'Mi smo mali Riječani'

Što je maestro Prašelj ispričao Dragiši? U ovoj knjizi pronaći će se mnogi riječki velikani

Slavica Mrkić Modrić

Maestro Dušan Prašelj / Foto Sergej DRECHSLER

Maestro Dušan Prašelj / Foto Sergej DRECHSLER

Donosimo nikad objavljen intervju što ga je Dragiša Laptošević u nastavcima vodio s nedavno preminulim maestrom Prašeljem koji nas odvodi u vrijeme Drugog svjetskog rata, poraća i odrastanja jednog dječaka



I tako, zazvoni jednog jutra mobitel. S druge strane nepoznata osoba koja nudi super priču o poznatoj osobi. Zvao je Dragiša Laptošević, a nudio je priču o djetinjstvu nedavno preminulog maestra Dušana Prašelja. Nakon prvotne zbunjenosti i pitanja tko, što i zašto, sve je ubrzo postalo jasno.


Dragiša Laptošević, 25 godina urednik je u dječjem listu »Bijela pčela«, dobitnikom nagrade Grada Rijeke, što ga izdaje SKD Prosvjeta Rijeka objašnjavajući kako je došlo do susreta s maestrom kaže:


– Kao urednik rubrike »Kad sam bio mali« koja se nalazi u sklopu časopisa »Bijela pčela« u jednom sam trenutku shvatio da u Rijeci žive olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, višestruki šampioni Hrvatske i Europe u brojnim nekomercijalnim sportovima /boćanje, kuglanje, pikado…/, poznati glumci, glazbenici, književnici, a da sami Riječani malo o tome znaju i malo koga prepoznaju. Jednog sam dana na ulazu u zgradu Županije primorsko-goranske ugledao starijeg gospodina u pratnji supruge koji se otežano kretao i priskočio im u pomoć. Poveo se razgovor, te sam saznao kako dotični gospodin ulazi u Županiju predati svoju viziju programa EPK 2020, te da je on glavom i bradom maestro Dušan Prašelj. Odmah sam ga upitao sjeća li se čega iz davnih dana svojeg djetinjstva? Odgovorio je:




– Pamtim sve, mladiću. Dojdi k meni doma i se ću ti povedat.


Dušan Prašelj: Bezbrižnost mladosti na Vežici


Dušan Prašelj: Bezbrižnost mladosti na Vežici



Upravo je taj susret inicirao projekt »Mi smo mali Riječani« koji bi trebao rezultirati knjigom u kojoj će se naći mnogi znameniti Riječani koji će kroz svoja sjećanja oživjeti prošlost. Laptoševićeva knjiga bit će svojevrsni spomenar između čijih korica će trajno ostati zabilježen način življenja i odrastanja brojnih generacija. I same Rijeke.


Maestro Prašelj ispričao je mnogo, sve nije stigao. Sve stalo ostalo je u notama…


Evo što je pod naslovom »Kad prestanu riječi nastavlja muzika« nakon druženja i dugih razgovora s maestrom Prašeljom zapisao Dragiša Laptošević.


Krenuli su od Drugog svjetskog rata o kojem maestro kaže:


– U trenutku kada smo pristajali trajektom u riječku luku, započelo je bombardiranje grada i bilo je u stomaku čiv-čiv. Tada za vrijeme zauzimanja ovih prostora od strane JNA pretrpio sam najveće strahove rata. Tih dana tata je očistio septičku jamu iza zgrade i uredio je tako da smo mogli sjediti nas četvoro, poklopljeni odozgo poklopcem. Slušali smo kako po daskama lupaju čizme i vojničke cokule ne znajući jesu li partizani, Nijemci, Talijani, ustaše… U jami smo imali jedan radio prijemnik na kojim se mogao slušati Radio London. Put koji je mene, brata, mamu i tatu doveo u ovu jamu započeo je u staroj Jugoslaviji, polaskom u školu.


Dragiša Laptošević  / Foto  Marko GRACIN


Dragiša Laptošević / Foto Marko GRACIN



*1938. godina


– Od prvog do trećeg razreda pučke škole, pamtim učiteljicu. Bila je ovako nekako debela i nosila je sa sobom uvijek pedagoški štap od jednog metra. Štapom je često pokazivala mjesta na karti, a još češće po našim glavama.


Dušan Prašelj s bratom Feđom i kozom koja ih je za ratnih dana hranila


Dušan Prašelj s bratom Feđom i kozom koja ih je za ratnih dana hranila



*1941. godina


– Četrdesetprve okupirali su nas Talijani i odmah u školi postavili zvučnike po učionicama s ciljem da nas propagandom uvedu u fašiste. Ja nisam htio. Odmah su mi prilagodili ime i nazvali me Celisione Fraselli. Tako sam u kratko vrijeme, od 1941. do 1945. godine, išao u tri pučke škole. Živjeli smo blizu škole, odmah treća kuća, nosili pločice i pisali kamenčićem. Talijani su donijeli pravi papir i na kraju nam uručili svjedodžbe za 4 razred. Učili smo sve na talijanskom jeziku, a u kući smo govorili po domaću, mi smo bili čakavci i tako smo pričali.


Dušan Prašelj na kupanju


Dušan Prašelj na kupanju



*1943. godina


– Za vrijeme rata moj je otac bio povezan s partizanima. Kao i svi tišljari, stolari, nije išao u šumu, radio je u velikoj tvornici kod Pavlovića. Bio je kućni stolar kod kapitaliste i izvještavao o radu tvornice sa šifriranim pismom odlazeći u okolicu Rijeke. Išao sam često s njim.. Fašisti su zatvarali ljude pa je i moj otac završio u Kopru. Dok je tata bio u zatvoru, nas su – mene, brata i mamu, koze odhranile. Kuhali smo mlijeko, pravili sir, skutu…Vežica je tada bila mala prašuma, ali su postojale i ravne zelene oaze. Mi djeca vodili smo tri koze na pašu. Tamo gdje je sada »Vulkan« i sve ono tamo. Tamo smo se uglavnom igrali i lovili ptice. Jednu granu umočenu u ljepilo stavljali smo na gromaču, a ispred nj e vaber, zrna hrane, i kada se ptica zakači, strpamo je u gajbu i kući nosimo prave ptice pjevice. Onda najedanput koza nema, a mi se trebamo vratiti. Brzo smo ih nalazili. Usred Vežice bio jedan prč kojeg je držao neki Halzenmajer i sve su se koze skupljale tamo.Kada je kapitulirala Italija, bila je blizu velika tvornica u kojoj su Talijani svašta ostavili i mi mularija, iz te smo tvornice pokupili vreće cipela za partizane u šumi. Zamislite, ja sam išao bos, a nosio na leđima punu vreću cipela.Skidali smo balinjere, one okrugle metalne, od kojih smo pravili romobile. Jednoga dana pojavi se moj otac. Došao je iz Kopra u Rijeku pješke. Dok je većina zarobljenika čekala u logoru oslobodioce Engleze, došli Švabe.Tata je po nas došao na Vežicu, pa najprije u Kostrenu, iz Kostrene u Bakar. Potom brodom tatinog prijatelja iz Crikvenice u Šilo kod bratića, između minskih polja na moru, a poslije iz Šila pješke za Malinsku sve četvoro. Mama nas je najprije odvela kod rodbine na Sveti Vid, jer joj je nona Bodulka, a onda u Malinsku, u kućicu jednih Čeha koji su imali svoju vilu i iza vile malu vrtlarsku kuću. Tu smo dočekali okupaciju Nijemaca.Prvi maj mi smo slavili u Malinskoj u Domu kulture, nastupajući tročlano do 1945. godine.

*1945


Partizani su grunuli kao tenk. U Rijeku pristižu ranjenici sa Kostrene, na Svetu Katarinu preko Klane su išli i tu sam gledao kolone i kolone koje su vodile Nijemce preko Martinšćice. I tamo i natrag.


Nijemci tada odlaze i u Praputnjaku je stradao silan broj ljudi od njihove osvete. Najprije su se napili u Žigmanovim podrumima na Sušaku i tenkovima na Praputnjak.Sjećam se jednog događaja iz tog doba koji je bio tipičan za gostoprimstvo našeg naroda. Bio sam kod tete, sjedeli smo i večerali maneštricu i tako nešto kad u dvorište banuše dva njemačka vojnika sva znojna, malo stariji ljudi koji su se borili. Moja teta ima tada tetu u logoru u Dahau, a ona će njima – ubogi starčići, ćete malo juhe, ćete malo juhe?Možda su bili Nijemci, možda Austrijanci, neprijatelji svakako.

Završio je rat. Otac se odmah aktivirao na kulturnom planu i na Vežici formirao zbor »Mladost«. Otac je bio samouki talentirani glazbenik, izvanredan bariton, graditelj instrumenata. Bio je muzičar ali amater. Čak je gradio violine. Odgojio je brata i mene sa smislom i ljubavlju za glazbu, naučio nas note, a s osam i devet godina zajednički smo svirali troglasno violine. Otac je bio začetnik zbornog pjevanja u Sušaku, na Vežici i u Rijeci. Prvi članovi Zbora bili smo mi i naši susjedi… Poslije su nastale razne sekcije, tamburaški zbor, folk grupa i pjevački zbor – današnja Jeka Primorja.


Tata je okupio dvadesetak starijih pjevača bivšeg zbora Narodne čitaonice Vežica i dvadeset omladinaca i to svirača i pjevača, među kojima smo bili i moj brat Srećko, od milja zvan Feđa i ja. Prvu priredbu priredili smo u Radničkom domu Vežica i čisti prihod namijenili vežičkoj djeci za cipele. Tako sam tek 1945. završio školovanje u Sušačkoj gimnaziji i četiri razreda glazbene škole.


*1948. godina


Nagrade su slijedile logičnim tokom, a jedna od dražih mi je ona na festivalu omladinskih zborova u kinu Partizan, nekad i sad Teatar Fenice. Ja dirigiram, a u publici Ivan Matečić Ronjgov, moj profesor u gimnaziji i moj uzor, koji me prvi uveo u čudesan svijet istarsko-primorskog folklora. Ja dirigiram njegovom prekrasnom obradom narodne pjesme »Rodila loza«. Mašem kao da dirigiram Bethovenovu simfoniju. Poslije mi mudri pedagog prigovorio na svoj način – pitanjem: »Dušane, kad bi ti neki dal kartafinu da ju prelomiš na pol, ča biš ju stavil na panj i sa sekiron prerezal«? Od tada sam dirigiranje uvijek reducirao samo na najpotrebnije


*1950. godina


Igralište za nogomet bila nam je livada, Bertina ravnica, najprije krpenjačom sa čarapama ili svinjskim mjehurom. Kad smo nabavili prvu nogometnu loptu, upisali smo se u juniore Orijenta. Trenirao sam za Orijent dugo godina. Bili su tada dobri igrači, na golu Bogić, Mrzlak, te profesor Pandur koji je osnovao i i Primorac. Iz ljubavi prema Orijentu, skladao sam i himnu za njegovih 60 let..


*1960. godina


– Radi glazbenog studija u Zagrebu napustio sam Rijeku, otišao zatim u Beč i završio Bečku akademiju. Kad sam se vratio, šezdesetih godina, i došao za profesora, upoznao sam u gimnaziji jednu lijepu tajnicu Zoricu. Dosta smo »hodali«,oženili se i sada smo tu gdje jesmo…


*2019. godina


– U ulici koja se zove po bardu istarskog pjevanja Matku Brajši Rašanu, u kući na čijem je pročelju spomen-ploča mom profesoru i uzoru Ivanu Matečiću Ronjgovu, koji je upravo tu stanovao, koja je i naša kuća, provodim svoje umirovljeničke dane od dijalize, do dijalize.U toj glazbenoj kući, u noćnim satima razmišljam o mladosti, dok slike promiču kao na filmskoj traci, praćene malim notama. Mogu ti i zakantat: »mi-ći san bil… ho-dit nisan u-mel… da-nas je sve dru-ga-čje…«I kao što je to lijepo rekaom Dragiša Laptošević – tu su prestale riječi, a nastavila se muzika. Ona vječna. S nestrpljenjem očekujemo knjigu »Mi smo mali Riječani«.
Himna koju je Dušan Prašelj za 60. rođendan napisao NK Orijentu


Himna koju je Dušan Prašelj za 60. rođendan napisao NK Orijentu