Trebamo li o svojim grijesima šutjeti, trebamo li neugodne trenutke iz svoje prošlosti zatomiti i praviti se da se nisu dogodili ili je bolje i zdravije s demonima se otvoreno suočiti? Osim što si takva pitanja vjerojatno postavlja svatko od nas osobno, s takvim se pitanjima često susreću i šire zajednice; obitelji, gradovi, države ili narodi, pogotovo oni s turbulentnom poviješću.

Posljednjih dana takvo je pitanje opet aktualno u Rijeci i to zbog umjetničkog projekta »1:1« Damira Stojnića. On je, naime, u sklopu programa »Spajalica« Muzeja moderne i suvremene umjetnosti na području od Titovog trga do Mosta branitelja širokom crvenom crtom iscrtao temelje zida nekadašnje granice koja je u nekim manje sretnim vremenima razdvajala Rijeku i Sušak. Ideja projekta je »obilježiti socio-političke sedimente koji su se nataložili na riječkom lokalitetu« te »jednakom objektivnošću i primjerenom pažnjom pristupiti, primjerice, razdoblju d’Annuzieve okupacije Rijeke, kao i komunističkom razdoblju pod vladavinom Tita«.

Sramota ili bogatstvo

I dok većina Riječana vjerojatno nije ni primijetila tu umjetničku intervenciju, ili je pomislila da se radi o privremenoj prometnoj signalizaciji, kod nekih je Stojnićev rad izazvao burne reakcije. Gradski vijećnik Liste za Rijeku Predrag Miletić tako je u svojem reagiranju objavljenom u našem listu naveo kako se radi o »sramotnom činu« pozvavši gradonačelnika da komunalnim službama naloži uklanjanje Stojnićevog rada.

– Kome se ovakvo obilježavanje nekadašnje granice može svidjeti osim iredentistima (ako ih uopće još ima) i ljudima koji ne poznaju burnu i tešku riječku povijest, a u te nepoznavatelje riječke povijesti zasigurno spadaju Damir Stojnić i Slaven Tolj, ravnatelj MMSU-a. Obilježavanje debelom crvenom crtom nekadašnje granice je uvreda za Rijeku i Riječane – piše u svom reagiranju Miletić.

Riječki gradonačelnik u svom je odgovoru odbacio mogućnost uklanjanja crte »jer se radi o umjetničkom činu koji u cilju ima podsjetiti na riječku povijest, njenu heterogenost i u tom smislu njeno bogatstvo«.

Granica

– Iako ću se bez problema složiti s ocjenom samog povijesnog razdoblja u kojem je Rijeka bila podijeljena na dva grada, to ne znači da se tog razdoblja ne smijemo prisjećati. Analogija može biti primjerice, Berlinski zid koji, iako odavno srušen, danas u Berlinu svojim postojećim fragmentima podsjeća na jedno razdoblje prošlosti koje se ne može zaboraviti, a zadržan na dijelu izvorne lokacije i oslikan grafitima, predstavlja i berlinsku turističku atrakciju – odgovara Obersnel vijećniku Miletiću.

Obilježavanje granice crvenom crtom samo je dio Stojnićevog projekta, sljedeći korak je iscrtavanje tlocrta riječke sinagoge koja se nalazila na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine u blizini Pomorskog fakultea, a koju su Nijemci spalili 1944.

– Želim istaknuti i odvojiti od zaborava neke relativno nepoznate, a zanimljive dijelove riječke povijesti, pogotovo one koji su od pojedinih politika na vlasti bile supresirane, a u Rijeci ih se izmijenilo mnogo. Zanimaju me građevine i objekti koji su imali simboličku vrijednost, i srušeni su zbog onog to su predstavljali. Značaj kojeg pridajemo arhitekturi, a koja postaje nositelj određene ideologije je meni nevjerojatan proces kojim građevinski materijal postaje bitniji od živog čovjeka – objašnjava nam Stojnić.

Spomenici slobodi 

Na kritike koje iscrtavanje nekadašnje granice nazivaju sramotom odgovara kako mu je »drago da ima zainteresiranih za njegov rad«.

Granica

– Kao što je psihološki zdravo da se čovjek individualno suoči sam sa sobom, jednako je to ljekovito i po društvo. Svačija povijest, i individualna i opća, možda nije uvijek burna, ali ima teških trenutaka. U svakom ratu vojske pjevaju samo o miru i slobodi. Ova crvena linija, koja je crvena jer smo mogli dobiti dozvolu samo za obilježavanje bojom za privremenu signalizaciju, spaja dva spomenika posvećena borbi za slobodu. Prvi, oslobođenju od njemačkog i talijanskog okupatora i uklanjanju graničnog zida, zatim Most branitelja, kao simbola oslobođenja od JNA i sticanja nezavisnosti. Sve su to simboli burne i teške povijesti. Na toj liniji još samo fali spomenik neoliberalnom kapitalizmu i NATO-u koji će nas postepeno osloboditi i od nas samih. Eto, nikad dosta borbe za slobodu i bolji život. Mnogim ljudima je očito neshvatljiva pregnatnost povijesnih događaja, simbolizma umjetnosti, a pogotovo burnog i tegobnog sadašnjeg trenutka i ja potpuno razumijem njihovu potrebu da ih čim prije i, po mogućnosti zauvijek, gurnu u ropotarnice zaborava – kaže Stojnić.

Osim graničnog zida i spaljene sinagoge, nema sumnje da će nove kontroverze otvoriti Stojnićeva želja da se pozabavi Gabrieleom D’Annunzijom. Plan je da se svjetlosnom instalacijom u moru iscrta tlocrt broda »Electra« u riječkoj luci na mjestu s kojega je putem radio prijenosa d’Annunzio objavio osnutak »Reggione di Carnaro« i proglasio Rijeku gradom-državom.

– O njemu i njegovoj »Riječkoj epizodi« su pisali mnogi svjetski pisci i filozofi: Hakim Bey, Bruce Sterling, Michael Ledeen…a mi se tog dijela povijesti našeg grada sramimo, jer je d’Annunzio bio fašist. Tu se jednostavno radi o fenomenu koji transcendira kontekst iz kojega je nastao i smatram da ga tako treba i tretirati. Što se mene tiče svaka vlast je represivna, to joj je imanentno. Oni koji se danas snebivaju oko d’Annunzia gori su autokrate od njega. Nitko tko odluči preuzeti vlast sigurno ne čini to da bi razmišljao o dobrobiti drugih – naglašava Stojnić.

Zidovi u glavama 

Osvrćući se još jednom na iscrtavanje nekadašnje granice na Fiumari odnosno polemiku koja se stvorila, on iz te crvene crte izvlači dodatnu simboliku.

– Za mene kao autora ona predstavlja i nasušnu potrebu konačnog podvlačenja granice s dvopapkarskim, submisivnim mentalitetom kojega kao narod ispoljavamo spram vlasti. Jer, taj zid samoinicijativno su srušili građani Rijeke, bez ikakve službene direktive. Volio bih da građane ovog grada podsjeti na njihovu snagu kojom bi trebali srušiti neke od zidova u svojim glavama – zaključuje Stojnić.

Nema sumnje da umjetnost, između ostalog, treba i provocirati te otvarati polemike u društvu i u tom kontekstu Stojnićeva intervencija u urbano tkivo Rijeke već sada ima svoju vrijednost. Granicama se treba baviti ne da bi nas sputavale ili razdvajale, nego upravo suprotno, da bi osvijestili važnost slobode, a ružne epizode iz povijesti treba primjereno obilježiti ne da bi ih veličali, nego da nam služe kao podsjetnik kako greške ne bi ponovili.