Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
27. ožujka 2019.
Poznati arhitekt

Saša Randić o projektima EPK, ali i budućnosti: 'Rijeku trebamo planirati kao grad za 70 tisuća stanovnika'

Saša Randić o projektima EPK, ali i budućnosti: 'Rijeku trebamo planirati kao grad za 70 tisuća stanovnika'
Saša Randić o projektima EPK, ali i budućnosti: 'Rijeku trebamo planirati kao grad za 70 tisuća stanovnika'
Autor:
Objavljeno: 23. veljača 2019. u 6:54 2019-02-23T06:54:26+01:00

Rijeka je zadnja dva stoljeća stalno rasla i urbanizam se temeljio na demografiji i broju novih ljudi za koje je trebao prostor. Sada ljudi ima sve manje, a praznih prostora sve više. Rijeka nije izuzetak, taj trend prisutan je uglavnom u Europi

Ako se sve bude odvijalo prema trenutnim planovima, Rijeka će u proljeće 2021. godine otvoriti novu Gradsku knjižnicu čime će konačno jedna od temeljnih kulturnih institucija neke zajednice dobiti svoj pravi dom, ali će tim činom ujedno i kompleks nekadašnjeg »Benčića« završiti na ovim prostorima rijetko viđenu transformaciju od industrijskog pogona koji je hranio generacije Riječana, preko rugla, odnosno ruševine u centru grada, do modernog »art kvarta« u kojem su se smjestili Muzej grada, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Dječja kuća te već spomenuta Gradska knjižnica.

Zvuči još uvijek pomalo nestvarno, ali s obzirom da je dio prostora već useljen (MMSU), građevinska mehanizacija u pogonu (Palača šećerane / Muzej grada), ugovori potpisani (Dječja kuća), a natječaji raspisani, odnosno ponovljeni (Gradska knjižnica), mogao bi kompleks »Benčić« zaista postati ogledni primjer u posljednje vrijeme jako popularne i često spominjane »reinvencije« javnih prostora. Napuniti stare i neiskorištene industrijske pogone kulturom i time im udahnuti novi život, dugogodišnji je svet gral i mantra koja se ponavlja među kulturnjacima, političarima i arhitektima kad god se počne razgovarati o budućem ekonomskom i svakom drugom razvoju nekoga grada, pogotovo onih poput Rijeke koji su unatrag 30-ak godina izgubili svoju nekadašnju industrijsku srž i zapali u krizu identiteta. Ideja zvuči jednostavno i logično, ali u stvarnosti to, barem na ovim našim meridijanima i paralelama, ide puno teže pa se cijeli proces u većini slučajeve svede na okrugle stolove, radionice, rasprave, prezentaciju idejnih projekata te onda, uglavnom uzaludno, čekanje investitora ili boljih vremena.

Potpis riječkog arhitekta

U slučaju »Benčić« priča o valorizaciji i transformaciji industrijske baštine ide prema »happy endu«, a s obzirom na činjenicu da se kroz rad udruga i stručnjaka upravo u Rijeci već dugo radi na podizanju svijesti o važnosti te baštine, nekako je i pravedno da će upravo tu biti najveći obnovljeni kompleks industrijske baštine u Hrvatskoj, ali i da će obnova tog kompleksa imati potpis riječkog arhitekta. I to jednog od onih koji je godinama upozoravao na potencijal koji ta industrijska baština ima.

Saša Randić napravio je kao arhitekt u svojoj bogatoj karijeri već čitav niz poznatih i priznatih projekata, ali lako bi se moglo dogoditi da upravo Gradska knjižnica i Dječja kuća, koje se u kompleksu »Benčić« obnavljaju po njegovim zamislima, budu oni koji će dugoročno ostvarili najdublji, odnosno najsnažniji utjecaj na zajednicu. Kakav to samo mora biti osjećaj kada čovjek zna da će u gradu u kojem je rođen, u kojem živi i radi, dva tako važna projekta imati njegov potpis?

ompozitni0prikaz

– Iskreno, ne razmišljam o projektima na takav način jer kada je čovjek u poslu, ne stigne stvari analizirati na taj način. Svakako da mi je drago, pogotovo radi gradske knjižnice jer bez obzira na svu digitalizaciju oko nas, knjižnice ostaju vrlo bitni dijelovi grada. Koncepti knjižnica su danas takvi da više djeluju kao dnevni boravci, ugodni prostori za čitanje, spajanje na wi-fi i provođenje vremena. Upravo tako smo i radili projekt knjižnice, da je što više prostora u kojima će se ljudi osjećati ugodno – objašnjava nam Randić dok razgovaramo na subotnjoj kavi.

Podsjetimo, nova gradska knjižnica svoj će dom naći u tzv. T-objektu kompleksa »Benčić«, a rekonstrukcija se procjenjuje na nešto više od 56 milijuna kuna. Sama zgrada se sastoji od suterena, prizemlja i tri etaže ukupne bruto površine 5.825,39 metara kvadratnih te ima neospornu arhitektonsko-povijesnu vrijednost kao primjer industrijske arhitekture kraja 19. stoljeća. Dječja kuća će pak biti uređena odmah u susjedstvu, u prostoru tzv. Ciglenog objekta. Vrijednost radova iznosi 41,7 milijuna kuna, a zanimljivo je da će se pri rekonstrukciji zgrade ukloniti sve osim četiri vanjska zida.

– Dodatno važan moment u ovom slučaju je što se ovim projektima ulazi u već postojeće zgrade, i to one koje su dio graditeljske baštine što donosi određena ograničenja, ali je odlično što smo tim prostorima osigurali budućnost kroz kulturnu namjenu. Obnova ovakvih zgrada inače puno košta, a izmjenama i postrožavanjem propisa takve obnove postaju sve skuplje kako vrijeme odmiče. Primjerice, mi cijelu zgradu knjižnice moramo obući u karbonska vlakna, što poskupljuje cijelu stvar. Uvijek je skuplje obnoviti staru zgradu i prilagoditi je novoj svrsi u zadanim gabaritima nego izgraditi novu. No, na takve zahvate ne možemo gledati samo s ekonomskog aspekta i kroz racionalne razloge jer su one bitan dio identiteta grada, kako kolektivnog tako i nas kao osoba – kaže Randić.

Europski identitet 

Obnova kompleksa »Benčić« trebala bi biti jedan od najdirektnijih i najvidljivijih efekata projekata Europske prijestolnice kulture. Kroz tu 2020. trebali bi svjedočiti potpunom integriranju tog kompleksa u ostatak gradskog tkiva, ali posljedično i njegovu eksploataciju u turističke svrhe.

– Europska prijestolnica kulture je jako bitan događaj za grad i mogući okidač za razne stvari. Naravno, jako je važno i što će ostati nakon EPK-a i zato je stvarno dobro da su se uspjela dobiti sredstva za obnovu jer to je nešto što ostaje građanima kao nasljeđe tog projekta – ističe Randić.

Upozorava i na određene probleme koje ti projekti poput EPK-a imaju. Naime, Europa kroz njih traži širenje zajedničkog europskog identiteta i određuje pravila igre, ali sam projekt EPK ne financira direktno niti izdašno. To organizatore, pogotovu u slučaju manjih gradova poput Rijeke, stavlja u neugodnu financijsku i organizacijsku situaciju uz dojam kako nam »Europa samo odobrava da trošimo svoj novac«.

– Veliki gradovi imaju infrastrukturu i resurse da provedu takve projekte, mali gradovi to nemaju. Uz to, postoji i veliki problem EU-jezika kojim se komunicira na razini institucija koje odobravaju projekte. Riječki EPK je zadovoljio format europskih projekata s opisom aktivnosti, ali pola ljudi ne razumije što to znači jer je cijela stvar ispričana specifičnim jezikom EU birokracije. Primjerice, obnova zgrada i opreme se ne zove obnova zgrada i opreme, nego »Otvorene znanstveno-infrastrukturne platforme za inovativne primjene u gospodarstvu i društvu«. Iz tog razloga mi se čini da građanima, a tu uključujem i sebe, nije baš jasno što se sve radi i što će se sve događati. Nije lako komunicirati s europskim institucijama njihovim jezikom, i u isto vrijeme prevoditi kako bi obični ljudi znali o čemu se radi, ali taj dio komunikacije je važan kako bi se građani mogli identificirati s projektom. Vidim da su velik broj ljudi angažirali u uredu EPK-a, tako da se nadam da će uskoro sve biti jasnije i vidljivije – kaže nam Randić.

Sinergijski efekti

RASTAVLJENA0AKSA

I on je naravno svjestan da ni kultura ni EPK sami ne mogu sami biti »spasitelji« i proizvesti revoluciju, ali isto tako i da velikih investicija i kapitala koji će doći sami od sebe jednostavno nema. Novi »Benčić« može izazvati, primjerice, uređenje i okolnih zgrada i ulica, kao i povećati turističku zanimljivost grada čime se stvaraju sinergijski efekti, ali s očekivanjima, upozorava Randić, treba biti realan. S obzirom da pravi investicijski ciklusi u Hrvatskoj nikada nisu niti pokrenuti, drastičnije ekonomske promjene teško se mogu očekivati. To direktno utječe na demografsku situaciju koja za sobom povlači potrebu da se promijeni način na koji se planira grad i njegova budućnost.

Primjerice, koliko god to nekome grozno zvučalo, trebamo li, uslijed svih promjena, planirati Rijeku za 70 tisuća stanovnika?

– Rijeka je zadnja dva stoljeća stalno rasla i urbanizam se temeljio na demografiji i broju novih ljudi za koje je trebao prostor. Sada ljudi ima sve manje, a praznih prostora sve više. Rijeka nije izuzetak, taj trend prisutan je uglavnom u Europi. U urbanističkoj teoriji skovan je termin »shrinking cities«, gradovi koji se smanjuju i više je mogućih odgovora na taj problem. Jedan je »cittaslow«, odnosno koncept gradova za ugodno življenje, gradova u koje se ne dolazi primarno radi posla kao do sada, gradova u kojima se cijeli ritam života usporava. Rijeka je super prostor za življenje i razmišljati o njoj kao gradu s, primjerice, 70 tisuća stanovnika je nešto što bi trebalo prigrliti, a ne se toga bojati – ističe Randić. No, planirati takav manji grad za ugodno življenje također košta, i to poprilično. Gradovi sami ne mogu financirati velike i dugoročno značajne investicije, privatnih ulagača nema, europski fondovi su često okruženi neprobojnim birokratskim labirintom, a kod nas nema niti nekih novih oblika javno-privatnih partnerstava ili izvora financiranja poput crowdfundinga. Tom je metodom, navodi kao primjer naš sugovornik, jedan američki vojni veteran prikupio preko 16 milijuna dolara za gradnju famoznog Trumpovog zida prema Meksiku, na što su drugi odgovorili kampanjama za izgradnju eskalatora i ljestvi kojima bi se prelazio taj isti zid.

– Činjenica da građani radije drže novac kao štednju u banci jasno pokazuje da ne postoji klima u kojoj će se netko osjećati sigurnim da uloži u neki projekt u Rijeci ili Hrvatskoj. Gledajući nedavnu prošlost, teško se ljudima to može zamjeriti, a slično je i s investitorima; prvo smo ih gledali kao spasioce, a danas smo u situaciji da niti jedan investitor ne valja i da je svo poduzetništvo lopovsko, što nije nikako dobro. Nismo uspjeli naći novi model koegzistencije privatnog i javnog kapitala u izgradnji grada – objašnjava riječki arhitekt, a teme za koje nam ne bi bilo dovoljno ni puno više novinskih stranica, samo naviru; kako upravljati prostorom, može li se kod nas dogoditi Bilbao koji se odlučio na radikalan potez prepuštanja upravljanja prostorom vanjskoj agenciji, koliko financiranje putem EU fondova mijenja način projektiranja, mogu li se naši gradovi natjecati s onima u inozemstvu u privlačenju tvrtki i stanovnika, kakva je budućnost medija, te naravno, koji je danas smisao arhitekture.

– Svaka diskusija o nekom projektu, ne samo kod nas nego i u svijetu, se sve više svodi na pitanje zadovoljenja propisa (health and safety) te ekonomičnosti nekog rješenja. Ne kažem da to nije važno, ali to nije istovremeno i smisao arhitekture. Zgrade kroz povijest nisu imale razrađene prostore i fasade da bi bile isplative, postojali su neki drugi razlozi. S obzirom da živimo u deideologiziranom svijetu gdje arhitektura nema ulogu da materijalizira neku konkretnu ideologiju ili politički sustav, postavlja se pitanje ima li smisla išta raditi osim prefabriciranih volumena koji zadovoljavaju određene parametre sigurnosti korištenja i ekonomičnosti. Interesantno je da su argumenti u prilog pojma kvalitete prostora u arhitekturi došli iz područja neuroloških znanosti. Recentnim istraživanjima neosporno je dokazana važnost kvalitete izgrađenog prostora i utjecaj toga kako prostor izgleda na naše stanje duha, što direktno postavlja kvalitetu prostora kao temeljni cilj arhitekture – ističe naš sugovornik.

Riječko stanje duha 

Kako će na riječko stanje duha utjecati novouređeni »Benčić«, tek će se vidjeti, ali nema sumnje da bi bilo dobro već sada ili barem u trenutku dok se bude rezala crvena vrpca na otvaranju nove Gradske knjižnice imati jasne planove za ostale riječke prostore. Jedan dio industrijske baštine napunili smo kulturom i to je super, ali što ćemo dalje? Koliko kulture i njoj bliske infrastrukture trebamo, odnosno možemo podnijeti, koji su to sadržaji i aktivnosti koji će oživiti Harteru, lučka skladišta, industrijsku ulicu, prostore Torpeda, cijelu Deltu, nekadašnju rafineriju na Mlaki... Jednostavnog i jednoznačnog odgovora nema, kao ni rješenja izvana koja ćemo samo preslikati. Ekonomski, demografski i posljedično prostorni izazovi koji se nalaze pred gradovima poput Rijeke zahtijevaju puno mozganja i rada, a pomoglo bi i malo manje – »hejtanja«.

– Ljudi ne žive dobro i s jedne strane je razumljiva pojava frustracije, ali je ona i iznimno neproduktivna. Kada je netko frustriran i ljut na sve oko sebe, ne može puno dobrog napraviti. Latentna netrpeljivost prema svemu o čemu se razgovara, svejedno radilo se o investicijama ili zlatnim retriverima, je realno veliki problem našeg društva – upozorava na kraju Randić.

ogled0s0galerije

Aula Ivana Pavla, škola i vrtić u Krku, Apoksiomen... 

Saša Randić već je dugo prisutan na javnoj sceni i to ponajviše putem projekata na kojima je radio poput Pastoralnog centra Ivana Pavla II na Trsatu, osnovne škole i dječjeg vrtića u Krku, centra Zagrad u Rijeci, Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju... Nagrađivani arhitekt bio je predsjednik strukovnog udruženja, predavao je na poznatim sveučilištima poput Harvarda, sudjelovao na brojnim izložbama poput bijenala arhitekture u Rotterdamu i Venecijanskom bijenalu, a zanimljivo je i da je 2009. godine pokrenuo portal pogledaj.to posvećen arhitekturi i vizualnim umjetnostima. Sada već davne 1993. osnovao je, zajedno s Idisom Turatom, ured Randić-Turato, od 2009. vodi ured Randić i suradnici. Predaje na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Gradska knjižnica

a0stubis_tu_novo

Nova Gradska knjižnica nalazit će se u tzv. T-objektu i konačno će na jednom mjestu kvalitetno i svrsishodno integrirati funkcije i usluge središnjih odjela knjižnice.

Glavni ulaz u zgradu knjižnice bit će s južne strane koji vodi u prostor u kojem će posjetiteljima i korisnicima nuditi osnovne informacije o knjižnici i kulturnom kvartu u kojem se knjižnica nalazi. U predvorju će biti info pult na koji se nastavlja odjel za mlade te odjel filma i glazbe s jedne strane i čitaonica s druge strane. Odmah uz ulazni prostor bit će smješten i odjel za slijepe i slabovidne osobe kako bi pristup korisnicima tog odjela bio čim jednostavniji. Na prvom katu će biti smješten odjel lijepe književnosti, zajedno s posebnim zbirkama, odjel stručne literature će biti na 2. katu, zajedno s ostalim posebnim zbirkama. Na trećem katu bit će smještena računalna učionica koja će se po potrebi moći koristiti i kao prostor za projekcije, predavanja i sastanke, a korisnicima će biti dostupan i prostor bibliotečne zbirke s nekoliko studijskih mjesta.

Dječja kuća 

pektivni0presjek

Riječka Dječja kuća prva je takva u Hrvatskoj i trebala bi biti svojevrsno »predvorje« svijeta kulture za ona najmlađe.

Sadržaj Dječje kuće bit će namijenjen uzrasnoj dobi od 0 do 12 godina, a radno vrijeme kuće bit će – cjelodnevno.

Ulazni atrij Dječje kuće zamišljen je kao prostran slobodan dnevni boravak s foteljama za sjedenje, odmor i druženje. U tom će se prizemnom dijelu nalaziti i garderoba, te sanitarne prostorije, ali i kafe snack bar kao prostor za pretpostavljeni boravak roditelja koji će se moći međusobno družiti uz kavu. Kroz prvi i drugi kat u jednoj polovici zgrade smještena je višenamjenska dvorana sa 110 sjedećih mjesta, velikim projekcijskim platnom i malom pozornicom. Na prvom katu se uz dvoranu nalazi njen svojevrsni atrij, prostor za druženje odnosno izložbeni prostor koji je mostom povezan sa zgradom riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Na drugom katu su radioničke prostorije s većim brojem računala, te filmski i glazbeni studio. Na trećem katu bit će Stribor, odjel GKR-a za djecu, dok se na krovu, između ostalog, nalaze natkriveni otvoreni prostor s malim krovnim amfiteatom te vanjsko platno namijenjeno videoprojekcijama na otvorenom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka