Prošle su torturu

Sestre Bucci koje su preživjele Auschwitz u Rijeci postavile Kamene spoticanja: ‘Kao da su se ubijeni vratili kući’

Šarlota Brnčić

Foto M. Gracin

Foto M. Gracin

Ova obilježja, ovo kamenje, stajat će tu još dugo vremena nakon što nas ne bude, u znak sjećanja na naše najmilije, kazala je Tatiana. Za nju, kao i za Andru, ta obilježja imaju vrlo duboko značenje



Niti jedno dijete ne bi smjelo preživjeti strahote rata… Niti jedno dijete ne bi trebalo proći kroz grozomornu torturu koncentracijskih logora. Nikako. No, koliko god mi željeli da naša djeca žive i odrastu sretno i bezbrižno, nažalost, uvijek će biti i onih koji to nisu mogli, kojima je djetinjstvo bilo brutalno prekinuto, a nekima i taj mladi, tek započeti život. Sestre Andra i Tatiana Bucci, 75 godina od noći u kojoj im se zbog neviđenog zla u potpunosti promijenio život, stigle su u Rijeku kako bi postavile obilježja Kamena spoticanja članovima obitelji čiji su životi oduzeti u nacističkim logorima.


Pakao logora


Preživjele sestre, danas vitalne 80-godišnjakinje, a tada tek curice od četiri i šest godina, duboko je pogodio povratak na »staru« adresu. Dolazak pred zgradu na broju 17 Ulice Moše Albaharija gdje su prije više od sedam desetljeća stanovale u stanu u prizemlju, izazvao je kod njih pravu buru pomiješanih emocija. Iako su bile zadovoljne što su mogle postaviti obilježja pred zgradu u kojoj je počinjen zločin i tako učiniti sve kako se na to ne bi nikad zaboravilo, s druge strane osjetile su neizmjernu tugu i bol zbog proživjelog gubitka. Zbog prekinutog djetinjstva, none čije nasmješeno i utješno lice na prozoru i dan danas vide, zbog svega što im je učinjeno nakon što su nasilno, usred mračne noći, odvedene u svoju nastrašniju noćnu moru. U logor Auschwitz II – Birkenau.





– Bile smo već u krevetu kada smo čule da se nešto neuobičajeno događa. Nekakvu konfuziju, glasove, povike. Mama je uletjela u sobu i počela nas grčevito odijevatii. Jednom odjevene, izvela nas je iz sobe. Ušle smo u dnevni boravak, a ono što nikada neću zaboraviti, što je jedno od najbolnijih sjećanja, jest moja nona kako kleči na tlu. Nona koja moli glavnog od te grupe nacista da barem nas djecu pusti kod kuće. Tim odvođenjem iz kuće započeo je naš dug put do pakla Auschwitza II Birkenaua, ispričala nam je Tatiana koju je i samo prisjećanje na prošlost vidno potreslo.


U logoru su provele deset beskonačnih mjeseci, od 4. travnja 1944. godine do 27. siječnja iduće godine kada je njihovim zatvorskim danima konačno došao kraj. »Puno je to za dvije djevojčice od svega 4 i 6 godina« dodala je Tatiana koju nismo imali srca pitati što su proživjele u logoru. A nismo niti morali jer je to, nažalost, dobro poznato. Ukratko »pakao na zemlji« koji su imale sreće preživjeti.


Nakon što su oslobođene, djevojčice su dovedene u Prag, u prihvatilište gdje su čak započele i pohađati školu. Ostale su tamo godinu dana, naučile češki, pored već stečenog znanja njemačkog jezika.



– Zaboravile smo svoj materinji, talijanski jezik. Govorile smo njemački, češki, pa čak i engleski jezik, a talijanski više nismo znale. Jednog dana, nakon kojih godinu dana, upitali su nas tko je od nas Židov. Podiglo se u zrak pet ručica, među kojima ona moja i sestrina. Iz Praga su nas odveli u Englesku gdje se nalazio centar za prihvaćanje djece koja su preživjela holokaust. Tek tamo smo počele ponovno živjeti, a pronašle smo i novu obitelj. No, našoj sreći nije bilo kraja kad smo saznale da naši roditelji nisu mrtvi kao što smo to mislile. Majka i otac učinili su sve kako bi nas pronašli, a jednom kad su došli do nas, morali su dokazati kako smo njihove kćeri. Vratile smo se s obitelji u Italiju gdje smo počeli graditi novi život i bolju budućnost – ispričale su nam Andra i Tatiana.


Snažne emocije


U Rijeku su na postavljanje obilježja Kamena spoticanja stigle iz udaljene Amerike i Belgije, a gdje danas žive okružene svojim brojnim članovima obitelji. Iako se radilo o dalekom putu, obitelji ih nisu pustile same, već su zajedno s njima doputovale u Hrvatsku kako bi im pružile svu ljubav i podršku u ovom vrlo emotivnom trenutku prisjećanja i povratka u prošlost.


– Izrazito mi je bilo teško stati pred sve prisutne i kazati nekoliko riječi jer su me toliko preplavile emocije kada sam ugledala prozore nekadašnjeg doma. Čini mi se i dan danas da na prozoru gledam kako mi se smiješi nona, a drago mi je da je sestra pokrenula ovu inicijativu kojoj sam se pridružila. Ova obilježja, ovo kamenje, stajat će tu još dugo vremena nakon što nas dvije ne bude, u znak sjećanja na naše najmilije, kazala nam je Tatiana. Za nju, kao i za Andru, ta obilježja imaju vrlo duboko značenje, a kako su nam istaknule, osjećaju kao da su se ubijeni članovi obitelji na neki način ponovno vratili kući… Tamo gdje su pripadali i kamo i dalje pripadaju. Sestre također gaje nadu da će prolaznici, šetači, turisti, tko god bude vidio ta postavljena obilježja Kamena spoticanja, učiniti sve da se takva povijest više nikada ne ponovi. Da se nikada više ne dozvoli da svijetom zavlada mržnja i bezumlje, da nitko više ne bude grubo izvučen iz svojega doma i lišen ljudskih prava odvučen u smrt.