Sa zidova kastavskog caffea narednih će tjedana posjetitelje gledati devet akustičnih gospođa kojim je Meri odjenula najljepše i najšarenije ruho što ga je pronašla u vlastitoj mašti
I opet je Meri, dobitnica više »Porina«, ona ista Meri koja je ostavila traga početkom 80-ih u grupi »Tadaima«, potom u »Quartetu Sensitive«, stalna suradnica Elvis Stanić Group, ona koja često pjeva ali ima samo jedan album jer joj se to, eto, ne da, Meri kantautorica, jazzerica, slikarica, kiparica.., što? Pa iznenadila. Ponovila je istu stvar koju je načinila i lanjske godine kad su svi nakon izložbe slika što ju je preklani priredila u galerijskom prostoru dvorca Nova Kraljevica – Frankopan pomislili da će i lanjska, ona u Galeriji Lokvina biti na istom tragu. Kad ono figa! U toj se galeriji Meri predstavila kao čarobnica gline izloživši svoja glinena »čudesa«. Sada su pak svi očekivali »glineni nastavak«, a ono opet – mo’š si mislit’! Evo Meri sa sretnim gitarama. Na upit što ju je navelo da odluči biti srećonoša tom instrumentu odgovara:
Slike što prijateljevaju sa sretnim gitarama osim što izgledaju i nasmijavaju, pa tako jedna svakom tko se zagleda u sitni Merin rukopis pita – koja je razlika između gitariste i Boga. Potom i odgovara – Bog ne misli da je gitarist.
Druga pak počinje priču s »idu dva lika ulicom«, a onda nastavlja »prvi je siromašan, a i drugi je gitarist«. Što pričaju ostale? E, pa treba nešto i sam otkriti, zar ne?
– Nakon uvida da većina akustičnih gitara izgleda presmeđe i pretužno, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke i predizajnirati ih bez zadiranja u funkcionalnost. Izuzetak su davno odslužene i umrle gitare koje sam iz poštovanja prema dotičnom instrumentu i njegovoj osnovnoj formi pretvorila u vizualni artefakt.Tako je Trošelj pred, zaboravila je koliko vremena jer vrijeme – što je to – zabila nos u paletu boja i odlučila uveseliti i oživiti ovaj žičani instrument. Među devet, kako već rekosmo – gospođa akustičnih našla se jedna »na anđele«, pa ona »na pogled iz druge galaksije«, ali i ona »na korisno«. Tu je Meri pretvorila u policu u koju stane baš sve što želiš da ti tamo stoji.
Obojane note
Ono što Meri oduvijek »stoji« su note i boje. Jednom je zgodom govoreći o bojama kazala: ”Boje su energije. Uvijek me je zanimao zvuk i oblik boje, kako ista stvar izgleda ili zvuči u različitoj dimenziji. Možda jednom otkrijem, do tada ću se zadovoljiti vodenjački veselim bojicama, onim što te ‘pufff’ lupe u oko i razvesele u neko sivo, bljak jutro. Većina je ljudi pastelna, kao da se boje zasjati u punoj boji. Ja baš volim boje, iskreno i duboko. Priroda je pametna pa je šarena. Ne, boje definitivno djeluju na raspoloženje. Ne mogu ni zamislit’ svoj život bez crtkanja, slikanja, modeliranja. Da me netko, npr. Gospod Bog natjera da biram između mjuze i likovnosti – e, bila bih na čudu”.
Ovom izložbom Meri je dokazala da ustvari i ne mora birati, ali kao slobodna umjetnica mora od nečeg i živjeti pa je »Izložba sretnih gitara« prodajnog karaktera.
