U daljnjem razgovoru Mihael Sečen je podrobnije objasnio empatijsku komunikaciju. 

    – U početku su radionice vrlo školski strukturirane. Korak po korak se upoznajemo s elementima nenasilne komunikacije: promotriti događaj, situaciju bez interpretacije i vrednovanja, preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje i misli, dozvoliti svoju ljutnju i bijes, čuti potrebe svih sugovornika i shvatiti ih ozbiljno, iako se ne slažete s ponašanjem, umjesto zahtjeva koristiti molbu te njome ostvariti ciljeve i vrijednosti, suosjećajno, empatijski reagirati prema sebi i prema drugoj osobi, voditi dijalog pomoću nenasilne komunikacije te doći do rješenja. 

    Ovako vježbamo: predstavljajući metodu nenasilne komunikacije na temelju konkretnih primjera; radeći u parovima i grupi na vještinama nenasilne komunikacije; koristeći igre uloga sa situacijama iz iskustva polaznika te koristeći igre za podizanje energije za razigran i opušten rad. Tako glase temeljne odrednice radionica empatijske komunikacije predstavljene i na web stranici Intero centra. 

    – Empatijska komunikacija se temelji na nenasilnoj komunikaciji Marshalla Rosenberga, američkog psihijatra, Židova koji je sam htio shvatiti odakle dolazi nasilje. Živio je u vrijeme kada su i u Americi Židove nazivali pogrdnim imenima, kada su bili nemiri između crnaca i bijelaca i htio je razumjeti što se krije iz toga. Želio je razviti komunikaciju s kojom bi se povezao s tim ljudima, kojom bi shvatio što se događa iza onoga što mi ljudi radimo. Došao je do toga da svaki čovjek reagira i ponaša se iz svojih potreba, a naravno nije u tome prvi, nego je ta saznanja strukturirao. Te potrebe su zajedničke svim ljudima, i nisu ni pozitivne ni negativne. 

    Zašto naziv empatijska komunikacija?

    – Radi se o nenasilnoj komunikaciji, koja je i empatijska jer je empatija važan temelj nenasilne komunikacije. U svakodnevnom životu pokušavamo se putem svojim potreba povezati s drugim ljudima, odnosno iza onoga što nam oni govore čuti koje su potrebe te osobe i kako se ona osjeća. Cilj empatije je doista čuti tu osobu i što joj je važno. Često u komunikaciji osoba priča o svom sugovorniku, a zapravo govori o sebi. Stav empatijske komunikacije je da osoba nikad ne govori o drugome, nego govoreći o drugome, govori o sebi i svom viđenju. Mi uvijek govorimo iz svojih potreba, jer uvijek postoji nešto iza onoga što govorimo.   

Sukob kao prilika

Može li se reći da je govor iz potrebe temelj empatijske komunikacije?

    – Da, temelj je povezati se s potrebom i kod sebe i kod druge osobe. Nije cilj biti savršen, nego je svrha imati alat za razriješiti neki sukob i to na način da se sukob ne ponavlja. U radionicama, koje su dinamične i interaktivne, zato sudionici korak po korak uče kako koristiti empatijsku komunikaciju. Na vlastitim iskustvima i oblicima ponašanja ljudi zapravo uče i gledaju kako to mogu promijeniti. Naravno, onoliko koliko su to spremni, a naše iskustvo je da ljudi zaista iznose svoje situacije u kojima ne znaju kako se ponašati: htjeli bi drukčije nego što to rade, ali ne znaju kako. Radionica je početak, a kasnije u grupama možemo u komunikaciji praktično učiti još više. 

    U svakoj komunikaciji, u svakom segmentu života koristi alat empatijske komunikacije. A empatija je pokušati staviti se u situaciju drugog čovjeka, vidjeti kako je iz perspektive druge osobe. 

    Ljude će vjerojatno najviše zanimati kako bolje komunicirati sa svojim bližnjima. Često se i dogodi da najviše povrijedimo ljude koje najviše volimo. Zašto to radimo?

    – Zato što nam je najviše stalo do mišljenja te osobe, do podrške ljudi koji su nam bliski. Trebamo znati da je sukob itekako i prilika da još dublje uđemo u odnose s nekom osobom, da gradimo neki odnos. I za muža i ženu kaže se da je važno i svađati se jer se kroz to međusobno upoznaju – što je kome važno i tako se ustvari izgrađuju zajedno. U trenucima nerazumijevanja i konflikta važno je stati i znati slušati, empatijski promijeniti perspektivu. Rosenberg kaže da je jedna od najnezadovoljenijih potreba biti saslušan, da nas netko iskreno čuje, pa je i to cilj empatijske komunikacije. 

    Kako se postaviti kad sukobi eskaliraju, kad se ljudi jako udalje?

    – Kada sukobljene strane ne uspijevaju doći do rješenja, onda je moguća medijacija, jer medijator je osoba koja će na neki način biti komunikacijski kanal između te dvije ili više osoba. Medijator zna slušati, postaviti pitanja i dobivati odgovore tako da se osobe u sukobu čuju na drugi način. Za medijaciju je potrebno dvoje, no često se događa da jedan od njih ne želi medijaciju, a tu prisile nema. Tada postoji mogućnost, što potičem ljude na radionicama, da međusobno uspostave mrežu u smislu da mogu nekoga nazvati i da ih taj netko empatijski sasluša. Kad smo u sukobu s nekim, u biti je najteže to što imamo dojam da naša pozicija, naši strahovi, naše mišljenje uopće nisu primljeni na znanje. I to je ono što nam treba – empatijsko slušanje. Kao terapeut radim i medijaciju i empatijsko savjetovanje i to daje dobre rezultate.   

Nema univerzalnog recepta

Stručnjaci uvijek govore da ne mijenjamo druge, nego sebe. 

    – Istina, mi ne možemo mijenjati druge, nego sebe. Zato i empatijskom komunikacijom radimo na sebi i takvi možemo biti podrška i obogaćenje drugima. Ima jedna prekrasna slika – jedna osoba je rekla: evo, cijeli život su me pokušavali mijenjati, a ja sam ostao isti. Onda je došla osoba koja me je prihvatila onakvog kakav jesam i počeo sam se mijenjati. Radi se o tome da kad netko počinje napadati to što ja jesam, da je naša unutarnja reakcija postavljanje zida i stav obrane. Teško nam je slušati da nas netko opominje, kritizira, napada, no s takvim svojim stavom postižemo samo to da ta osoba stvara još veći otpor prema nama. Nenasilna komunikacija kaže da se postavim empatijski, da kažem kako se osjećam, što mi treba i iskažem jednu konkretnu zamolbu. I tada idem u razgovor s tom osobom, u biti imam povjerenja u to da će ta osoba, ako se uspije povezati s mojom potrebom, prije dobrovoljno htjeti zadovoljiti moju potrebu. Empatijska komunikacija se bazira na slobodnoj volji. Važno je postavljanje zamolbe. Mi ljudi očekujemo da kad nešto nekoga zamolimo da odgovor obavezno mora biti pozitivan, ali ne mora. Kad nas netko nešto zamoli ili mi nekoga zamolimo, iza toga je važna sloboda odlučiti – da, ne ili tražiti drukčije rješenje. Zamolba treba ostati zamolba, a ne biti skrivena naredba. Na treningu empatijske komunikacije se svemu tome učimo. 

    Zaključno, kako biti harmoničan u svim izazovima koji su oko nas i u nama, u složenosti života današnjice? 

    – Za mene je najvažnija povezanost sa sobom, svijest o sebi, svojim osjećajima, potrebama, i iz toga graditi harmoniju u odnosima, u životu. Ako je u meni nešto izvan ravnoteže, ako su neke bitne potrebe nezadovoljene – kada to uvidim, kada uvidim koja su to područja, koji odnosi koji me dovode do toga da su mi te potrebe nezadovoljene – lakše ću naći načine kako to mijenjati, kako potrebe zadovoljiti. 

    Nema univerzalnog rješenja. Život nije jednostavan. Ja sam otkrio empatijsku komunikaciju koja mi olakšava neke segmente života, a znam da pomaže i mnogim drugim ljudima, ali ne želim je nuditi kao neki univerzalni recept. Univerzalnog recepta nema.