U.Z.O.R.

Riječki aktivisti: Sve više nasilja u obitelji, sve manje nasilnika na psihosocijalnim tretmanima

Mirjana Grce

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

Do prije nekoliko godina imali smo stabilan broj polaznika, a onda se njihov broj počeo smanjivati. Suci su sve manje izricali tu mjeru koja je jedna od zaštitnih mjera prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Rijeka ima najdulju tradiciju ovog tretmana, no ako se taj trend u sudskoj praksi nastavi, postoji mogućnost da će se psihosocijalni tretman ugasiti



Sredinom svibnja, prije 15 godina na Međunarodni dan obitelji, u Rijeci je s radom započeo psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji. Bila je to velika i dobrodošla, s optimizmom dočekana novost u borbi protiv obiteljskog nasilja i u našem društvu.


Tretmane su pokrenuli i stručno utemeljili, poznavajući i iskustva zemalja koje su ih već provodile, psiholozi Dušica Branković i Daniel Antunović.


U tome radu imaju najduži kontinuirani staž u Hrvatskoj. Njihovo je iskustvo veliko, njihov rad vrijedan i važan, kako za pojedince i njihove obitelji, tako i za cijelo društvo.




Odavno su stekli ugled u svome poslu, pozivani su za govornike i sugovornike o problematici kojom se bave, pozivani su u okolne zemlje kako bi podijelili svoja iskustva u radu s počiniteljima nasilja u obitelji.


Obljetnicu, međutim, dočekuju s određenom zabrinutošću, iako je njihove tretmane do sada prošlo gotovo tisuću osoba i iako su bile dobre povratne informacije koje su neposredno nakon tretmana dobivali i od mnogih polaznika i od njihovih obitelji. S jedne strane, nakon 15 godina mogu biti zadovoljni, ali s druge, nešto je u našem sustavu posustalo.


Posustali sustav


– Prekršajni sudovi u Primorsko-goranskoj županiji su tijekom 15 godina na psihosocijalni tretman uputili 950 počinitelja nasilja u obitelji, dakle sud u Rijeci, Opatiji, Delnicama i vrlo mali broj osoba sud u Krku, a manje od dva posto polaznika tretmana prijavili su se samoinicijativno i dobrovoljno.


Do prije nekoliko godina imali smo stabilan broj polaznika, a onda se njihov broj počeo smanjivati. Suci su sve manje izricali tu mjeru koja je jedna od zaštitnih mjera prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji.


Rijeka ima najdulju tradiciju ovog tretmana, no ako se taj trend u sudskoj praksi nastavi, postoji mogućnost da će se psihosocijalni tretman ugasiti. Neobjašnjivo je da suci sve manje izriču tu mjeru, jer iz godine u godinu ne dolazi do pada broja prijava obiteljskog nasilja.


Može li se promijeniti uvjerenja i ponašanje počinitelja nasilja u obitelji samo putem restriktivnih mjera? Mi stručnjaci mislimo da ne može. Same kazne nisu dovoljne, sumirala je problem psihologinja Branković.


Psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji je prve dvije godine funkcionirao u sklopu Savjetovališta riječkog Centra za socijalnu skrb, a zatim, od osnutka Udruge U.Z.O.R. – Udruge za zaštitu obitelji – Rijeka, kao jedna od djelatnosti te udruge koja vodi i savjetovalište i sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji.


Prije četiri godine je psihologinja Branković među sucima provela anketu iz koje su saznali da su suci zadovoljni suradnjom s njima, te da smatraju da su kazne i neke druge zaštitne mjere učinkovitije u zaustavljanju nasilnog ponašanja od psihosocijalnog tretmana, zbog čega zadnjih godina za njima najčešće posežu.


– Koliko je koja mjera učinkovita je zapravo otvoreno pitanje. Nema, naime, objektivnih pokazatelja jer to nitko sustavno ne istražuje i ne evaluira. Svaki sudac, sukladno zakonskim okvirima, ali i vlastitim uvjerenjima, odlučuje koja je kazna i/ili zaštitna mjera za nekog počinitelja nasilja u obitelji primjerena.


Često se odlučuju za novčanu kaznu, što onda bude kazna cijeloj obitelji, jer veliki dio žrtava ostane živjeti s počiniteljima nasilja. Žrtve nam kažu da ne bi više prijavljivale nasilje, jer je to financijski teret za cijelu obitelj.


Tako su žrtve dodatno opterećene i nezaštićene. Kad smo pitali suce zbog čega manje izriču tretman počiniteljima nasilja, nismo dobili konkretan odgovor. Stječem dojam da tretman više nije »u modi«.


Kazne koje se izriču mogu biti: novčana kazna, kazna zatvora i uvjetna kazna zatvora. Zaštitne mjere su: zabrana približavanja, zabrana uznemiravanja, psihosocijalni tretman, udaljenje iz stana te obavezno liječenje od ovisnosti.


Često se izriču zabrana približavanja, a puno rjeđe psihosocijalni tretman i liječenje od ovisnosti, objasnila je Branković.


Učinkovitost tretmana


Tim terapeuta iz U.Z.O.R.-a naravno nije jedini koji se u našoj zemlji tim zahtjevnim psihosocijalnom tretmanom bavi. Prema riječima Antunovića, koji je i predsjednik U.Z.O.R.-a, do sada je kod nas provedeno jedno jedino istraživanje o učinkovitosti psihosocijalnih tretmana počinitelja nasilja u obitelji.


– Društvo za psihološku pomoć u Zagrebu provelo ga je 2013. godine na uzorku od 200 korisnika, od kojih je 100 prošlo psihosocijalni tretman, a 100 ih je imalo pravomoćnu presudu, ali nisu bili uključeni u tretman.


Pokazalo se da je značajno manje recidiva kod onih koji su bili u psihosocijalnom tretmanu. No to je samo jedno istraživanje, a k tome nemamo nikakve podatke o tome koliko je uspješna mjera zatvora, uvjetnog zatvora ili novčane kazne.


Također, za one ljude koji bi trebali biti upućeni na obavezno psihijatrijsko liječenje, od alkohola ili drugih ovisnosti ima još manje podataka o uspješnosti, u smislu da nema recidiva.


Tapkamo u mraku, a bilo bi jeftinije sve to jednom doista izmjeriti i ustanoviti u kojoj je mjeri psihosocijalni tretman efikasan, u kojoj mjeri zatvor i druge mjere, i raditi ono što funkcionira.


Nama je jedini i dobar pokazatelj ono što kažu članovi obitelji počinitelja nasilja nakon što tretman prođe. A kažu da je dobra promjena, ali koliko je trajna to ne znamo jer to nitko ne prati.


Dakle, podatak o tome jesu li ti ljudi ponovo učinili nasilje i ponovo prijavljeni mi ne znamo. Jedino znamo o osobama koje su bile u tretmanu i koje su ga završile ili je tretman prekinut, ukoliko bi nakon nekoliko godina ponovo bile upućene na tretman. Takvih je bilo nekoliko, manje od 10 u broju od 950, analizira psiholog Antunović.


Uz to podsjeća da pravobraniteljica za ravnopravnost spolova svake godine prikuplja podatke o broju predloženih i izrečenih mjera za nasilje u obitelji te o tome koliko je osoba prošlo kroz određene mjere.


– To znamo. No, ne znamo koje su od tih mjera bile korisne i u kojoj mjeri. Nema sustavne evaluacije, naglašava Antunović. I Branković upozorava na isto:


– Kada bi se napravile analize i evaluacije, vidjela bi se učinkovitost pojedinih mjera i kazni, no tih analiza nema, jer ih institucije koje bi to trebale raditi ne provode.


Upoznavanje sebe


Naše sugovornike pitamo kako tretmani funkcioniraju.


– U pravilu tretman traje oko šest mjeseci, pri čemu ulazni postupak oko mjesec i pol, a sastoji se od tri do četiri razgovora s počiniteljem nasilja i jednim razgovorom s članovima obitelji koji su doživjeli nasilje.


Nakon toga se donosi zaključak da li za ulazak u tretman netko zadovoljava kriterije. Tretman je zamišljen da se provodi grupno. U prvih 13 godina smo većinom tako radili.


Održava se 16 susreta, u pravilu jednom tjedno. Tih godina je broj upućenih na tretman bio takav da smo mogli formirati grupe, i većina ljudi je bila uključena u grupe.


Kako je zadnjih godina došlo do smanjivanja broja osoba kojima se određuje tretman, prvo smo grupe smanjili, sada smo već i prestali provoditi grupne tretmane. Sa svima upućenima sada radimo individualne tretmane na tjednoj bazi, objasnio je Antunović.


Pitamo i koji je sadržaj i cilj tretmana.


– Cilj je da se spriječi ponavljanje nasilnog ponašanja. Da ljudi koji su u tretmanu bolje nauče prepoznavati neke svoje unutarnje procese, emocije, misli, a sve to kako bi mogli bolje kontrolirati vlastito ponašanje.


Da bi se to ostvarilo najvažnije je znati i razumjeti što je nasilno u ponašanju i preuzeti odgovornost za svoje postupke.


Time se bavimo na početku tretmana, a kasnije to širimo na sve ono što može pomoći da čovjek bolje razumije vlastite procese i bolje kontrolira vlastito ponašanje, na to kako stavovi izgrađeni tijekom života utječu na emocije i ponašanje.


Bavimo se nošenjem sa stresom, samokontrolom, komunikacijskim vještinama, time kako izbjeći nesporazume, odnosno na koji način rješavati konfliktne situacije.


Uvijek se ponovo vraćamo na odgovornost, na to da je osoba koja čini nasilje za to odgovorna. Da za to nema izgovora ni opravdanja, da nema prebacivanja na nekog drugog, nego da se svatko mora pobrinuti za sebe.


Uspješan završetak tretmana je kada netko dođe do kraja tretmana i prestane nasilno ponašanje, pokaže neke promjene u načinu razmišljanja te preispita svoje stavove i uvjerenja.


Informacije o tome koliko je tretman doveo do promjena kod počinitelja nasilja dobivamo od njihovih članova obitelji. Malo više od polovice onih koji uđu u tretman imaju uspješan završetak tretmana.


Ostali zapravo ne žele preuzeti odgovornost, ne trude se nešto promijeniti kod sebe i vrlo rano odustaju od tretmana.


Neki nauče da bi mogli imati loše posljedice ukoliko nastave s nasilnim ponašanjem pa zbog sebe paze da ne bi plaćali novčane kazne ili završili u zatvoru, analizira Antunović.


​Preuzimanje odgovornosti


Podsjećajući uz to da većina počinitelja nasilja ostaje u obitelji, Branković kaže da je za dobrobit cijele obitelji da taj čovjek nauči nenasilne obrasce ponašanja, da zna »prepoznati kada mu ljutnja ili bijes narastu, da se zna maknuti na vrijeme, kako se ne bi nasilno ponašao«.


– Ljudi tretman pohađaju po nalogu suda, i u početku kod većine postoji otpor te »lopticu« prebacuju na člana obitelji koji ih je zbog nasilja prijavio.


Kod većeg broja polaznika tijekom tretmana dođe do promjene, počinju uviđati neke stvari i time biti motiviraniji za promjenu, počinju preuzimati odgovornost za svoje ponašanje, pa se mnogi pozitivno izjašnjavaju o tretmanu kada dođu da njegovog kraja.


Kažu da im je koristio, da su naučili dobre stvari, ali najvjerodostojnija je informacija ona koju dobijemo od članova obitelji. Ima i dosta onih koji su prošli tretman i kasnije nam se sami jave, ne zato jer su recidivirali, nego zato što im treba savjetodavna pomoć.


I mi im pružamo stručnu pomoć koliko god je potrebno. Drago nam je čuti da im je tretman pomogao i da primjenjuju u životu ono što su ovdje naučili, poručuje Branković.


Konačno, razgovor s psiholozima Dušicom Branković i Danielom Antunovićem poentiran je Antunovićevom porukom:


– Društvo je dužno potruditi se pomoći ljudima da mogu izabrati i nenasilno ponašanje.


Ako je netko odrastao u obitelji u kojoj je bilo nasilja, ako nije mogao vidjeti i naučiti kako funkcionira obitelj, komunikacija, kako bi zapravo trebalo biti – onda mu netko treba pomoći.


Ljudi su odgovorni za svoje ponašanje. Nekima treba malo pomoći, nekima puno, nekima jako puno, a neki trebaju u zatvor kako ne bi činili dodatnu štetu.


Dužni smo pomoći onima prvima, koji su u većini, i ne oklijevati s kažnjavanjem onih koje treba kazniti.


Pomognemo li bar nekima, nismo pomogli samo njima nego cijelim njihovim obiteljima.


Više muškaraca, ali raste i broj nasilnih žena


Od 950 osoba koje su u U.Z.O.R.-u polazile psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji, do prije par godina 85 posto su bili muškarci, a 15 posto žene. Zadnjih nekoliko godina postotak žena je povećan na oko 20 posto.


Svi su na tretman upućivani zbog fizičkog i psihičkog nasilja, muškarci najviše zbog nasilja prema svojim suprugama, partnericama ili bivšim partnericama, a značajna skupina mladih i zbog nasilja prema roditeljima.


Polovica žena kojima je sud odredio tretman, bile su upućene zajedno sa svojim partnerima jer su međusobno bili nasilni, a druga polovica zbog nasilja prema djeci, roditeljima i bakama, ili u drugim obiteljskim odnosima.


Po dobnoj strukturi može se ljude koji su bili nasilni u bračnim ili izvanbračnim odnosima podijeliti na mlađe, od 25 do 40 godina, dakle u obiteljima s malom djecom, te na starije, pa i starije od 60 godina.


Raritet na nacionalnoj razini


– Financiranje psihosocijalnih tretmana počinitelja nasilja u obitelji od strane države je zapravo sufinanciranje – poručuje Daniel Antunović – jer Ministarstvo pravosuđa snosi 15 do 20 posto potrebnih troškova.


Tamo gdje nema podrške lokalne zajednice tretman se ne provodi kako bi trebao te se u zadnjih nekoliko godina, na razini Hrvatske, sveo na samo nekoliko mjesta.


U Rijeci se provodi zahvaljujući Gradu Rijeci koji ga najvećim dijelom sufinancira, kao i PGŽ-a koji je u financiranje posljednjih godina bio uključen.


Na nacionalnoj razini je naših 15 godina kontinuiranog provođenja tretmana zapravo raritet.


Pandemija će ostaviti traga


Daniela Antunovića pitali smo kako bi pandemija mogla utjecati na obitelji koje ni inače nisu harmonične? – Za pandemiju ne znamo koliko će trajati, ali znamo da će imati razne posljedice.


Za očekivati je da bi moglo doći do porasta ili možda novih načina nasilja u obitelji. Možemo očekivati povećani stres i probleme, povećane posljedice i ekonomsku krizu koja slijedi.


Pomoć i bez sudske presude


– S obzirom da se broj osoba upućenih na tretman od strane pravosuđa smanjivao, odlučili smo izravno ponuditi pomoć osobama koje imaju problema s ljutnjom, sa samokontrolom, s vlastitim nasilnim ponašanjem, a također i onima koji su već uključeni u rad centra za socijalnu skrb.


Naime, centar često i prije nego dođe do pravomoćne presude ima informacije o problemima u obitelji, uključujući i nasilno ponašanje.


Zato ćemo centru ponuditi da se ne čeka završetak kaznenog postupka, nego da se s tretmanom počne čim prije i da se tretman ponudi onima koji nemaju sudsku presudu, a kod kojih je detektirano nasilje u obitelji.


To bi bilo slično onome kako se radi u Sloveniji koja tretman provodi u sklopu Ministarstva socijalne politike podržavajući rad mreže Društva za nenasilnu komunikaciju koja pokriva cijelu Sloveniju.


Oni ne baziraju svoj rad na pravomoćnim pravosudnim mjerama nego tretman provode tamo gdje centar za socijalnu skrb procjenjuje da je potreban. Tako bi i kod nas stručna pomoć bila brže i jednostavnije dostupna, poručuju iz U.Z.O.R.-a.