Ugašena svjetla pozornica

Rijeka je nekad imala desetak kinodvorana. Do danas su od svega, nažalost, ostale tek lijepe uspomene

Igor Duvnjak

Foto Petar Grabovac

Foto Petar Grabovac

Sloga, Partizan, Viševica, Garibaldi, Jadran, Neboder, Tuhobić, slavna i popularna zabavišta generacija Riječana zatvorena su odavno. Ugašena su svjetla pozornica. Uspomenu na davne dane čuva samo Art kino Croatia



Sloga nam itekako treba, ali je nažalost nema ni od korova. Koliko bi dobro došla u obiteljskom životu, na radnim mjestima, na druženjima, u politici, sportu, u kulturi i u svakom segmentu života, ali je kako u Rijeci, tako i diljem naše domovine, nažalost ima malo ili nimalo. »Sloga« je i ime davno zaboravljenog zametskog kina, jednog od zabavišta u kvartu u kojem sada sja velebni sportski centar, sagrađen istina u ovdašnjem stilu, baš kao i trsatska Dvorana mladosti, u prijevodu »velika dvorana s malim gledalištem«.


Nedaleko sadašnjeg sportskog centra ljudi su dolazili na plesnjak u Dom na Zametu, a u istom dijelu grada, na tadašnjoj posljednjoj postaji Autotroleja, bilo je kino »Sloga«, jedno od mjesta na koje bi Zamećani, ali i drugi ljudi našega grada pošli pogledati neki film, ime te kinodvorane spominjano je na raznim mjestima. Sve je to bilo u eri »zlatnog doba riječkih kina«, dugogodišnjeg razdoblja koje u mnogih naših sugrađanki i sugrađana i danas izaziva uzdahe, sjetu i lijepe uspomene na one večeri kada bi se predstavnici raznih generacija, od djece, preko mladića ili zaljubljenih mladića i djevojaka, preko ozbiljnih parova slijevali na projekcije u dvorane kojih je u samom središtu, ali i u okolici, u biti bilo kao na svakom kantunu. »Sloga« je naime bila jedno od popularnih kina, ali su projekcije organizirane i drugdje, pa i po mesnim zajednicama te tako primjerice i Kozalčani pamte nedjeljne matineje na i dan danas popularnoj »Radio stanici«.


Tzv. »crne predstave«




Središte grada je što se toga tiče bilo priča za sebe, kao mulci smo imali dojam da imamo kino na svakom kantunu, izloženi rasporedi ispred ondašnje »Zore« na tadašnjem Togliattijevom a sadašnjem Jadranskom trgu ili pak reklamni panoi na raznim mjestima pomagali bi nam u odluci koju ćemo predstavu pogledati. Sve to nije bilo slučajno, odlazak u kino je bio samo nastavak duge tradicije, o čemu mi je svjedočio i otac, jedan od brojnih riječkih mulaca koji je odlazio gledati predstave u godinama dok je Rijeka bila pod fašističkom talijanskom vlašću, a kada su Fijumani hrlili u ondašnja kina.


Ova »povijest riječke filmske bolesti« je međutim još duža, seže u dane toliko spominjane i u Rijeci nikada zaboravljene i prežaljene Austro-Ugarske, pošto iz redova povjesničara filmske umjetnosti tvrde da je još 1896. godine tu prikazana filmska predstava putujućeg kinematografa, a da je u kući Adamić na Fiumari u travnju 1906. godine kinematograf Edison, prvi stalni u Rijeci i u Hrvatskoj prikazivao pokretne slike. U kolovozu te godine u Teatru Fenice se prikazivalo takozvane »crne predstave«, one samo za muškarce, a priredbe je iskritizirao ondašnji Novi list slavnog Frana Supila.


Taj kinematograf je nakon Drugog svjetskog rata dobio ime Partizan, godinama je bio omiljeno svratište u koje su uz ostalo pozivali i ogromni reklamni panoi, odlično naslikani plakati za film koji je bio na repertoaru, a stvarao ih je vješto legendarni riječki crtač, na Kozali popularni i nezaboravljeni slavni Giuglielmo Stipanov, poznatiji samo kao Willy. Sve značajnije kinodvorane u gradu, tako i ova, su bile pod okriljem novoosnovanog Gradskog kinematografskog poduzeća, nastaloga, nije šala, 1. travnja 1947. godine, kasnije Rijekakina d. o.o.


Prvi red Partizana 


Partizan je u uglednom društvu tih riječkih kina od poraća pa nadalje imao posebno, ugledno mjesto, neslužbeno je smatran elitnom kinodvoranom u kojoj se prikazivalo najkvalitetnije i najpopularnije predstave, za onih najgledanijih gledalište je znalo biti puno od partera do vrha galerije. Kad ne bi bilo ulaznica nego za prvi red, oni koji su ih nabavili nezadovoljni što sjede preblizu filmskom platnu znali su se našaliti povikom »blago se ovima u drugom redu«.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Za izdvajanje tadašnjih filmskih predstava u kinu koje je nestankom Jugoslavije i uspostavom hrvatske države dobilo stari naziv Teatro Fenice, bilo bi premalo ovog novinskog prostora, ostaju u sjećanju tek neki koji će mnogim Riječanima i Riječankama ostati vazda u srcu.


S onog konca šezdesetih i početka sedamdesetih silno je bila popularna filmska verzija u tri dijela snimana i na Grobniku i na Plitvicama, djelo o Winetouu, apaškom poglavici kojega je glumio Pierre Brice.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Koliko je bio popularan, svjedoči da je i jedan poznati mladić iz Staroga grada, vješt u skakanju s trampulina na ondašnjeg Gradskom kupalištu, s ponosom nosio nadimak Winetou.


Na koncu trećeg dijela ovaj junak pogine, njegov prijatelj Old Shatterhand (Lex Barker, koji je kasnije glumio Tarzana) ga mrtvog nosi na rukama, a neki su se toliko uživjeli u priču da su na taj rasplet reagirali izlazeći sa suzama iz kina. Ljudi su se tu nagledali kroz godine silnih poznatih i manje poznatih filmova, brojnih verzija uvijek popularnog Tarzana, westerna koji su poslovično privlačili mušku publiku, željnu recimo »Sedmorice veličanstvenih«, »Obračuna točno u podne« i brojnih klasika ovog žanra.


Upamćena je i tadašnja popularnost »Ralja«, »Žaoke« s Polom Newmanom i Robertom Retfordom, »Ben Hura« sa Charltonom Hestonom kao i brojnih filmova koji su punili ovu dvoranu, recimo još mnogo ranije »Majko slušaj moju pjesmu« ili »Prodavačicu ljubičica«, ljubitelji umjetnosti recimo hrlili na »Rat i mir«, no nema smisla dalje nabrajati tolike projekcije.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Rekordi


Ostat će međutim upamćeno jedno ime, slavni režiser Veljko Bulajić, čiji je film »Bitka na Neretvi« izazvao pravi bum. Tema a ponajviše i svjetska imena su bila itekakav magnet za Riječanke i Riječane bez obzira kakvog tko uvjerenja bio.


Bitka na Neretvi


Bitka na Neretvi



U tom filmskom spektaklu svjetske razine je recimo nastupio i Yul Brynner kojega smo ovdje gledali kako se kao jedan od »Sedmorice veličanstvenih « u onom »kaubojcu« bori za pravdu u nekom zabačenom meksičkom selu a sada je pred nama dizao u zrak minirani most na Neretvi.



Novi list je disao u ritmu svoga grada, tako je i u danima kada je izlazio u velikom formatu, jedna cijela stranica svakoga dana bila posvećena filmu. Aldo Paquola, zaljubljenik u filmsku umjetnost i njezin veliki poznavatelj je godinama u »Novom listu« na svoj osebujan način čitateljima ispisivao svoje opaske o brojnim filmovima. Istina, neki nisu bili Aldovog mišljenja ali su vrlo pomno čitali te nezaboravne Paquoline tekstove. Sve se to odvijalo u godinama kada su ljudi hrlili u načičkane kinodvorane kao pčele na cvijet, pedesete i šezdesete prošlog stoljeća su pritom upisane zlatnim slovima.



On, Orson Welles, Franco Nero, Silva Košćina, te drugi domaći junaci – Boris Dvornik, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović, Stole Aranđelović čiji sin i danas živi u Rijeci, postavili su rekord kina, one 1970. godine u »Partizanu« je tu »Bitku na Neretvi« gledalo čak 79 004 gledatelja s kupljenom ulaznicom, toliko kao niti jedan prije i poslije prikazani film u Rijeci. Inače, u tadašnjim partizanskim filmovima je bilo svega i svačega, glumci su ginuli kao Indijanci u westernu, a kako se već osjećalo ozračje slobode, čule su se i javne šale na račun svega. Tako je ondašnji popularni sarajevski »Svijet« u jednom novogodišnjem broju uputio kratku šaljivu poruku tadašnjim »profesionalnim partizanima«.


– Ljubiši Samardžiću i Bati Živojinoviću želimo da u novoj godini pobiju što više Nijemaca – glasila je poruka. Bez obzira koliko je točna ona da »u svakoj šali ima barem pola istine«, ne može se odnositi na ovaj slavni Bulajićev film, koji je bio popularan i u tadašnjim svjetskim razmjerima. Što se pak posjećenosti u Partizanu tiče, iza njega je komedija »Policijska akademija« Hugha Wilsona iz 1985. godine sa 60 333 gledatelja, a tek potom je još jedna partizanska epopeja, »Bitka na Sutjesci« režisera Stipe Delića s Richardom Bartonom u ulozi Tita, koju je u Rijeci one davne 1973. godine vidjelo 50 514 gledatelja s kupljenom ulaznicom.


Svi oni su bili samo dio prave pravcate bujice Riječanki i Riječana koja je desetljećima preplavljivala gradska kina, kojima su ona bila kao dio svakodnevice i to toliko da su ondašnji klinci znali žaliti žene koje su radile u popodnevnoj smjeni jer, zamislite, »ove jadnice ne mogu ići u kino«.


Nezaboravne matineje


Činjenica je da je 1960. godina ostala rekordna po broju posjetitelja, tada je u raznim riječkim kinima bilo čak 2.436.086 gledatelja. Tu su registrirani samo oni koji su platili ulaznicu, a bilo ih je koji su se na razne načine snalazili, sve kako bi se smjestili u dvoranu i uživali u toj zabavi.



Događaji oko kina i u njima su bili priča za sebe, počevši od redova uoči predstava za atraktivnije filmove, kupovine ulaznica od uvijek dežurnih preprodavača karata, nabavljanja slatkiša ili kikirikija, koštica, uglavnom, bilo čega za »zanimaciju« u kinu. S nestrpljenjem bi se odgledalo tadašnje crno-bijele »Filmske novosti« i onda bi nakon emitiranog upozorenja »Zabranjeno pušenje« jedva dočekalo početak filma, neki za praćenje radnje, neki za skrivene poljupce u mraku, neki za česta »cimanja«. One koji bi pokušali zapaliti u mraku vrebao bi dežurni vatrogasac koji je s baterijskom lampom šetao salom.



Ona je trajala od jutra do mraka, počevši s matinejama, rođenima za đake koji su štrajkali iz škole, predstavama koje smo znali najčešće pratiti u ondašnjoj Viševici, prvo Parigi i Impero, bivšem kinu nedaleko današnjeg restorana Index, ugašenom 1991. godine, te u Garibaldiju, nekada Centraleu te prije gašenja Kvarneru.


Kino Jadran u Ružičevoj je pak bilo uvelo non-stop predstave te je u njemu bilo prometno kao na autobusnoj postaji, usred filma bi stalno netko ulazio i izlazio. Tu je inače održana prva predstava nakon Drugog svjetskog rata, sovjetski »Bitka za Orel«, bilo je to 30. rujna 1945. Partizan je pak bio krenuo s vrlo popularnim pretpremijerama s početkom u 22.30 sati, idealnima u vremenima kada su riječki lokali imali itekako ograničeno radno vrijeme.


U tom kinu je u biti bilo prometno od jutra do mraka jer su neki znali navratiti u njegov kafić želeći popiti piće na miru, dalje od vreve centra grada. Usred Korza je pak bilo kino u Domu JNA, a u Zajednici Talijana u Circolu su emitirane predstave sinkronizirane na talijanskom jeziku koje su pratili i brojni dečki iz Starog grada. Nisu razumjeli jezik, ali su dolazili radi druženja i zabave. U današnjem Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku od 1955. godine je proradilo kino Neboder, a u ulici Račkog je bio Tuhobić, nekadašnji Luxor. Nedaleko Kapucinske crkve punom parom je radilo kino Beograd, sljednik San Giorgia.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



Sve je to sada sve davnija prošlost, ova spomenuta riječka kina su jednostavno šaptom pala, pogašena su svjetla ovih pozornica, jedini izuzetak je Art kino Croatia. Još 2008. godine je otvoren Cinestar u Tower centru na Pećinama, to je za ova klasična riječka kina bila neizrečena poruka da definitivno postaju stvar prošlosti i tema prepričavanja filmova ili dogodovština iz tih dvorana koje su doživjeli brojni naši sugrađani i koje će uvijek rado pamtiti, svi zajedno svjesni da sada ipak živimo u nekim drugim vremenima. Riječka kina su jednostavno riječka prošlost, i gotovo.


GODINE


1896. godine u Rijeci je prikazana prva filmska predstava


1906. Rijeka je prvi hrvatski grad koji je imao kino


1970. u »Partizanu« je »Bitku na Neretvi« gledalo čak 79 004 gledatelja s kupljenom ulaznicom


1960. rekordna je po broju posjetitelja, tada je u raznim riječkim kinima bilo čak 2.436.086 gledatelja