Grad: Rijeka
Danas: 19° kiša
Sutra: 3° 14° moguća kiša
28. travnja 2017.
Život na farmi

Tata godine: Donosimo inspirativnu priču o Ivanu Mariniću, samohranom ocu šestero male djece

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 13. veljača 2017. u 7:12 2017-02-13T07:12:59+01:00

Kad je prije godinu dana Ivanu Mariniću iznenada preminula supruga, najmlađe je dijete imalo svega dva mjeseca, a najstarije deset godina. Odlučio je za svoju obitelj napraviti malu farmu koza u čemu su mu pomogli i još uvijek pomažu mnogi dobri ljudi

Zemlju znam obrađivati, naučio sam još u Slavoniji iz koje sam odavno došao raditi u Istru. Od Porečko-pulske biskupije dobio sam zemlju i na njoj sada podižemo malu farmu. Bavit ću se stočarstvom, uzgojem koza i zasaditi malo vrta za naše obiteljske potrebe. Počinjemo od nule, ali napravit ćemo. Treba ići malo-pomalo. Volio bih to raditi, volio bih da od toga živimo i da od toga podižem djecu. Uz takav posao, stočarstvo i malo zemljoradnje, uz OPG, moja djeca mogu biti sa mnom. Ujutro ih odvezem u školu i vrtić, stignem skuhati i sve što treba spremiti, i raditi u kampanji – s tim riječima Ivana Marinića, samohranog oca šestero djece, započeo je naš razgovor s njim na njegovoj maloj farmi koza, imanju u nastajanju, usred Istre.

Prije godinu i mjesec dana iznenada je preminula Ivanova supruga, mlada žena. Njihova su djeca ostala bez mame kada je najstarije dijete imalo deset godina, a najmlađe je bilo beba od dva mjeseca. U toj tragediji i žalosti tati Ivanu i djeci, u njihovom podstanarskom stanu u Žminju, u pomoć su pritekli mnogi, i poznati i nepoznati ljudi, stanodavac, bliži i udaljeniji susjedi, obitelj, pojedinci, udruge i ustanove, Crkva, Ivan će reći – cijela Istra i šire. Od te podrške i pomoći polako su počeli oblikovati život i stvarati temelje za budućnost, pa i sanjati.

Početak farme

Posjetili smo ih, kako je Ivan rekao, »u kampanji«, na maloj farmi u nastajanju, na zemlji od koje žele živjeti, koju im je baš za to nedavno ustupila Porečko-pulska biskupija. Zatekli smo tatu Ivana i djeda Juraja Gega, Ivanova tasta, u poslu, a djecu zaigranu, rastrčanu za kozlićima.
Ivan je prije radio u jednoj firmi, no sada je na trogodišnjem porodiljnom zbog najmlađe djece, i svojim rukama, uz pomoć oca pokojne supruge, podiže malo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

NB0902ED2

– Po mom mišljenju mogli bismo od uzgoja koza i zemlje živjeti. Evo, počeli samo podizati farmu, ali treba još puno toga. Sada imamo skoro 40 koza, a s oko 100 koza već bi, od mesa, bila dobra godišnja plaća. Sa 40-50 koza nema nekog napretka, no imamo već nekoliko kozlića, a ostavit ću i nekoliko mladih koza. Kada bi barem imali još 40-ak komada. Kad to podignemo – onda će ići. Dosta sam koza već dobio, a većinu sam kupio. Kad bi naletjelo neko grlo za kupnju, posudio bih novac od gazde kod kojega stanujemo i kupio – tako nam je ispričao otac te mlade obitelji.

Od kada je ostao bez supruge, njegov najmlađi sinčić je kod bake, kod punice u Bjelovaru ili su pak baka i maleni povremeno u Istri, u Žminju, gdje Ivan i djeca imaju dom. A djed Juraj takoreći je više s njim i unucima nego u rodnoj Slavoniji, i čini baš sve što može da im pomogne – čuva najmlađe mališane, pomaže Ivanu u podizanju farme.

NB0902ED3

U zadnjih par mjeseci su tata Ivan i djed Juraj raskrčili teren koji je bio zarastao u travu, višu od njegove najstarije kćerkice. I ne samo to, gradili su štalu i žicom ogradili livadu na kojoj se Ivanovo stado koza već udomaćilo. Koliko su se naradili samo u zadnja dva mjeseca govore njihova lica, i još više njihove ruke. Sa suzama i s teškom sjenom tuge u očima Ivanov tast polako priča što rade i što su do sada učinili, a dok razgovaramo, obojica su, i otac i djed, stalno s pogledom tamo gdje su zaigrani mališani.

Koza iz Rijeke

Ivan ne pita da mu se pomogne, ali treba mu pomoći. Kaže da žive jednostavno, da ne oskudijevaju ni u čemu, da su im mnogi već pomogli. Ipak, ovog skromnom čovjeka pitamo bi li im se sada nečim moglo izići ususret, olakšati, pripomoći. Odgovor je zapravo Ivan već prije izrekao: trebao bi povećati stado, treba im, dakle, još koza, kako bi mogli imati normalne prihode za cijelu godinu – tako je bar izračunao. Pitamo gdje se koze kupuju i koliko jedna koza košta, i kaže da koza ima za kupiti, a da se cijene kreću od 400-500 do 900 kuna.

NB0902ED5

– Dobro bi bilo da imamo još koza, a drugo nam ne treba. Za sada u kućanstvu imamo sve, i za hranu za sada imamo dovoljno, i nadam se da će sve biti kako treba – dodaje.

Ivan je, očito je, veliki radnik, strpljiv, požrtvovan i marljiv čovjek, i prije svega brižan otac. Hrabar čovjek. Sve čini da svoju djecu podigne svojim radom, i često ponavlja da ništa ne ide preko noći, da treba uporno pomalo raditi, i da će biti dobro.
– Čovječe, dobio sam jednu kozu i iz Rijeke. Dovezli su nam je u autu jedan dečko i cura. Stavili su kozu u bunker, nazvali me i pitali gdje smo, dovezli se ovamo i darovali nam je. Svaka im čast. Oni imaju minifarmu, mislim da se zove Crvene stine. Koze su nam darovali i zaposleni u HRT-u u Puli. Sami su se ti ljudi organizirali, raspitali se negdje u okolici Pule, kupili nam osam koza i dovezli ih – prisjeća se Ivan.

Dobri ljudi

– Teško je. Ide naprijed i mora ići naprijed. Ja ga podržavam koliko god mogu i neka ide naprijed. Dolazio sam iz Slavonije pomoći mu i dolazit ću. Teško mu je bilo samome. Dvoje je djece u osnovnoj školi, a od kada ih je dvoje krenulo u vrtić, malo mu je lakše. Jedna malena još ne može u vrtić, pa sam zadnja dva mjeseca nju čuvao, dok je Ivan radio na ovoj zemlji. Malenog koji je imao dva mjeseca i jedan dan kada se dogodila tragedija, čuva baka u Bjelovaru. Dolazimo, puno ga podržavamo i punica i ja, jer Ivan ne može sve to sam – kaže djed Juraj.

NB0902ED4

Ukratko spominje da su se njegova kći i Ivan oženili u Slavoniji, a da je Ivan već odavno radio u Istri. Kao mladi par došli su živjeti u Istru, dobili su djecu i imali dobar obiteljski život.

– Najviše mi pomažu punac i punica iz Bjelovara. Čujem se i s mojim roditeljima, ali oni su još dalje, u Županji. Bila je i moja sestra ovdje. Punac je često kod nas, a punica čuva malenog, bebu. Kad se tragedija dogodila, ne znam tko se sve nije javio da nam pomogne. Prvo su došli i pomogli susjedi i gazda kod kojega imamo stan, onda Općina Žminj, župnik... Bez pomoći dobrih ljudi ništa ne bismo mogli. Evo, i sad stojimo na zemlji koja je u vlasništvu biskupije, koju nam je biskupija dala na korištenje. Puno se ljudi uključilo pojedinačno, puno nam pomaže Caritas, pa Centar za socijalnu skrb, cijeli Žminj, Istra. Općina Svetvinčenat kupila nam je dio žice za ograditi teren – načelnik je to sam ponudio. Svi su nam pomogli, i svima sam duboko zahvalan. Ne mogu sve nabrojiti. Škola u Žminju pomaže, Općina pomaže, školske knjige za djecu nisam platio, produženi boravak i hranu za djecu u školi ne trebam platiti. Puno znači kad znaš da su ti djeca dobro, da imaju i ručak u školi. Sve su to kune, a i to puno znači. Nisam morao moliti, sami su me zvali, dođi, potpiši, i dali su. Svima svaka čast, puno su mi tereta skinuli s leđa.

Dobra djeca

Došao je neki dan snimatelj za jedne novine i pitao da li kako može pomoći. Poseban čovjek. Prvi put sam ga vidio. Nije izašao iz dućana dok nam nije svega za kuću kupio i još je dao novaca za bunt žice za ograditi teren – priča Ivan Marinić.

Pitamo ga kako on i djeca danas žive.

NB0902ED6

– Živimo normalno. Imamo ono što imamo. Imamo svoj ritam – djeca su u školi i u vrtiću, malena koja još ne može u vrtić je sa mnom, a beba je s bakom. Kuham, usisavam, ribam; robu pere mašina, posuđe pere perilica – to je to, i ideš dalje. Starije cure mi pomažu slagati robu, najstarija već zna peći palačinke. Gladni nismo. Idemo polako. Imam za platiti stan i režije, za hranu. U početku, nakon tragedije smo trebali pomoć, ali sada polako ide. Kad je trebalo, svi su nam izašli ususret. Za djecu za školu imam, sve što treba za normalan život. I dan-danas mi biskupija pomaže iako ne tražim. Znaju da nam treba. Hvala im od srca. Znam da stoje iza nas. Da njih nema, ničeg ovdje ne bi bilo, ovu zemlju ne bismo mogli koristiti. Trebam svojim radom što prije stati na noge. Sada sam još u fazi skupljanja životinja, koza i možda koje ovce, i to je jedino što bi nam pomoglo da možemo sami dalje. Držimo se skupa. Djeca su mi dobra, jako dobra. Bez sloge i bližnjih nema života. A kad te uhvati tuga, makneš se malo u stranu, i ideš dalje. Pomalo ćemo raditi i napredovati, i djed nam je tu, a sve je lakše kad je s nama, kaže tata Ivan. I te su njegove riječi »vidljive«: u njihovoj maloj-velikoj obitelji vladaju ljubav i međusobna briga i podrška.

S marom i žrtvovanjem kojim je ovaj otac pristupio izgradnji obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, taj će OPG zasigurno postati lijepa i plodna istarska »kampanja«, slavonsko-istarska, kruh i život za njegovu obitelj.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka