kažem što maca treba, kako se trebaju ponašati kad idu, primjerice, na godišnji, s macama je teže. Imamo i slijepih maca koje se potpuno isto ponašaju kao i one koje vide. Ljudi se polako navikavaju na to da slijepe mace mogu normalno živjeti. I maca s tri noge može komotno živjeti. Moram istaknuti kako su slijepe mace jako mazne i okrenute čovjeku. Moje su sve takve, s osmijehom na licu ispričala nam je Diana.

Petnaestogodišnji Edo / S. DRECHSLER

Emmett terapija

U svome radu i nastojanju da učini sve kako bi pomogla životinjama, Diana se okrenula i alternativnim tehnikama. Zahvaljujući takvoj odluci ima dobre rezultate s izlječenjem životinja, čak i u nekim slučajevima u kojima se možda mislilo kako to jednostavno neće biti moguće.

– Naši štićenici dobivaju energetske tretmane, primjenjujemo Emmett terapiju koja je savršena i čiji smo prvi tečaj upravo organizirali za nas laike. Onima kojima treba, dajem i homeopatske pripravke. Imamo super oporavke kod životinja kod kojih se ne očekuje oporavak. S Emmett terapijom sam se prvi put susrela u Vukovaru gdje sam svjedočila kako je sova nakon dva dana ponovno počela letjeti. Terapija se sastoji u stimuliranju točaka na tijelu. Laganim pokretima i potezanjima se stimulira tijelo na opuštanje. Terapija djeluje ne samo na fizičkom, već i na psihičkom nivou. Upravo zahvaljujući toj terapiji su nam prohodala dva psa, kazala nam je ne skrivajući zadovoljstvo zbog više nego uspješnog oporavka.

Naravno, sreći nema kraja i kad se neki od tih pasa udomi i pronađe svoju sretnu, zauvijek obitelj. Srećom, rad udruge prati podosta ljudi koji vole i spremni su uzeti starije životinje jer, kako kaže Diana, a s time se zasigurno svi slažemo, azili bi trebali biti samo privremeno rješenje, nikako trajno.

Dužni k’o Grčka

I dok s jedne strane članove udruge raduje svaki uspješan oporavak i odlazak psa u novi dom, s druge strane »ratuje« se s financijama. Svi koji imaju jednu ili nekoliko životinja, znaju koliko to može opteretiti kućni budžet, a kamoli kada se radi o nekoliko desetaka životinja.

Dvanaestogodišnji Ogi / S. DRECHSLER

– Financijski smo dužni veterinaru k’o Grčka. Situacija je takva da izgleda kao da nam je veterinar dao kredit. Stalno nešto plaćamo, ali smo i dalje stalno u dugu. Operacije puno koštaju, a moji štićenici su svi takvi. K tome ih imamo puno. Donatori uplaćuju na račun udruge, ali i dalje stalno vučemo dug. Moramo to pomalo rješavati privatnim sredstvima, kaže Diana koju to ne obeshrabruje.

Dapače, ima još puno toga što bi voljela učiniti kako bi svoj plemeniti rad podigla za stepenicu više.

– San mi je da nađem kuću u prigradu, da budemo komotni i da u njoj mogu napraviti dom za starije pse i mace. Da ne smetamo nikome. Tražimo za početak kuću u najam, na potezu od Učke do Novog Vinodolskog. Da nije vlažno i da nema ljudi kojima bi smetalo toliko životinja i ono što za njih činimo. Da imam veći prostor, mogla bih uzeti i više starijih pasa koje unatoč dobi uspijevam i udomiti, rekla nam je naša sugovornica koja je na razgovor s našom novinarskom ekipom povela i četvero štićenika spremnih za udomljenje.

Udomite Snješku, Edu, Ogija ili Mimi

Kako i mi želimo pomoći da ovi preslatki pseći starčići nađu svoj dom, donosimo vam njihove fotografije i nekoliko informacija o svakom od njih. Prva je Snješka čije ime zasigurno odgovara njezinom izgledu, a u udrugu je stigla iz skloništa Dumovec. Manjeg je rasta, prava frajerica i »tek« joj je sedam godina.

Sedmogodišnja Snješka / S. DRECHSLER

Ništa manje šarmantan, a također manjeg rasta je i Edo. Mužjak s navršenih 15 i pol godina stiže iz karlovačkog kraja, konkretno iz skloništa Utinja. Još jedan slatki, kuštravi mužjak imena Ogi navršio je 12 godina, ali još puno toga može postići u životu. Stigao je iz okolice Zagreba, nakon što mu je umro vlasnik.

Smrt je prerano odnijela i vlasnika Mimi, 14-godišnje ženke većeg rasta koja nam dolazi iz Bosne. Unatoč poznim godinama, Mimi je puna energije i jako, baš jako se voli maziti.

Četrnaestogodišnja Mimi / S. DRECHSLER