Šetnja riječkim podzemljem

“ŠPICA” DESET METARA ISPOD ZEMLJE Nova riječka atrakcija sve više plijeni pažnju

Slavica Mrkić Modrić

TunelRi - nova riječka podzemna atrakcija plijeni pažnju autohtonog stanovništva i turista / Foto Sergej DRECHSLER

TunelRi - nova riječka podzemna atrakcija plijeni pažnju autohtonog stanovništva i turista / Foto Sergej DRECHSLER

TunelRi je poseban ne samo po tome što vas središtem grada vodi podzemnim putem već i po tome što ima dva ulaza, odnosno izlaza ili – nije važno uđete li u dvorištu OŠ Dolac ili pak na Trgu Grivica, spektakularnih 330 metara šetnje je zagarantirano



Gdje je riječka »špica«? Pa na Korzu. Je, malo jučer ili nekad bilo, sad se spominjalo. Preselila se ona, ni pet ni šest, nego desetak metara ispod zemlje u novootvorenu riječku atrakciju, tunel ili sklonište što su ga 1941. godine izgradili Talijani. Điraju ljudi, domaći i strani riječkim podzemljem od devet do devet. I to besplatno! Tako nam bar reče Ante, »info dečko«, na jednom od ulaza u novu riječku začudnost. Jer, TunelRi je poseban ne samo po tome što vas središtem grada vodi podzemnim putem već i po tome što ima dva ulaza, odnosno izlaza ili – nije važno uđete li u dvorištu OŠ Dolac ili pak na Trgu Grivica, spektakularnih 330 metara šetnje je zagarantirano.


A što je unutra tako spektakularno upitali smo mališane iz Galižane, učenike 2. razreda O.S. S.E G. Martinuzzi Pula, PŠ Galižana?


– Paaa, lijepo je i to vaše blato je tako nekako drugačije ljigavo, kao iz topa će Ema Dalton. Dakako, da je muški dio ekipice priču vratio u vrijeme nastajanja tunela, vrijeme bombardiranja i svrsishodnost tog tunela. Ono što su svi zamijetili i svojim mobitelčićima ovjekovječili je – sebe u tunelu. I neka su, glavno da je njima bilo »baš fora«.





Prije nego li krenete tunelariti valjalo bi znati da na put dug 330 metara ne krećete u štiklama jer bi ga mogli završiti bosih i blatnjavih nogu. Nije zgoreg za kišnih dana ponijeti i kišobran jer tunel s vremena na vrijeme voli zakišiti. Ako ste fan svjetlosnih efekata, onda u tunel obavezno uđite sa strane Katedrale sv. Vida jer iz tog su pravca svjetlosne igrarije razigranije.


Šetnja traje 10-ak minuta, besplatna je i mogu je konzumirati čak i klaustrofobiji podložni šetači jer tunel je četiri metra širok, a dva i pol visok, s dobrim strujanjem zraka. I za kraj – »TunelRI« je dog friendly, ali ne zaboraviti uz psa sa sobom uzeti i »aparaturu« za čišćenje onog »ako se dogodi«. Isto vrijedi i za ostale kućne ljubimce. Valjda.



Baš fora bilo je zapravo svima koje smo za prošetavanja tunelom, a prošetali smo ga bogme uzduž, poprijeko i sa strane, pa tako nekoliko puta, sreli.


Ivo Golob je, primjerice već drugi put u novootvorenoj riječkoj atrakciji. Ideja kao ideja mu je više nego dobra, no kako reče svaka ideja treba i nadogradnju, ili:


– Ono što tunel za sada ima su svjetlosni efekti. Izvedeni su odlično, no ako to ostane jedini sadržaj koji će šetače i znatiželjnike dočekati unutra, neće biti dobro. Mišljenja sam da treba postaviti klupice, da ljudi mogu odmoriti, ne zato što je tunel dug, već da osjete njegovu priču. Ovaj prostor mi se čini i kao idealno mjesto za brojna društvena događanja.


Zen kutak


U riječkom bi se tunelu družio i Filip Jakovac i to na mnoštvo načina i u mnoge svrhe. Filip pak ovu tunel-priču promišlja na vrlo zanimljiv način, pa kaže:


Grafički prikaz riječke atrakcije - TunelRi


Grafički prikaz riječke atrakcije – TunelRi



– Sami ste vidjeli da u tunelu postoje dva slijepa odvojka. Jedan vodi, ne znam kamo, a drugi prema Trgu Riječke rezolucije, točnije u Kanal RI. Upravo u tim »sljepićima« bi se moglo načiniti štošta. Primjerice, onaj za koji ne znam ni kud ni što, bio bi idealan za nekakav zen kutak, tj. staviš par fotelja, tepih, stolić, lampu, police s knjigama koje bi pričale o Rijeci i riječkoj povijesti, pun čajnik i bokal riječke vode, pustiš umirujuću glazbu i otvoriš posjetiteljima mogućnost da si ispričaju neku svoju priču ili pak samo sjede da bi sjedili. U onom drugom odvojku koji vodi prema jednoj od riječkih televizija napravio bih kafić. Vidio sam da svojevrsni sanitarni čvor postoji, pa to i ne bi bio neki veliki ni financijski, ni idejni poduhvat. Dakako, i taj bi kafić imao zadaću da priča Rijeku. A samo sklonište, sa svojim gabaritima idealan je prostor za organizaciju raznoraznih događanja, od koncerata, preko kazališnih predstava, do izložbi ili pak nekih drugih društvenih spika. Što se tiče koncerata i decibela, tu se bar ne moramo bojati jer ako je sklonište izdržalo bombardiranje, valjda bi i decibele.


Učenici 2. razreda O.S. S.E G. Martinuzzi Pula


Učenici 2. razreda O.S. S.E G. Martinuzzi Pula



Zapravo, ono što je začudno i ne pada na prvu napamet je da je riječka atrakcija zasada nijema. Skuži se to na drugu. Tunelom uglavnom vlada tišina jer i oni koji ga prolaze skupno sve nešto šapuću kao da su u biblioteci.


Rea Stemberger i Rene Balint


Rea Stemberger i Rene Balint



– Definitivno uz fantastičnu svjetlosnu podlogu trebala bi postojati i nenametljiva glazbena – kazala je Suzana Alberini, jedna od tri prijateljice koje su se tog kišnog riječkog dana upustile u upoznavanje jednog dijela riječke povijesti.


Nek’ nešto svira


Asja Maslak, pak, ističe kako njoj nedostaju info ploče na kojima bi pisalo što se na tom mjestu nalazi u nadzemlju. Ono, negdje si nasred tunela, a iznad tebe u Ulici Frana Kurelca gimnazijalci bistre svoju mladalačku štoriju. Trećoj »super mami«, kako one svoj trio nazivaju, Almi Džafić je ovo prvo spuštanje u nepoznati dio Rijeke bio pravi doživljaj. Ona tunel vidi kao idealnu kraticu za vrijeme uzavrelih riječkih ljetnih dana. Što je vrlo domišljata ideja jer u tunelu je stalnih četrnaest, petnaest stupnjeva, pa predstavlja pravo mjesto za bijeg od ljeta.


Alma Džafić, Asja Maslak i Suzana Alberini


Alma Džafić, Asja Maslak i Suzana Alberini



– I od gužve na Korzu, dobacio je slučajni prolaznik prisluškivač, no s tim se baš i ne bismo mogli složiti jer tih sat-dva koliko smo tunelarili, sretosmo više poznatih ljudi nego da smo svoj ego prošetavali Korzom ili izveli na kavu na neku od brojnih riječkih terasa.


Ivo Golob


Ivo Golob



U tunelu svako malo dobiješ i besplatno tuširanje, napomenuo je Rene Balint koji je se Reom Stemberger upustio u ovu tunel priču grada na Rječini.


– Nama je ovo prvi prolazak kroz tunel i dojmovi su više nego pozitivni. Dakako, da treba oplemeniti ideju i da ne smije ostati ovako sadržajno ogoljen jer će onda uistinu služiti samo za kraćenje puta s jednog dijela centra grada na drugi. Zimi za grijanje i bijeg od riječke bure ili kiše, a ljeti za hlađenje – rekoše Rene i Rea te i oni spomenuše klupice, kafić, idealno mjesto za nesvakidašnje vjenčanje, ili neko slično društveno događanje.


Znatiželjni mališani iz Galižane


Znatiželjni mališani iz Galižane



I tako s noge na nogu, pa preskoči lokvicu, pa se verbalno i nimalo pristojno obračunaj s tunelskim tuševima ili kapljicom kamikazom koja voli nestajati u ovratniku i kliziti niz kičmu, slušajući »želje i pozdrave« stigosmo do drugog ulaza – izlaza. Tamo pak sjedi »info djevojka« Ivana Dundović. Ivana kaže da je TunelRi jednako zanimljiv i građanima Rijeke, i turistima.


Dosta gužvovito


– Ima stranaca u zavidnom broju. Nijemaca, turista pristiglih s Istoka… Dođu u grupama s vodičem ili neorganizirano, jer ih je netko uputio ovamo. Najčešća pitanja koja postavljaju su kad je tunel sagrađen, s kojom svrhom, je li bio u funkciji, postoji li još takvih tunela u Rijeci koje bi mogli razgledati i sl. Dođu i oni koji su upravo u ovom tunelu slušali bombardiranje tih ratnih godina Drugog svjetskog rata, a čula sam i neke zanimljive priče onih kojima je ovaj tunel u poraću bio zanimljivo mjesto za igru. Pitaju i kakvu je ulogu imao u Domovinskom ratu, a oni koji nešto bolje poznaju riječku podzemnu priču pitaju hoće li se za javnost otvoriti još koji dio riječkog podzemlja. Uglavnom, TunelRI itekako izaziva zanimanje i vrlo je prometan – zaključuje Ivana.


Ante, »info dečko«, na jednom od ulaza u novu riječku začudnost


Ante, »info dečko«, na jednom od ulaza u novu riječku začudnost



I ako slučajno sretnete Antu ili Ivanu na ulazu, pa opet na izlazu, ne, ne pomišljajte odmah na pomak svijesti i podzemne riječke duhove, objašnjenje je sasvim jednostavno – Ante i Ivana točno na polovici radnog vremena mijenjaju strane, pa se lijepo nasred tunela mimoiđu i ostatak radnog dana odrade na drugoj poziciji. Zašto? A zašto ne?


Prije nego li krenete tunelariti valjalo bi znati da na put dug 330 metara


Prije nego li krenete tunelariti valjalo bi znati da na put dug 330 metara



Uglavnom, riječka je podzemna šetnica »in«. Ideja više nego dobra, no ideja koju treba širiti i nadograđivati. Mogućnosti su svekolike, a primjera u svijetu »vagun«. Ne treba krenuti niti put Francuske, Švicarske, Austrije ili Slovenije, točnije Bovca, zemalja koje su itekako dobro u turističke svrhe valorizirale svoju vojnu povijest, dovoljno je zaći u pulsko podzemlje i ispod Zlatnih vrata sjesti u vinoteku ili kafić pa u austrougarskim tunelima odvrtjeti pulsku štoriju iz davnina. Ova riječka ima potencijal, sad samo treba krenuti korak dalje. U osvajanje nekog novog djelića bogate riječke tunelske baštine. I one znane, i one manje znane.


Šetnja traje 10-ak minuta, besplatna je i mogu je konzumirati čak i klaustrofobiji podložni šetači


Šetnja traje 10-ak minuta, besplatna je i mogu je konzumirati čak i klaustrofobiji podložni šetači