Riječki gitarist Andrej Grozdanov u zadnjih je godinu i pol dana održao više od 150 koncerata u zemlji i inozemstvu. Jedini hrvatski glazbenik u žanru suvremene kršćanske glazbe koji živi isključivo od glazbe, na svojim nastupima publiku oduševljava repertoarom s izvrsno prihvaćenog instrumentalnog nosača zvuka »Acoustic Songs of Faith« na kojem se nalaze najpoznatije himne kršćanske tradicije. Album je snimio zajedno s još jednim vrsnim hrvatskim gitaristom suvremene kršćanske glazbe Davorom Šimunićem. Izniman gitarist koji je gitaru diplomirao na prestižnom Guitar Institute of Tehnology (GIT) pri Musicians Instituteu u Londonu, Grozdanov je i diplomirani teolog, osnivač izdavačke kuće Bono Record i gitarist grupe Kristina koja je snimila zapažen album »Kao ruža«. Riječki glazbenik cijenjeno je ime kršćanske glazbene scene, a prepoznat je i među hrvatskim izvođačima popularne glazbe s kojima često dijeli pozornicu.

Vaš album »Acoustic Songs Of Faith«, koji ste snimili zajedno s gitaristom Davorom Šimunićem, je među najprodavanijim albumima instrumentalne glazbe u Hrvatskoj. Koliko vam to znači?

– Ta vas činjenica iznenadi i niste spremni za tako nešto. Uvijek su ti signali i potvrde sa strane značajni kada radite nešto javno. Ljudima se svidio album i ovaj podatak o prodaji gledam kao dodanu vrijednost cijeloj ovoj priči koja i bez te statistike ima svoj značaj. Prva naklada albuma rasprodana je u Hrvatskoj u 6 mjeseci, a u inozemstvu još uvijek jako dobro prolazi. To su podaci koji su u današnje vrijeme teško ostvarivi i ljudima s estrade koje gledamo svaki drugi dan u časopisima i na televiziji. Ovaj album je to napravio šutke, bez ikakve medijske eksponiranosti, osim jedne kratke i pozitivne recenzije u strukovnom časopisu hrvatskih skladatelja Cantus. Još više me veseli taj podatak jer živimo u vremenu u kojem je prodaja fizičkih albuma drastično pala u odnosu na godine prije. Ne volim jednoobraznost srebrne pločice diska ispisane crnim flomasterom, spržene ili mp3 albume koji su deset puta kompresiraniji i nekvalitetniji od originalnih albuma. Kod kuće nemam niti jedan »sprženi« album, ili downloadan. Moram vidjeti boju omota, naslovnicu, volim otvoriti knjižicu i pročitati tko je radio na njemu, kada, gdje i sve te podatke koji daju cjelovitu sliku o tom zvučnom zapisu. I zbog toga mi je draga činjenica da naš album ide protiv struje i trenda.

Odavanje počasti

Zašto ste, i kako odlučili, snimiti taj album?

– I Davor i ja smo od malena okruženim nekim pjesmama unutar crkve koje se stalno i iznova pojavljuju na repertoaru. Pjevali smo ih i svirali, svaki u svojoj zajednici, on u Čakovcu a ja u Rijeci, u raznim kombinacijama i raznim prigodama. Kada pjesma preživi trideset ili četrdeset godina s razlogom je zovu evergreenom, no kada preživi sto, dvjesto ili pak tristo godina, onda postane himnom. Ima pjesama koje su upravo to, preživjele razna društvena uređenja, glazbene stilove i trendove i ostale tu. Upravo smo njih izabrali, pjesme iz 18. i 19. stoljeća, pjesme iz pretežno reformacijske baštine koje su u sebi opisale nešto što svaki čovjek prolazi. Htjeli smo ih snimiti da im na neki način odamo počast jer su odgojile generacije vjernika diljem svijeta i privukle pažnju na vječne istine do te mjere da su ih i mnogi ljudi s estrade također uvrstili u svoj repertoar. Nabrojit ću samo neke skladbe koje smo snimili: »Amazing Grace«, »What a Friend We Have In Jesus«, »Old Rugged Cross«, ukupno jedanaest pjesama. Snimili smo ih instrumentalno, bez pjevanja, s dvije akustične gitare. Davor je davao podlogu i ritam, a ja sam odsvirao dionice melodije i improvizacije. Odabrao sam studio Roberta Funčića gdje smo materijal snimili u jednom danu, takva atmosfera se dogodila, spoj Davora i mene i Roberta s ovim projektom koji je snimljen apsolutno uživo, bez nadosnimavanja i naknadnog upliva. Ono što se čuje na albumu je ono što se dogodilo u toj prostoriji na Belvederu.

Na njemu se nalaze stare pjesme, neke od njih i s početka 18. stoljeća. Koja pjesma s albuma vam je posebno draga?

– Možda ona najstarija, iz 1707. godine, »The Old Rugged Cross«. Rijetko kada plačem, no mislim da sam za vrijeme snimanja te pjesme imao problema suspregnuti suzu, toliko me ponovno oduševila i progovorila srcu. Volim izvoditi i pjesmu »Pass Me Not, O Gentle Saviour« jer kod izvedbe te pjesme koristim mali uređaj koji se zove E-bow koji stvara magnetno polje oko žice gitare i daje gotovo eteričnu, mističnu atmosferu. Tu pjesmu je napisala Frances J. Crosby 1868. godine, ona je bila slijepa i iza sebe je ostavila više od 6000 himni od kojih su mnoge i danas u liturgijskoj upotrebi. Ta pjesma me također na nastupima ponovno zaokupi, kao da je prvi put sviram.

U zadnjih godinu i pol dana održali ste više od 150 nastupa. Gdje ste sve nastupali?

– Da. Bilo bi naporno čitati imena više od 100 gradova i mjesta u Europi u kojima sam bio. U Hrvatskoj od Rovinja do Makarske, od Osijeka do Varaždina, od Krapine do Petrinje i sve između. U Sloveniji od sjevera i granice s Austrijom pa do mora, od Murske Sobote, Ptuja, Maribora, Celja, Ljubljane, Kranja do Izole i Kopra, zatim u Budimpešti, Sarajevu, Tirani, Skopju, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, u Timisoari i Brašovu u Rumunjskoj gdje sam program izveo zajedno s velikim riječkim gitaristom i dragim prijateljem Zoranom Majstorovićem. Prije dva tjedna sletio sam na jedan dan u Detroit održati dva nastupa, već sljedeći nastup sam imao u Beču. Nastupao sam i u Klagenfurtu, Grazu, Salzburgu, Linzu, St. Poeltenu, Villachu i mnogim drugim mjestima. Pamtim svaki nastup.

Brojne pohvale

Koji vam je nastup ostao u posebnom sjećanju?

– Svako toliko mi dođe u sjećanje crtica s nastupa u Ljubljani. Pljesak na kraju izvedbe je trajao neuobičajeno dugo. Sjećam se da stojim na pozornici i kao u nekom filmu slušam taj zvuk udaranja dlana o dlan kojim ljudi iskazuju ono što im je na duši i ne znam više što bih napravio, samo stojim, a ljudi, sigurno potaknuti i dirnuti skladbom, ne prestaju pljeskati. Nikada neću zaboraviti nastup u Skopju gdje je 5 minuta prije koncerta uredno u četvrti red sjeo Vlatko Stefanovski. Lagao bih kada bih rekao da mi je bilo svejedno. Publiku sam pozdravio mucajući, a dlanovi su se počeli znojiti već na drugom taktu prve pjesme. I tako sviram, u sebi mislim, daj Andrej, samo mu predaj gitaru i ti sjedni u četvrti red, ali onda u tom internom razgovoru sa samim sobom, kažem: »Bio si na toliko njegovih koncerata, izvoli, omogući mu sada ti sat vremena glazbe i nadahnuća.« Tada je krenulo, i samo sam svirao skladbe koje su sa mnom od malena. Posebno za taj nastup pripremio sam skladbu »Eleno, kerko«, no preskočio sam je zbog novonastale situacije (smijeh). Vlatko je bio toliko dirnut koncertom da me sljedećeg dana pozvao k sebi na ručak s njegovom suprugom. Njegova rečenica će mi zauvijek ostati urezana u srce: »Dirnuo me način na koji sviraš.« Mislim da mi nešto ljepše nije mogao reći. Jako je pohvalio album usporedivši ga po emociji s albumom Peta Methenyja »Beyond The Missouri Sky«. Veliki glazbenik i ikona gitarističke glazbe usporedi vaš rad s još jednim velikim umjetnikom, nerealno. Da to nije bio samo govor trenutne emocije, pokazao je prije dva tjedan kada smo se sreli u Novom Mestu u Sloveniji gdje je ponovno pred svim prisutnim glazbenicima ponovio riječi koje je izrekao u Skopju. Također neću zaboraviti nastup u Kutini kada su za vrijeme jedne skladbe jednoj starijoj gospodji samo krenule suze koje nisu stale do kraja koncerta. To lice neću nikada zaboraviti.

Kako reagira publika u Hrvatskoj, a kako izvan nje?

– Program je instrumentalan i nema jezične barijere. Ma znate što, ljudi su svugdje isti. I taman kada misliš da su možda Slovenci malo opreznijeg i rezerviranijeg mentaliteta, iznenadi te najdulji pljesak baš u Ljubljani. U Americi, Rumunjskoj, Mađarskoj i Austriji, ljudi žele nekoliko trenutaka za sebe u ovom vrlo bučnom i užurbanom životu. Glazba i glazbenici mogu tu puno učiniti da ljudi čuju sebe, možda nakon dugo vremena. Reakcije su svugdje iste, ti pogledi i stisak ruke, to razumijevanje da smo svi u istim situacijama.

Možete li usporediti scenu kršćanske glazbe u našoj zemlji i u inozemstvu. Tko nudi najviše, a gdje se scena tek budi?

– Amerika je polazište te glazbe koja je bila direktan odgovor na hippie pokret s kraja 60-ih i početka 70-ih. Tada je nastala suvremena kršćanska glazba. Prema podacima Billboard magazina, taj žanr je danas četvrti u svijetu po prodaji albuma, više od jazz i klasične glazbe zajedno što je nevjerojatan podatak. Vani, pogotovo u Americi je ta glazba dignuta na visoku razinu sa svim popratnim slojevima, od menadžera, promotora, izdavača, radiopostaja, odličnih koncertnih prostora što su u biti crkve, publike i tehničkih uvjeta. Grammy nagrade imaju posebnu kategoriju za tu vrstu glazbe. Kada odem u Ameriku, tamo sam samo glazbenik i uživam, ovdje to iziskuje puno energije i fokusiranosti. Kod nas se pomalo slaže ta scena. Porin je prepoznao sve više izdanja suvremene kršćanske glazbe u Hrvatskoj te dodijelio kategoriju tom žanru. Poznajem scenu u Hrvatskoj i po mojoj procjeni svake nedjelje u crkve, sat vremena prije svih, odlazi više od 400 bendova koji se postavljaju, spajaju kablove, štimaju kako bi obogatili Bogoslužje. To je impresivna brojka glazbenika, većinom amatera kojima imena ne znamo, ali koji postoje i koji rade punim srcem za stvar za koju vjeruju. Velika je to snaga i velika subgrupa o kojoj nitko ne progovara. To su pravi heroji.

Živi od glazbe

Jedini ste hrvatski glazbenik u ovom žanru koji živi isključivo od glazbe. Koliko je odricanja i rada potrebno da bi se to postiglo?

– Da, to je vrlo samotna pozicija. Nemam udžbenika ili manuala prema kojem radim, nemam starijeg kolegu koji me uputio u ovu profesiju i predao svoju bilježnicu sa zapisima. Često osjećam da kročim neiskrčenim putem na kojem nalazim puno raznih situacija za koje niste spremni ili ih ne očekujete, puno grešaka na vlastitoj koži i puno svega. Kako sviram i u susjednim zemljama, redovito pitam ima li koga tko se samo time bavi u tim zemljama. Nema. Zabijte šestar u Rijeku i okružite petsto kilometara, od Milana do Ljubljane, Beča, Budimpešte i Beograda, ne postoji ni jedna osoba koja samo od toga živi. Vrlo samotna pozicija. Ima jako puno njih koji uz svoje poslove, eto nađu vremena i za kršćansku glazbu, ili kombiniraju estradu i razno razne druge glazbene izlete. Ali ovo je na ovim prostorima nešto novo i neistraženo.

Ta glazba postaje sve kvalitetnija i primjećujem puno prelazaka s estrade u taj žanr. Ti ljudi s estrade donose svoje principe izvrsnosti i obogaćuju kršćansku glazbu.

Diplomirali ste gitaru na prestižnom Guitar Institute of Tehnology (GIT) pri Musicians Instituteu u Londonu. Svirate i akustičnu i električnu gitaru, a završili ste i studij teologije i filozofije. Možemo li reći da ste time povezali svoje dvije ljubavi?

– Apsolutno, ispunio sam svoju želju. Taj studij gitare je izuzetno cijenjen u suvremenoj glazbi. Iznjedrio je mnoge dobre glazbenike. Puno ih je regrutirano u svjetski poznate bendove. Imao sam čast diplomirati s platinastom diplomom što je najviše odličje koje GIT dodjeljuje. Ali još više, imao sam prilike raditi s vrhunskim glazbenicima. S tim studijem sam nahranio onoga glazbenika u sebi i dao si materijala za raditi za cijeli život. Znao sam da želim ostati u kršćanskoj glazbi i ponuditi joj najbolje te sam nakon povratka iz Londona upisao petogodišnji studij Teologije i filozofije koji sam i završio i to u Rijeci na KBF-u što je gotovo presedan ili da ublažim, vrlo vrlo rijedak slučaj da netko iz protestantske baštine diplomira na katoličkoj teologiji. Bilo je to burno razdoblje života, htio sam to sebi priuštiti, pogotovo nakon studija u Londonu, imao sam obavezu ići do kraja i to bez pretenzija stvaranja karijere u tom smjeru. Kao glazbenik kršćanske glazbe često sam okružen teološki obrazovanim ljudima i moram stvoriti svoj način razmišljanja i pomiriti sve te glasove u sebi. Vrlo dug proces naobrazbe i valjda potreban.