Grad: Rijeka
Danas: 15° vedro
Sutra: 7° 17° vedro
22. veljače 2017.
Donijela hrvatskoj "zlatno proljeće"

"Riječka pahuljica" kad stane na skije postaje lavina

Ida Štimac / Foto Marko GRACIN
Ida Štimac / Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 28. travanj 2014. u 17:26 2014-04-28T17:26:57+02:00

Trinaestogodišnja Riječanka Ida Štimac, članica SKI Kluba Rijeka i Skijaške kadetske reprezentacije Hrvatske s međunarodnih natjecanja održanih ovog proljeća donijela je Hrvatskoj četiri zlatne medalje 

Ona koja je sportskoj Hrvatskoj vratila osmijeh na lice, osvojivši tijekom protekla dva mjeseca sve što se na skijalištima osvojiti dalo, trinaestogodišnja je Riječanka Ida Štimac. Ida je zaslužna što se na brojnim međunarodnim natjecanjima čak četiri puta čula »Lijepa naša« i što se u svjetskim medijima Hrvatska spominjala kao skijaška sila. A zapravo, hrvatska kadetska reprezentacija, čija je Ida članica, jedna je od rijetkih u svijetu koja pobjeđuje, a vlastitih »vježbališta« nema. Lana Zbašnik, William Vukelić, Samuel Kolega, Dario Komšić i Ida Štimac, petoro hrvatskih skijaških kadeta, predvođeni trenerima Mirkom Kvastekom i Vjekoslavom Ružićem 200 dana godišnje skijaški su »nomadi«. Treniraju na bijelim padinama uzduž i poprijeko Europe. I uza sve to, na netom završenim međunarodnim utrkama, ne da su zablistali, nego su se pozlatili. Ida je osvojila četiri zlatne medalje. Red sjajnih rezultata počela je u austrijskom skijalištu Nassfeldu postavši u finalu CroSki kupa prvakinja Hrvatske u slalomu i veleslalomu. Ti su je uspjesi odveli na 53. izdanje Topolino kupa, neslužbeno Svjetsko prvenstvo u skijanju za kadete, gdje je na talijanskom skijalištu Folgaria u konkurenciji 400 skijaša iz 48 zemalja osvojila zlato u slalomu, ostavivši drugoplasiranu skijašicu gotovo četiri sekunde iza sebe. U istoj je disciplini Ida pobijedila i na Trofeju Pinocchio, a onda je došao na red i Val d'Isere gdje se »zazlatila« i u utrci slaloma, i u utrci superveleslaloma, dvije ne baš srodne skijaške discipline. Upravo s tom svojevrsnom začudnosti počinjemo razgovor o Idi na snježnim padinama, o Idi u Rijeci, o Idi na Krku, o Idi jučer, danas i o Idi sutra. Više o Idi u tenisicama, nego li o idi u pancericama. Ustvari joj krademo proljetne školske praznike.
 

OBITELJ KOJA GODINU MJERI BROJEM PET

  – Svako ozbiljno bavljenje sportom sa sobom donosi pregršt lijepih i manje lijepih stvari. Primjerice, moja obitelj ima samo pet zajedničkih ručkova godišnje. To su bratov i moj rođendan, Božić, Uskrs i Nova godina. Ali zato smo po broju kufera u kući, zasigurno među prvima u Hrvatskoj. Naši su uvijek spremni. Mami i tati, koji su liječnici kao da nije dosta stalnih putovanja na simpozije, seminare, predavanja, pa još putuju i na sva moja natjecanja. Ustvari, kad bi postojalo neko prvenstvo u brzini pakiranja kufera, mislim da bi tata i ja pobijedili. A zanimljivo bi bilo i da se jednom nas dvoje oproba u tome tko je brži, a da pri spremanju ništa ne zaboravi, kaže Ida. 

  – Slalom je meni najdraža disciplina. Traži dobar balans između tehnike i preciznosti, a pri tom vam koncentracija mora biti briljantna. Superveleslalom ili Super G je pak disciplina koja traži sve to, ali ipak je težište na brzini. Nije baš uobičajeno da netko pobijedi u obje discipline, pa je to ljudima ono »vauuu«, pojašnjava Ida, te dodaje kako je njoj sve to zapravo normalno jer u osnovi svake discipline je skijanje i samo skijanje, odnosno sati, i sati treninga, a kao i u svemu drugom u životu, tako i u skijanju netko je bolji u ovom, netko u onom, a netko ima sreću da je podjednako dobar u svemu.

   A onda se vraćamo u 2003. godinu, na skijalište Kronplatz na kojem je Ida prvi put stala na skije.

   – A da. Imala sam dvije i pol godine, tako nešto, skoro pa da mogu reći kako sam prije proskijala nego prohodala, što ustvari i nije neko čudo sudeći po mojim goranskim korijenima i po činjenici da mi je mama bila skijašica, i hrvatska reprezentativka u jedrenju, a djed učitelj skijanja. Veliku zaslugu u cijeloj ovoj priči o skijanju ima i moj dvije godine stariji brat Vid koji se ozbiljno bavio skijanjem pa me poticao želeći da skijanje postane i moj sport. On je odustao, ja sam ostala, priča Ida, inače članica SKI Kluba Rijeka, spominjući kako joj je prvi trener bio Rodi Štokić, a prvo natjecanje 2007. godine na skijalištu Nassfeld.

   Ida je strašno ponosna što peteročlanu kadetsku ski reprezentaciju Hrvatske čini čak troje Riječana.

   – Super mi je što jedan grad kojim vlada sunce, a ne snijeg, grad na moru, ima čak troje skijaških reprezentativaca. Često se znamo nasmijati oko toga.

   Ida i njezina družina provode 170 dana godišnje na pripremama. Toliko dana su odvojeni od doma, prijatelja, škole... Oni su, kako reče Ida, obitelj za sebe. 

NEPRAVDA MI JE »CRVENA KRPA«

– Ono što me u životu najviše ljuti je nepravda. Mislim da bi svaki čovjek na svijetu trebao imati ista prava, i da se svaka nepravda, u konačnici, onom koji ju potencira, obije o glavu. Također mislim da je na ovom svijetu ima previše. Nasreću, na vlastitoj je koži nisam puno puta osjetila, ali kad naslutim i natruhu nje, reagiram odmah, bez imalo kalkuliranja što će biti ili neće biti kad kažem »ne može to tako, nije pravedno«. Ljute me zločesti, bahati i bezobrazni ljudi.

   Što me veseli? Pa, puno toga. Volim ljeto, volim more, volim sunce iako mi put nikad neće biti brončana, pa se ni ne zamaram onim prženjem radi preplanulog tena, volim Krk i svoju krčku ekipu, i, ponavljam – volim kolovoz. Radi svega navedenog i radi toga što se u tih dvadesetak dana ispušem za cijelu godinu i napunim baterije za sve ono što me čeka do idućeg mog kolovoza. 
   

 – Pazite, mi u tih spominjanih 170 dana ne ubrajamo dane provedene na putovanju, niti one kad na skijalištu odmaramo, jer u petnaest dana koliko smo u šutu na pripremama postoje i dan ili dva kad ne idemo na stazu. Zašto? Pa, zato jer ne možemo održavati tako naporan tempo. Ta se pauza obično napravi negdje na pola ciklusa skijanja. Sa svim tim spomenutim danima putovanja i pauze, onih se 170 dana izbivanja iz Hrvatske popne do 200, a katkad i više.
  

Naporno je normalno

A kako izgleda jedan dan hrvatske skijaške kadetske reprezentacije na pripremama? Vjerujte, naporno.

   – Možda vama izgleda naporno, no nama koji tim tempom živimo od svoje sedme godine, to je normalno. Uglavnom ustajanje je oko 6 ili 6.30 sati, ponekad i sat ranije, sve ovisi o uvjetima na skijalištu. Onda krećemo na skijanje i treniramo do kakvih 13, 13.30 do 14 sati, odlazimo na ručak, ali prije toga moramo obrisati skije da ne zahrđaju. Slijedi trosatni popodnevni odmor u koji moramo ukomponirati i učenje, a onda kreće kondicijski trening – trčanje, skokovi i sve ono što nam trener »priredi«. Nakon večere na red dolazi vrijeme tzv. video analize jer se snima svako naše skijanje na stazi, pa navečer te snimke pregledavamo i analiziramo. Po principu ovo je OK, ovo ne valja, a sve s ciljem ispravljanja pogrešaka i poboljšanja rezultata. I konačno spavanje, jer tih 6 ujutro tako brzo dođe.

   Tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Pitamo Idu je li joj problem iskakati iz filma u film, odnosno je li problem kad snježni dom zamijeni oni riječkim?

   – Nije, jer ja o skijanju razmišljam 24 sata na dan, neovisno bila na pripremama ili doma. Naime, i kad sam doma moram raditi na kondiciji, ne mogu doć' i reć – e, sad odmaram. Sport je proces koji traje, ne dopušta opuštanje. Svaki drugi dan mi slijedi kondicijski trening. No, nije to problem, problem mi je što prilikom tih, nazovimo ih riječkih dana, meni slijedi borba s gradivom što sam ga propustila izbivajući iz škole, a rekla sam vam već koliko me dana u godini nema u Rijeci. Evo, sad su proljetni praznici, moji vršnjaci uživaju, a ja nadoknađujem propušteno, spašavam ocijene i učim, učim i učim.
  

Sjednem i učim

Ida pohađa 7. razred OŠ Brajda. Puna je hvale za profesore i razumijevanje što ga imaju za nju i njezino skijanje, no savjesna kakva jest, trudi se naučenim vratiti ukazano joj povjerenje.

ZBROJI I RAZBROJI

– Uf, sve moje ovosezonske utrke. Ovako, ove godine vozila sam 17 utrka CRO SKI kupa, natjecala se u slalomu, veleslalomu i Super G-u, i pobijedila u 15 utrka. Na međunarodnim utrkama, a bilo ih je deset, nisam baš najbolje počela. Osvojila sam 7. mjesto na Pokalu Loka, a imala sam i jedno izlijetanje. Onda je došao VSL Zagreb Children FIS 2014. i prvo mjesto u slalomu i 3. u veleslalomu, pa »Topolino« i prvo mjesto u slalomu, ali i pad u veleslalomu. Na »Pinocchiu« sam bila prva u slalomu i četvrta u veleslalomu, a u Val d'Isereu zlato u slalomu i Super G-u.

   Kakve ću ocjene pokupiti u OŠ Brajda ne znam, ali se trudim, zbilja se trudim dobiti najbolje, a nakon »što bude, bit će« slijedi mi opet snijeg – krajem travnja krećemo na glečer Möltal, u svibnju i lipnju smo u Hintertuxu. Krajem kolovoza slijedi Zermatt... 

   – Teško mi je sve to, ali, Bože moj, ako se mora, a mora se, ja sjednem i učim. Pazite, učim ja i dok sam na skijalištu ali nije isto sjediti u razredu i slušati predavanje i učiti iz knjige tamo negdje na bijeloj padini. Kad nešto ne razumijem, ja nemam učiteljicu kojoj ću postaviti pitanje i tražiti pojašnjenje. Moja je jedina stalna učiteljica – knjiga. Nasreću, imam nonu Veru, umirovljenu profesoricu hrvatskog jezika koja mi puno pomaže u nadoknađivanju propuštenog gradiva. Ma, skroz mi se posvetila, pa sa mnom uči hrvatski, povijest i geografiju. Mama mi pomaže da savladam zaostatke iz matematike, fizike i kemije, a biologiju učim sama. Uf, moram nadoknaditi cijelo polugodište, ali uz takvu podršku i pomoć kakvu ja imam doma, sve te silne stranice koje treba naučiti postaju lakše.

   A prijatelji, pitamo Idu. Zbog čestih izbivanja, uspije li održati prijateljstva?

   – Imam tri skupine prijatelja. Ovu »snježnu«, svoju kadetsku, potom školske prijatelje i svoju »krčku ekipu«. Društvene mreže su spas u održavanju prijateljstva »na daljinu«. Pravih prijatelja imam malo. Znate onih koji su u svakoj prilici i neprilici tu, sa mnom. Oni koji me vole i kad sam na vrhu, i kad sam na dnu. Koji mi pomažu kad zatrebam pomoć. Primjerice, takvih kao što je moja Lucija koju nazovem i pitam sve što mi treba za školu, koja mi nosi svoje bilježnice, koja je uvijek tu kad je trebam. Da nemam prijatelja nalik Luciji ne bih sve ovo mogla sama. A moja »morska družina«, ona iz Njivica, e, to je družina koja mi uljepšava najdraži mjesec u godini, a to je kolovoz. Obožavam ga. To je mjesec, nazovimo odmora, iako i tijekom njega moram raditi na kondiciji. Ali tu uskače tata koji sa mnom vozi bicikl, trči i tjera me kad se ulijenim. Eto, on meni radi društvo pri kondicijskim treninzima, ali zato ima tako dobru liniju, što znači da i ja njemu pomažem.
  

Lakoća skijanja

Idu, 162 centimetrima visoku i 54 kilograma tešku ne bi mogli nazvati tipičnom skijašicom. Ona je prije pahuljica u svijetu gromada. Komentirajući izrečeno Ida kaže:

   – Da, nisam baš masivna. Koliko mi to odmaže, a koliko pomaže? A, kao i sve u životu i to ima dvije strane. Recimo, u brzim disciplinama imati veću masu, svakako je prednost, i zato ja u Super G-u nisam očekivala neki rezultat jer, mislim si, u odnosu na konkurenciju iz svijeta ja sam uistinu, kako vi rekoste – pahuljica. Mislim si, gle gromade na skijama, kad ja kad dođem na ravno, stat ću. A zapravo, je bilo super. Doskijala sam do zlata. Što se tiče visine, e, tu je bolje biti niži.

BITI MLAĐI,BITI STARIJI...

– Najiskrenije, često puta se nađem u zrakopraznom generacijskom prostoru. Nekad se osjećam starijom od svojih vršnjaka, nekad se osjećam suprotno. A ne znam. Primjerice, ja se od prvog osnovne ne igram, ja skijam, pa bi mi bilo malo čudno kad bi došla doma i sad bi se kao trebala igrati. Meni to nije bilo prirodno kao što mi nije bilo prirodno da nekog od deset godina mama i tata prate u kino, na rođendanske proslave i slično. Pa, ja svoje vidim svaki petnaesti dan. Sad mi je pak čudno što ti moji vršnjaci koji su do prije tri godine bili »u pratnji« izlaze van i dolaze doma u jedan, dva, tri ili kad već, a ja u 22 već sanjam krevet. No, mislim da će se to u konačnici iznivelirati. Negdje do osamnaeste, čini mi se. Ali sve su to sitne razlike, bitno je prijateljstvo. Ono pravo koje ne poznaje zavist već samo davanje i primanje.

   Kad se već dotaknusmo težine, pitamo Idu imaju li skijaši neki poseban režim ishrane, na što se ona od srca nasmijala i odgovorila:

   – Ma, ne. Jedem sve što i drugi ljudi, osim što izbjegavam fast food i nezdrava pića. A špek? Pa, zna se da je to za skijaše nepisano pravilo – što više špeka na što nižim temperaturama.

   O ritualima prije vožnje kaže:

   – Imam ih. Prije nego što startam uvijek poskočim sa skijama na nogama. Sve odzvanja i zvecka, i meni je to super. Isto tako uvijek prije nego krenem, lupim jednim štapom o drugi. A kad završim vožnju prvo što pogledam je semafor. Što li će reći to »malo stvorenje«?

   A ovo »malo stvorenje« imena Ida Štimac, koje svi uspoređuju s Janicom, kaže da joj usporedba laska i da bi bila sretna kad bi ostvarila barem pola uspijeha te skijaške legende, ali ipak da je ona Ida koja ima svoj životni put koji će biti takav kakav će biti. Sanja Ida o sudjelovanju na ZOI u Južnoj Koreji, o kolovozu – svom »krčkom mjesecu«, kad se prepušta moru i suncu, o upisu u gimnaziju, ali reče – snovi su jedno, život je drugo, no tko ne sanja ne može ni dosanjati, zar ne?

   Riječkoj »pahuljici« želimo ostvarenje sanjanog i izvršavamo dato obećanje, a to je da obavezno moramo napisati kako niti jednog od njezinih postignuća ne bi bilo da nema tako krasnu obitelj, prijatelje i trenere. Da nema njihovu bezrezervnu ljubav i podršku

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka