Zajedno sa svojim kolegicama iz kluba Ri fun, ujedno i hrvatskim reprezentativkama, mogla bi puževim koracima mijenjati svijest o snowboardingu kao sportu
Uspjesi Hrvata u snježnim sportovima uvijek pomalo sliče na priču o jamajkanskoj bob reprezentaciji, onoj koja je dogurala i do sjajnog filma »Cool Runnings«. Možda ipak ne baš tako, jer Hrvati, za razliku od Jamajkanaca, mogu snijeg barem vidjeti uživo, ako se po njemu baš i ne mogu spuštati koliko bi htjeli obzirom na ukupnih nekoliko kilometara ozbiljnih staza.
Zato su Kostelići tektonski poremećaj i statistička greška, to je jasno, i nakon njih stvari će ipak doći na svoje mjesto što se tiče Hrvata i profesionalnog skijanja.
No zato se ispod žita provlače uspjesi u nekim drugim snježnim sportovima, zasad još i manje medijski atraktivnim nego što je to skijanje. Snowboardanje, na primjer, još se ne može ni napisati kao snoubordanje, a kamo li da bi postojala hrvatska varijanta i s njom povezana svijest o sportu, a ne tek rekreaciji na snijegu za adrenalinske frikove. Ipak, mlada Riječanka Lea Jugovac, zajedno sa svojim kolegicama iz kluba Ri fun, ujedno i hrvatskim reprezentativkama, mogla bi puževim koracima mijenjati svijest o snowboardingu kao sportu.
A on to definitivno jest. Tako kaže i FIS, Međunarodna skijaška federacija, na čijoj je ljestvici sada 18-godišnja Lea u sezoni 2011./2012. bila treća u ukupnom poretku u disciplini »big air«, što u prijevodu za laike znači: veliki skok s eventualnim trikom. Kod Lee nema eventualnosti, a njen je najdraži trik »backride 360«, odnosno prilaz skoku straga i okret od 360 stupnjeva.
Krenulo na Platku
S Leom smo se našli uoči njenog odlaska u Francusku, gdje će tri ljetna mjeseca provesti u pripremama za nadolazeću natjecateljsku sezonu. Pa dok drugi počinju polako razmišljati o kupaćim gaćicama i opremi za plažu, Lea prebrojava ima li sve potrebno za bordanje na glečeru. A s obzirom na to da 2. mjesto na FIS ljestvici nije samo protokolarna stvar, nego je iznimno važno za kategorizaciju sportaša, otvaranje mogućnosti za stipendiranje i potpisivanje sa sponzorima, Lea po tom pitanju neće imati problema.
– Jedanput sam slomila i kacigu. Prvi potres mozga doživjela sam u prvom srednje. Kad sam nazvala mamu, naravno da se zabrinula, ali rekla sam joj da je bolje tako nego neki lom, jer će oporavak trajati kraće – kaže kroz smijeh Lea, uživajući punu podršku svojih zabrinutih roditelja.
A sve je za Leu počelo još u sedmom razredu osnovne škole. Iako je dotad trenirala skijanje, prvi susret s bordom otvorio joj je nove vidike.
– Sve je krenulo na Platku, ali brzo sam počela odlaziti i na jednodnevne izlete, pa na više dana zajedno s još nekim curama, pa na zimske praznike… Prvo natjecanje bilo mi je u 8. razredu, a već s prelaskom u srednju školu bila sam na glečeru na ozbiljnijim pripremama – kaže Lea, dodajući da su njeni natjecateljski počeci ujedno i počeci natjecateljskog programa kluba Ri fun.
A pripreme za natjecanja su i više nego ozbiljne. Traju cijelu godinu, a ako to nije onih 200-tinjak dana godišnje koji se provedu na snijegu, onda su tu kondicijske i, dakako, gimnastičke pripreme. Jer za aspekt bordanja u kojem se Lea dominantno natječe potrebne su i akrobacijske vještine. Postoje naime dvije osnovne kategorije natjecateljskog bordanja, kako nam objašnjava Lea. U kategoriju freestyle, njoj interesantniju, ulaze svi ti skokovi, trikovi, half-pipeovi (slično kao i u skateboardingu)… dok u drugu, brzinsku kategoriju ulaze uglavnom slalom, veleslalom i kros. Iako ponekad na domaćim natjecanjima odveze i pokoji kros, što je utrka uglavnom četiriju bordera, freestyle joj je zanimljiviji jer tu su »staze« uvijek drugačije i sve je puno dinamičnije.
Nedostižan san
Dobri rezultati ujedno znače i sigurnost nastupanja, budući da s njima dolaze i stipendije, sponzori, sva ona materijalna priča oko sporta koji se još uvijek bori za afirmaciju. Pogotovo u Hrvatskoj, koja još nema ni snowpark, na čemu ipak radi Hrvatski snowboard savez. Živjeti isključivo od bordanja u svijetu može samo nekoliko ljudi, od kojih je najpoznatiji Shaun White, mladi američki border. No to je nedostižan san za većinu bordera, čiji sportski vijek u ozbiljnom natjecateljskom bordanju traje još i kraće nego u drugim sportovima. Njima ostaje skupljati bodove na natjecanjima, boriti se za stipendije i sponzorske ugovore kojima im se osigurava barem oprema, no prije svega uživanje u sportu koji osim priličnih odricanja donosi i mnoga zanimljiva poznanstva i putovanja diljem svijeta, kako to kaže mlada nada hrvatskog snowbordanja Lea Jugovac.
