Život beskućnika

Riječanin Josip Vrkić Pepić godinama živi u šumi bez krova nad glavom. Ima samo jednu želju…

Robert Frank

Riječki beskućnik Josip Vrkić Pepić četrdeset godina pod vedrim nebom / Foto Robert FRANK

Riječki beskućnik Josip Vrkić Pepić četrdeset godina pod vedrim nebom / Foto Robert FRANK

Riječki beskućnik, 73-godišnjak, svojedobno vrsni projektant Rijekaprojekta, živi doslovno vani, pod golim nebom, u šumici iznad Bivija. Odrastao je bez oca i majke, bez roditeljske ljubavi. Duhovito kaže da ništa nije izgubio, kada to nije ni imao



Pepić, jel’ vi znate tko je Tomislav Saucha?


– Ne bih znao. Nikad čuo, odgovara.


– Ne znate, dakle, da je taj važan Milanovićev čovjek u Remetincu, inzistiramo dalje.




– Stvarno ne znam. Znao sam jednog Tomislava iz mirovinskog, davno je to bilo, al’ tog vašeg… kako se zove taj vaš, Saucha Tomislav, ne, ne, njega ne znam. Nemojte se ljutiti, kaže Josip Vrkić, poznatiji kao Pepić.


Testiramo ga. Provjeravamo ako stvarno živi u potpunoj informativnoj blokadi: bez radija, televizije, mobitela, društvenih mreža, novina… Na prvu se vidi da je to duša od čovjeka. Vidi mu se na licu. Odveli smo ga u kafić, da se zagrije, popije čaj, pojede sendvič. Od promjene temperature stvorene suze mu se kotrljaju niz stare, već prilično smežurane, naborane obraze. Oči žive, ali tugaljive, stalno u pokretu. Puno su patnje vidjele. Puno su noći u tami tražile nekog tko bi Pepiću možda poželio i nečeg lošeg učiniti.


Snimio Robert Frank


Snimio Robert Frank



Pepić, naš sugovornik, riječki je beskućnik. Živi doslovno vani, pod golim nebom, u šumici iznad Bivija, jednog od najljepših dijelova Rijeke. Kojih par stotina metara niže neke su od najljepših riječkih vila. Beskućnik je, ustvari, od rođenja. Nikada nije imao svoj dom, kuću, stan, nikada mu nijedan životni prostor nije pripadao.


Dolčevita, maja…


– Ma promoči taj moj dom baš kada kiša jako pada, no izdržim to nekako. Iako, znam biti mokar danima i tjednima, nemaš što suhog staviti na sebe. Jednom su mi čarape bile tjednima mokre. Nikako se osušiti, priča u dahu. U kafiću svlači robu sa sebe: najprije zimska skijaška jakna koju mu je tko zna tko i kada darovao, pa jedna dolčevita, pa debela, vunena maja, pa gornji dio trenirke… Još su na njemu ostala dva, tri sloja. Ni zemlja nema toliko slojeva koliko ih on ima na sebi. Sve svoje očito stavlja na sebe. Taj dan, u subotu, vrijeme ga je počastilo. Oblačno, ali bez kiše. Hladno, ali ne i ledeno. Noć je zato proveo, kaže, bez problema. Prethodno, prije odlaska u obližnji kafić, posjetili smo ga u njegovom domu. Od glavne, prometne ceste iz Rijeke prema Opatiji, na jednom, neoznačenom mjestu, Pepić daje signal.



– Gore, gore se popnite. Iza mene hodajte, pazite na sebe, kaže dok se šepajući prilično nestabilnim korakom probija ispred nas.


Ulazimo u šumicu, prilično gustu, put je sklizak, ali utaban. Već mjesecima, cijelu najtežu jesen i zimu, Pepićev se život odvija na ovom mjestu. Dok se približavamo, a napravili smo od glavne ceste možda pedesetak koraka, nekako očekujemo objekt, možda stari, napušteni bunker, montažnu drvenu kućicu ili bar nešto sklepano nabrzaka tako da onoga tko tu živi zaštiti od stalne riječke kiše, dosadne i neumoljive.


Moja kuća


– Došli smo. To je to. Moja kuća, moj dom – pjesnički objašnjava Pepić. Na zemlji, nenatkriven, nezaštićen, položen krevet. Preko njega sivkasta cerada. Na njoj dva komada daski, postavljenih u obliku križa. Izgleda kao mrtvački sanduk. Objašnjava da daske drže ceradu da ne poleti kad zafijuče jaka bura ili jugo. Dom mu je jedan krevet, četiri debele deke koje ga štite i od najvećih zima i jedna cerada koja sprečava kišu da ga ne promoči!


– A neki ormar, za stvari, da budu suhe – pitamo ga.


– Nemam ja toga, ma ni ne treba mi, odgovara. Spremno pozira. Zajedno mičemo ceradu, pa jednu deku, pa drugu… U taj čas par kapi kiše spustilo se sa zanjihanih grana.



– Pokrijmo krevet, brzo, da se ne smoči jer se danima neće osušiti – kaže Pepić. Brzo vraćamo slojeve, jedan za drugim, sve dok krevet, jedino njegovo vlasništvo uz odjeću na sebi, ne dovedemo u nultu poziciju, onu koju smo zatekli kad smo došli.


Gledamo ga: ruke mu se stalno tresu, dlanovi lagano podrhtavaju. Zima se zauvijek uvukla u stare kosti. Hladnoća mu je pod kožom. Stalno je pothlađen. Nejasno nam je – kako čovjek u 21. stoljeću može ovako živjeti i kako može preživjeti. Riječke su zime često nemilosrdne, no ovaj 73-godišnjak im odolijeva. Njegov dnevni ritual svodi se na hodanje, po deset, petnaest kilometara. Vuče desnu nogu, ružno i, reklo bi se, bolno.


Hodat’ moram


– Noga zna zaboljeti dok hodam. Neke košćice mi nateknu, pa malo, koji dan, usporim. Al’ hodat’ moram. Dok hodam sam živ. Pitaš, bojim li se starosti? Ne. Starost je faza u prolazu. Kad zbog starosti ili bolesne noge više ne budem mogao hodati, onda ću stat’. Onda ću znat’ da je gotovo. I da se čeka otvaranje rajskih vrata, reći će Pepić.



Dan mu započinje cvrkutom ptica, neke posebne šojke koja ga uveseljava. Kako se digne, odmah krene. Nema kave za buđenje, nema kupaonice, brijanja i tuširanja, nema prvih jutarnjih vijesti, omiljene radijske pjesme. Ničega nema. Samo posloži krevet i krene hodati. Kilometrima do odredišta. Do Zapadnog trgovačkog centra. Hoda, netko bi rekao, kao Tom Hanks u Forrest Gumpu. Na prvu, čini se da to radi besciljno i besmisleno. Ali nije baš tako. Hoda da bi se ugrijao. Ustvari, ugrijati se i ne može. Hoda da bi bio malo manje promrzao. Putem, po kantama, tražeći ostatke nečije hrane, pribavlja si, ako ima sreće, prvi, a možda i jedini obrok u danu.


– Nekad su putem kojim hodam kante bile moje. Sada je konkurencija jaka, a bez konkurencije, zna se, nema napretka. Smije se od srca dok to govori. Dijete je socijalizma. Rođen je ratne ’44. u Rijeci, na Kozali. Oca nije imao, a majka…


– Zadnji sam je puta vidio ’54. kad sam izašao iz Dječje bolnice, kaže. Od svoje šeste do desete godine bolnički se liječio od tuberkuloze. Kad je izašao iz bolnice, majke više nije bilo. Ostao je sam. S ozljeđenom nogom. Krenuo je život po domovima. Ponekad je bilo dobro, kao u domu u Lovranu, ponekad loše, kad je taj dom promijenio i kad su se pojavila prva razilaženja s ostalom djecom. Unatoč ne baš ni lakom ni lijepom životu, Pepić je, baš takvom teškom životu u inat, završio Građevinsku školu u Rijeci. Tada cijenjenu, čak možda i elitnu. Teški predavači, puno znanja – takva je to škola bila, kaže Pepić, nakon četverogodišnjeg školovanja građevinski tehničar niskogradnje.


– Matematiku i stručne predmete sam obožavao, to mi je baš išlo. Kao i stručni predmeti. Odgovarale su mi prirodne znanosti. Bez problema sam to završio i počeo raditi u riječkom Rijekaprojektu, jakoj projektantskoj kući. Stan od njih nisam dobio pa sam živio kao podstanar ili u jednom radničkom naselju, kaže Pepić. Sjećaju ga se tadašnji kolege u Rijekaprojektu.


Znao svoj posao


– Vrstan projektant. Stvarno je znao projektirati. Davali smo mu poslove inženjera, a on je to stvarno znao napraviti, isprojektirati, izračunati. I onda je, nakon par godina kod nas, nestao, otišao, zagubio mu se trag, kaže jedan njegov bivši kolega koji kaže da se na Pepića, kad je struka bila u pitanju, uvijek moglo osloniti.


Nažalost, već u toj dobi, od tek tridesetak napunjenih godina, Pepiću su na naplatu došli problemi iz djetinjstva i iz mladosti. Odrastajući bez oca i majke, bez roditeljske ljubavi, pa zato duhovito kaže da ništa nije izgubio, kad to nije ni imao, Pepić se pogubio u životu. Malo sitni poroci, malo takvo vrijeme i začas je, već 1974., završio na cesti. Sam, bez igdje ikoga.


– Ženio se nisam nikad, ma ni curu, onako za pravo, nisam imao, ni neke đačke ljubavi ni simpatije. Tako nemam ni djece, ni neke poznate rodbine, a ni prijatelja. Ja sam vam sam, kaže Pepić. Danas nema apsolutno nikakav prihod, ni mirovinu, ni, kako tvrdi, socijalnu pomoć. Tu i tamo, baš kad ga okolnosti nagnaju, ode pokoji dan prespavati u dom za beskućnike. Ostalo vrijeme je u svom domu pod vedrim nebom i na cesti kao uporan hodač koji nesmiljeno guta kilometre. Pepić, što radite po cijele dane, o čemu razmišljate kad ste sami – pitamo ga.



– O svemu i ničem posebno. Po danu nađem negdje neke novine, ali volim pročitati samo sport. Pratim našu Rijeku i volio bi’ da budu prvi. Iako, meni je to svejedno, to ‘ko će bit prvi. Al’ kad netko već mora, pa ‘ajde da to bude Rijeka. Volim i križaljke malo rješavat’. Eto, prođe dan, priča dok zadovoljno u kafiću, nakon sendviča i čaja, pripaljuje treću, četvrtu cigaretu. To mu je porok. Kad u mjesecu skupi ponešto novaca, kojeg mu daju nailazeći dobronamjernici po cesti, kupi si cigarete.


Par dasaka


Nakon Rijekaprojekta, premda je započeo sa životom po napuštenim bunkerima i sobicama, godinama je studentima građevine, ali i srednjoškolcima, davao instrukcije.


– Što im je trebalo, ja bi’ napravio: programe, elaborate, projekte, vježbe… Od toga sam znao imat’ nekakav novac. Van toga, ništa, kaže Pepić. Od ’74. do ’80. naizmjenično je spavao na otvorenom ili po garažama. Onda je desetak godina s prekidima imao malu sobicu na Bulevardu. Do 2000. je uglavnom živio na otvorenom.



– Gradila se trim staza uz more na Kostabeli pa kad se radio nekakav put, radnici su iza sebe pustili nekakvu baraku, neki, ajmo tako reć’, natkriveni prostor. Dobro bi mi bilo da nisu povremeno dolazili neki mladi huligani, pa bučili, bacali boce, razbijali. Nakon toga godinama sam živio u bivšoj i napuštenoj Panorami. Aaa, to je bilo krasno, dobar pogled sam imao na Opatiju, onako, s visoka – smije se Pepić, valjda jedan od rijetkih koji bi našao opravdanja za Hrvatsku gospodarsku komoru koja je dozvolila da jedan tako reprezentativni objekt poput Panorame protekom vremena i velikom neodgovornošću postane ruševina.


– Je, je, al’ ja sam u toj ruševini dobro proživio. Imao sam jedno kratko vrijeme cimera, al’ je odjednom nestao. Pet godina dobri ljudi s Panorame davali su mi svaki dan toplu hranu, no stislo je i njih, problemi na poslu i sada sebe spašavaju – kaže Pepić. I onda poentira, efektno, za kraj. Pomisliš, nakon svega što si od njega čuo, da će prokleti i dan i svijet kad se rodio i u kojem živi, a on ti kaže, ne smireno, nego pomireno sa sobom i svime oko sebe:


– Zadovoljan sam svojim životom. Postigao sam ono što sam mogao!


– Pepić, imate li što za poželjeti?


– Ništa, možda da mi je krevet natkriven, par dasaka iznad glave i par sa strane. Eto…