Aleksandar Saša Sedlak

Rijeka pleše kako Aco svira: Priča o čovjeku koji ispod Gradske ure već 10 godine budi i uspavljuje Riječane

Slavica Mrkić Modrić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Bluzer sam po vokaciji i uglavnom mi se repertoar vrti oko toga. Zapravo sviram što volim, sviram kad mi se da, a kad ne, to ne činim. Ne gnjavim ni sebe ni druge, već odem na čaj, pa kad opet poželim svirati, sjednem i sviram



Znate onaj čovjek koji već deset godina svira ispod Gradske ure na riječkom Korzu? E, pa on se zove Aleksandar Aco Sedlak i te, daleke 1987. godine kad smo se prvi put sreli, ni u tisuću života kako ja, tako ni on ne bi predvidjeli nit’ da će Aco postati Riječanin, a bogme niti čovjek koji svojom svirkom »udara« ritam gradu na Rječini.


stina, naš susret jest bio vezan uz glazbu, jer zbio se na glazbenom festivalu alternativnih bandova bivše države – Omladinskom festivalu Subotica ’87, na koji me je donio »riječki novi val«, a Sedlak je bio službeni fotograf Festivala. Omoti mnogih ploča vezanih uz taj festival, kao i onih vezanih uz pulske KUD Idijote i neke druge bendove nose Sedlakov potpis, ali Sedlak već cijelo desetljeće ne zarađuje fotografiranjem već svirkom. U Rijeku su ga »zdravlje, a i još poneki razlog« doveli 1993. godine. I riječki je život pratio fotoaparatom, odnosno posao fotoreportera u tjedniku Subotičke novine zamijenio je onim u Slobodnoj Dalmaciji. A onda se ta tehnologija zakotrljala prebrzo da bi je Aco poželio slijediti i za njom trčati, novinarstvo je sve više prestajalo biti ono i onakvo kakvim je on smatrao da bi trebalo biti i jednostavno je jednu ljubav zamijenio drugom. Fotoaparat gitarom.


Ulični svirač 


Kako sad glazba? Pa, Aco je oduvijek koketirao s glazbom, bilo da je kao mladić na početku 60-ih godina prošlog stoljeća u bendu Faraoni svirao s Vladom, Bobom i Ivicom, ili kad je fotoaparatom bilježio svaki glazbeni nastup u rodnom mu gradu. A kako je Rijeka počela plesati onako kako Aco svira?




Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



– Gle, bio sam prestar za te webove i nedorečene honorare. K tome mi se i auto pokvario, a fotoreporter slobodnjak bez auta i da hoćeš ne možeš biti. Ideju o tome da postanem ulični svirač dao mi je pokojni Mario Poje. Nakon prvog hm, počeo sam razmišljati. Ono do tad sam ja gitaru uvijek imao kako se reče »oko kuće« ali nikad u životu nisam sjeo i nešto vježbao. Nikad za to nisam imao ni želje, ni vremena. No, malo po malo, priča s ovim, priča s onim i odlučio sam se upustiti u tu avanturu. Sjećam se da sam sam sebi rekao – pa šta, i veliki B. B. King je svirao na ulici, prisjeća se Aco tih početaka i dodaje kako je repertoar slagao danima. Sam sebe pitao – što ja znam i sam sebi odgovarao – ne znam ništa.


Danima je slagao kockicu po kockicu i konačno kad je, kako reče, ovladao motorikom, kad je složio repertoar po sistemu »ono što mogu odsvirati i što mi se sviđa, jer ako se meni ne sviđa koji to sviram, kako će se svidjeti onom tko sluša«, došao je trenutak da izađe na ulicu.


– Pitaš me kakav je to bio osjećaj? Bio je to glup osjećaj, vjeruj mi. Sad ja tu negdje sjedim i nešto sviram, no vrlo brzo se to pretvorilo u ugodu. Bluzer sam po vokaciji i uglavnom mi se repertoar vrti oko toga. Zapravo sviram što volim, sviram kad mi se da, a kad ne, to ne činim. Ne gnjavim ni sebe ni druge, već odem na čaj, pa kad opet poželim svirati, sjednem i sviram. Dnevno je to od tri do pet sati, ovisi o raspoloženju i dakako vremenskim uvjetima. Kad skužim da mi ton nije više kvalitetan kupim se i odlazim.



Ljudi pozitivno reagiraju na moju glazbu, no trenutak kojeg ću se uvijek sjećati i slika koju ću uvijek pamtiti je ova – svirao sam neki blues. Onako više za sebe i vidim krajičkom oka plešući dolazi neka cura i ide ka bankomatu. Klekne ispred bankomata i počne moliti. Ma, super! Jednom sam svirao »Albatros« došao je bračni par i stao ganut jer su se uz tu pjesmu zaljubili. Ma, moja je gitara nepresušni spomenar ljudskih emocija.



Glazbena oaza 


Pričajući o odabiru mjesta za svirku Aco opet spominje ton. Kako ne koristi nikakve efekte već samo pojačalo, birao je mjesto gdje njegova glazba najbolje zvuči. Pokazalo se da je to upravo ispod Gradske ure na Korzu.


– Ispod Ure je dobra akustika, tamo je eho pravovremen, nit’ rani, nit’ kasni. Ali svirka ne ovisi samo o prostoru, ovisi prvenstveno o onom tko svira. Recimo, ja se najbolje osjećam kad je temperatura zraka između 20 i 30 stupnjeva. Ako je niža od 20 samo razmišljam o čaju, a ako je viša o tome kad ću na pivu. Da, imam već neku svoju publiku. Ali mnogi prođu i ni ne primjete me, no ima i onih koji zastanu, popričaju. Postoje oni koji prolaze gore – dolje čak i po tridesetak puta dnevno pa se zabrinem ako ih nema da im se nije što dogodilo. Dakako da ima i provokacija, znaš i sama kakvi su adolescenti, no u takvim slučajevima trebaš biti pedagog i sve štima. I nisam sklon mijenjati svoju glazbenu oazu. Probao sam nešto u Opatiji ali nije mi to bilo to. Imao sam i gažu u Crikvenici i bilo je OK, ali ipak najdraže mi je svirat ispod Ure.



Nisam imao nikad neugodnosti svirajući na ulici. Bar ne nekih spomena vrijednih. Sve do neki dan kad sam otišao u toalet u susjedni kafić, vratio se i vidio da mi je netko ukrao gitaru. Imam ih pet ali,ma ne moram ti sad objašnjavati emotivnu vezanost za svaku od njih, a pogotovo za ovu koja mi je bila ukradena. Uglavnom, krađu sam uredno prijavio policiji, sve dojave također i gitara je nakon nekoliko dana vraćena u moje ruke. Hvala svima koji su pomogli, a veliko hvala i svim glazbenicima koji su mi ponudili svoju gitaru.



Aco tvrdi kako daleko više sluha za uličnu svirku imaju turisti i stranci općenito od autohtonog stanovništva, pa prepričava susret s američkim bračnim parom koji ga je molio ako se može s njim slikati, a onda su mu pokazali sliku sina koji se istim poslom kao i Aco bavi u Americi. Spominje stariju generaciju koja prolazeći kraj njega često zastane i sluša pa i nerijetko vidi suzu u nečijem oku jer ga je baš ta pjesma koju je svirao podsjetila na nešto.


– Silno mi bude drago kad netko reagira na moju svirku. Ne novčano nego emocijom. Kad shvatim da sam do nekog dopro, da sam ga taknuo. Meni je bitno zadovoljiti ljude bez obzira hoće li ili neće biti love u tom »šeširu«.


Eto, to bi priča s čovjekom koji svira Rijeci, ne samo u prosincu već svojom gitarom Rijeku prati iz dana u dan, iz emocije u emociju.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin