Nitko neće u majstore

Sigurno radno mjesto nedovoljan mamac za trliš: Zašto osnovci u Rijeci zaziru od obrtničkih škola?

Ingrid Šestan Kučić

Snimio Sergej Drechsler

Snimio Sergej Drechsler

Broj škola uvijek je isti, a broj učenika iz godine u godinu sve manji i naravno da je ukidanje bodovnog praga u takvoj situaciji i učenicima s lošijim ocjenama otvorilo vrata četverogodišnjih škola. Ništa ih ne privlači u obrtnička zanimanja



Devedesetih godina imali smo 600 učenika, a danas ih je svega 70. Broj učenika godinama rapidno pada iako obrazujemo deficitaran kadar koji odmah po završetku školovanja nalazi posao. Učenicima su osigurane stipendije, tvrtke ih »vrbuju« još za vrijeme školovanja, ali roditelji i učenici su nerealni. Svi žele u četverogodišnje škole – priča ravnatelj Strojarsko brodograđevne škole za industriju i obrt Davor Milošević.


Dodajući kako ta škola obrazuje kadar iz sektora brodogradnje, strojarstva i metalurgije, a riječ je o granama koje su »na koljenima« Milošević upozorava i da upisna politika unatrag nekoliko godina nikako ne ide na ruku trogodišnjim školama, jer ukidanje bodovnog praga još je više srozalo interese za obrtnička zanimanja. Nekada je ta škola imala produkciju od nekoliko stotina učenika koji su svake godine izlazili na tržište rada s majstorskim ispitom, a danas godišnje iz te škole na tržište rada izađe svega četiri do pet brodskih mehaničara, jednako toliko instalatera grijanja i klimatizacije, ali i drugih zanimanja. 


– Broj škola uvijek je isti, a broj učenika iz godine u godinu sve manji i naravno da je ukidanje bodovnog praga u takvoj situaciji i učenicima s lošijim ocjenama otvorilo vrata četverogodišnjih škola. Ništa ih ne privlači u obrtnička zanimanja. Pad interesa najprije je počeo s brodograđevnim programima, a zadnjih godina je to prisutno i kod vodoinstalatera. Nitko neće u vodoinstalatere, kaže ravnatelj.


Kako do radnika




Ilustrirajući potražnju za kadrom te škole podatkom da instalatera grijanja i klimatizacije nema među nezaposlenima Milošević kaže kako upiti u školu za tim kadrom stižu konstantno, jer obrtnici ne znaju kako do radnika. Koliko je teško naći kvalitetnog i mladog zaposlenika koji je spreman na stalno usavršavanje zna i vlasnik tvrtke »Marine diesel servis« Andrija Varga Stella kod kojeg učenik trećeg razreda Strojarsko brodograđevne škole Lovro Kostić odrađuje svoju praksu.


Na tržištu rada ne nedostaje samo bodograditelja, metalaca i strojara. Poslodavci, kaže tajnik Obrtničke komore Primorsko-goranske županije Željko Dimitrić traže građevinare, stolare i fasadere, a to potvrđuju i podaci Zavoda za zapošljavanje.



Na tržištu rada ne nedostaje samo bodograditelja, metalaca i strojara. Poslodavci, kaže tajnik Obrtničke komore Primorsko-goranske županije Željko Dimitrić traže građevinare, stolare i fasadere, a to potvrđuju i podaci Zavoda za zapošljavanje.


– To je njihova svakodnevna priča. Radnika nema. Na burzi rada imamo tisuće nezaposlenih, ali oni to ili ne znaju ili ne žele raditi. Imamo s jedne strane veliku potrebu za određenim profilom kadra, a s druge strane puno nezaposlenih i to je paradoks. Prisiljeni smo uvoziti radnu snagu, ali ni to nije dovoljno jer su kvote ograničene. Sada smo zatražili povećanje kvota za fasadere jer je potreba za njima naglo porasla zbog subvencija za energetsku obnovu kuća. Dozvoljene kvote uvoza radnika su u stotinama, a nama trebaju u tisućama. Međutim, nama nedostaje i kvalitetnih konobara, jer svi misle da svatko može biti konobar. Ako želimo podignuti turizam na određeni nivo treba nam educirani kadar, upozorava Dimitrić.


Poput ravnatelja Strojarsko-brodograđevne škole i on dijeli mišljenje da je ukidanje bodovnog praga bio dodatni udarac na obrtničke škole.



– To je njihova svakodnevna priča. Radnika nema. Na burzi rada imamo tisuće nezaposlenih, ali oni to ili ne znaju ili ne žele raditi. Imamo s jedne strane veliku potrebu za određenim profilom kadra, a s druge strane puno nezaposlenih i to je paradoks. Prisiljeni smo uvoziti radnu snagu, ali ni to nije dovoljno jer su kvote ograničene. Sada smo zatražili povećanje kvota za fasadere jer je potreba za njima naglo porasla zbog subvencija za energetsku obnovu kuća. Dozvoljene kvote uvoza radnika su u stotinama, a nama trebaju u tisućama. Međutim, nama nedostaje i kvalitetnih konobara, jer svi misle da svatko može biti konobar. Ako želimo podignuti turizam na određeni nivo treba nam educirani kadar, upozorava Dimitrić.


Poput ravnatelja Strojarsko-brodograđevne škole i on dijeli mišljenje da je ukidanje bodovnog praga bio dodatni udarac na obrtničke škole.– Jako puno ljudi dolazi pitati za posao, ali dođu i odu. Svi zamišljaju da je to posao u radioni. Nemaju predodžbu da se radi više o terenskom poslu koji zahtjeva putovanja i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u inozemstvu gdje ostvarujemo 60 posto našeg posla. Zapošljavamo osam servisera, a ono što želimo su mladi ljudi, jer smatramo da je to budućnost firme. Prošle smo godine prvi put primili učenika na praksu i to se pokazalo dobrim. Ove je godine došao Lovro i imamo planove s njim u budućnosti. Činjenica je da kadra nedostaje, a to nije problem samo kod nas nego i u inozemstvu, ističe Varga-Stella.

Od obrtništva se, dodaje, može dobro živjeti, a pred brodskim je mehaničarima dobra budućnost, no to je i posao koji traži stalnu edukaciju. Za dva dana tjedno koliko Lovro provodi u radioni »Marine diesel servisa« dobiva stipendiju od 1.600 kuna, a iako će kroz nekoliko mjeseci biti spreman za tržište rada Lovro dvoji između zaposlenja i nastavka obrazovanja na što ga potiče i njegov poslodavac.


– U mojem je razredu svega još četvero učenika koji se obrazuju za ovo zanimanje. Zadovoljan sam odabirom škole i poslom, a razmišljam o tome da se odškolujem još jednu godinu i steknem zvanje tehničar za brodostrojarstvo, kaže Lovro.


S knjigom u ruci


I dok Lovro dvoji treba li za nekoliko mjeseci ostati u školskim klupama ili pak krenuti u svijet odraslih njegov kolega Andrej Peloza siguran je da će ostati s knjigom u rukama još godinu dana. On svoju praksu već tri godine odrađuje u tvrtki »Interadria SC« u kojoj su za Andreja puni hvale i računaju na njega i u budućnosti. Sam Andrej pak također ne skriva zadovoljstvo odabranom školom i zanimanjem.


– Odlučio sam se za brodskog mehaničara jer je to radio moj otac i sada vidim da je odluka bila dobra. Posao je zanimljiv. Uskoro ću završiti i školu i onda želim upisati i četvrtu godinu za zanimanje tehničar za brodostrojarstvo, odlučan je Andrej.


U »Interadriji SC« već godinama imaju iskustva s uzimanjem budućih brodskih mehaničara na praksu, ali i njihovim zapošljavanjem, jer kako kažu Sandra Brečić i Izabela Lelek Purić to je obiteljska firma i oni koji dođu i ostanu tu.


– Prošle godine otišla su nam dva zaposlenika koji su kod nas obavljali praksu. Radili su nakon škole u našoj tvrtki šest godina i lani su otvorili svoje firme. Istina je da se radi o traženom zanimanju, a onih koji se na njega odlučuju je malo, zaključuje Lelek Purić.