Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 2
Sutra: 20° 20° 2
23. listopada 2019.
Dobitnik Globusa

Razgovarali smo sa "zlatnim glasom" Robertom Ferlinom: 'Jezik mi nije povezan s mozgom, nego sa srcem'

Foto Marko Gracin
Foto Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 13. veljača 2019. u 8:25 2019-02-13T08:25:16+01:00

Ja sam u eteru onakav kakav se to jutro probudim – nekad seljačina, nekad feminiziran, nekad sirovina, nekad filozof, sve ovisi o čemu tog ili tih dana razmišljam, što me zaokuplja. Zapravo se igram

On je Robert Ferlin, onaj isti Ferlin koji slušatelje Radija Rijeka budi ponedjeljkom i petkom ujutro, javlja se i od tu, i od tamo, a najžešće s igrališta na kojima igra NK Rijeka. On je onaj koji mazi i pazi slušatelje, ali i onaj koji ih, ako »zapile« ili preskoče granicu pristojnosti pod odmah, bez milosti i na »vritnjak« izbaci iz etera. Kažu i da se George Clooney fura na njega, i to ne od prošle subote, od kad je Ferlin u ovaj dio Hrvatske donio statuicu »Studijevog« Zlatnog globusa, već od prve sijede, a zli jezici sikću da je sad već modni uzor i Seanu Conneryju.

On je moj prijatelj i kolega već umalo trideset godina i sve ovo što slijedi je razgovor baš onakav kakav smo vodili u četvrtak popodne na balkonu Radija Rijeka. Bez imalo šminke. Čista sirovina, kao što smo i nas dvoje. Ali iskrena sirovina. I, da – nije preporučljivo za one mlađe od 18 godina. Povod razgovoru njegova je nagrada, a prvo pitanje glasilo je – čekaj što ti bi da se nakon lanjskog poraza opet kandidiraš za taj »faking Globus«?

– Pod jedan, nisam se ja nominirao nego su me nominirali. Pod dva, mogao sam reći da neću, ali ako je netko naviknut na poraz, to sam ja. Uostalom, ni sam više ne znam jesu li me tri ili četiri puta do sada nominirali za »Večernjakovu ružu«, i nisam ju dobio, ali nikad nisam rekao – nemojte, iako sam svjestan da sam koji put bio nominiran čisto da popunim lokalnu kvotu. Prvi put sam bio na proglašenju čak s mišlju »pa možda bih ju mogao i dobiti«, poslije više nisam ni išao, a nisam ju ni dobio. I lani sam znao da su mi za dobiti »Zlatni globus« šanse ravne nuli. Daj, uz Antenu Zagreb i Tamaru Los, pa znaš ti koliko Zagreb ima stanovnika, koliko Rijeka! Ove godine sam isto tako bio uvjeren da tu nagradu neću dobiti, no kako je bila nominirana i Radio Rijeka, pa su nam onako čoporativno poslali pozivnice rekao sam OK, idem, ionako već odavno nisam bio među tim tv ljudima, idem se malo pokazati. Mama me voli vidjeti na televiziji. Kaže »lipi moj sin«, i onda svi zadovoljni.

Hvala dijaspori 

I klinci su bili zadovoljni? Čula sam da je najstarija kćer rogoborila?

– Bili su kuntenti. Cure su gledale, a sin je s ekipom slavio. Starija mi je odmah poručila da sam je iznevjerio jer ona je svim svojim frendovima poslala poruku »glasajte za mog starog«, a većina njezinih frendova je po Dublinima, Bukureštima i inim gradovima Europe i svijeta i ja sam se zaboravio zahvaliti dijaspori. A glup sam, priznam jer da nije dijaspore mnogi ne bi ni sjedili u Saboru, ni bili u hrvatskom političkom miljeu. Ali mlad sam, naučit ću. Ovom se prilikom ispričavam svim tim mladim ljudima koji su mi dali glas i svoje povjerenje. Svima zahvaljujem na podršci, a kćeri se ispričavam za svaku dobivenu poruku koja je glasila »iznevjerio nas je, nije nas ni spomenuo«. Priznajem – nikad titule bez dijaspore! I sad ti ozbiljno kažem, dijaspora i ljudi Istarske i Primorsko-goranske županije su dobili »Zlatni globus«.

OK, lijepo je to što kažeš, no ti si ipak taj koji je i drugi put mislio da je nominiran samo reda radi, pa te čestitke gode, a?

– Naravno, tebi ne bi? Čestitaju sa svih strana. Ljudi viču u prolazu – glasali smo za vas, ja ne znam jesu ili nisu ali mi je lijepo čut'. Čak mi je i od Renata Baretića, kojeg izuzetno cijenim, stigla čestitka i da – sviđa mi se to, a ti pati.

Foto Marko Gracin

Ti si sad slavan?

– Slavan? Ne.

Pa što bi još htio, da se lansiraš na mjesec?

– Ne.

Večernjakovu ružu, i onda ćeš biti slavan?

– Ma ni onda neću bit slavan. Nikad neću bit slavan,

Naravno da nećeš kad se ne zoveš Slavica.

– Odi vrit. Nikad neću bit slavan, bit ću eventualno poznat.

Pa i do sad si bio.

– Ne toliko. Do sad bi me tu i tamo kad bih dolazio na kiosk, benzinsku i slično netko i prepoznao, ali od subote, eeee!

Stvoritelj 

I sve to zahvaljujući Mariju Lipovšeku Battifiaci koji te je stvorio?

– Čekaj malo, je to neka urota? Ali OK, nema veze što sam ja njega stvorio, što sam ja njega zvao na radio, nema veze ništa od toga, on je rekao – kad dobiješ tu nagradu zahvali mi se jer sam te ja stvorio, i ja ga od tog trenutka zovem Stvoritelj.

Stvoritelju se preporučam, ali vratimo se nagradi i tvom stalnom potenciranju da su za tu nagradu zaslužni isključivo slušatelji Radija Rijeka.

– Da, i opet ću ti reć, nagrada mi je tim draža zbog svih ljudi koji su dobitak »Zlatnog globusa« shvatili kao borbu protiv centralizacije tih nagrada. Gledaj, od dvadeset kategorija, koliko ih je postojalo samo je jedna otišla u ovu Županiju. Je, Ok i Nina Violić je iz Rijeke ali ona je nagradu dobila za ulogu koju je ostvarila u zagrebačkom kazalištu. Sve te produkcije – RTL, Nova, HRT, sve je to u Zagrebu, samo je jedan »globusić« došao u Rijeku, i to ne zahvaljujući meni nego svim onim koji slušaju Radio Rijeku, mene na njoj i koji su glasali.

OK, ali da si postao glumac, postao bi slavan puno prije.

– Da, vjerojatno, no da ne budem lažno skroman, opet ću posegnuti za postovima prijatelja moje kćeri koji su napisali – tvoj stari zaslužio je to puno prije. Meni ovo znači ono... Znaš ono...

Ono pred penziju?

– Ma šta penziju, k'o pred smrt. Stalno si mislim, možda oni znaju nešto što ja ne znam.

Daaaj!

– A ča? Vidiš da nas mnogi napuštaju. Iskreno ti kažem, tako sam ti ja tu nagradu shvatio.

Dobro, krivo si shvatio, kao i mnoge druge stvari u životu.

– Mislim da si mi ti u čestitki najbolje napisala – konačno su popustili. Toliko sam im bio dosadan, ali kunem se – nisam se ja gurao, nego su me predlagali, da su popustili. Gledaj, drage su mi te nominacije, i za »Zlatni globus« i za »Večernjakovu ružu« jer me predlaže struka, a slušatelji potvrđuju ili ne potvrđuju prijedlog. Super mi je to što sam među pet ili deset najboljih u Hrvatskoj, jer za sebe nikad neću reći da sam najbolji. Došle nagrade ili ne, ja sam nekakvo priznanje za svoj rad dobio samom nominacijom. I opet ću ponoviti – ovo je nagrada onih koji su slušali, klikali, slali te kupone...

Zemlja pjevača 

Aaaaa! Dobro, ako se ne varam, pitala sam te nešto vezano za glumu.

– Da, od glume nisam nikad odustao. Često znam reći da sam radijski voditelj glumac. I onda me ljudi krivo shvate, a ja sam u eteru onakav kakav se to jutro probudim – nekad seljačina, nekad feminiziran, nekad sirovina, nekad filozof, sve ovisi o čemu tog ili tih dana razmišljam, što me zaokuplja. Zapravo se igram.

Samo daj, to ti ide što se ne bi reklo i za pjevanje.

Ča pjevanje? Volim pjevati, ali kako bi rekao trener svih trenera – ne utvaram si i da znam pjevati. Nemam sluha, ali ča, volim pjevati i pjevam. Imam ideju koju sam podijelio s kolegom Brankom Hercegom koji sa mnom radi ponedjeljkom ujutro. Slušaj, u Hrvatskoj su stalno ovaj ili onaj pjevački show, a zašto mi ne bi imali show za pjevačke antitalente, odnosno za one koji vole pjevati ali im to baš ne ide. Naklon ljudima koji znaju ali ja se želim izboriti za prava nas koji ne znamo ali volimo. U ovoj zemlji pjevača, mi nepjevači se ne osjećamo baš dobro.

Pjevat' ne znaš, a ako ne znaš pjevati, nadam se da bar dobro igraš nogomet jer u Hrvatskoj ako fališ oboje falio si, kao što bi rekli susjedi »ceo fudbal«.

– A, jooj. Više ga ni ne igram od kad sam imao problem s tom diskus hernijom. Ali da sam bio čuveni golman, jesam. Zvali su me i iz tvog Novog lista kad je trebalo, i s mog radija, branio sam i za HRT Centar...

Zato što se bacaš ne misleći?

– A da. Kad smo igrali na velikom travnjaku na Kantridi, mislim da je u điru bila čak neka mješana ekipa – Radio Rijeka i Novi list protiv veterana NK Rijeka, nagnječio sam dva rebra, a samo zato što mi je, sad ne znam je li to bio Marko Gracin ili Sergej Drechsler rekao »daj, Ferlin, baci se malo« i ja sam se bacio.

Nogometna groznica

Hm, da, onda zbilja bolje što si travnjak zamijenio s novinarskom »ložom« na terenu. Voliš to, ha?

– Prijenos utakmice je nešto što obožavam, ali i dandanas imam tremu kad to radim. Ta ljubav prema prijenosima utakmica na radiju prati me od djetinjstva. Znaš ono, vikend, a na radiju utakmica. Uvijek mi je to bilo super. To je bio dio mog odrastanja i zato sam se i uvalio u sve to. U početku sam bio nesiguran, ali onda se pojavio Korado (Vujnović op.a.) koji je meni bio mentor za sva ta nogometna pitanja, ja njemu za sva eterska i nekako smo jedan drugog vukli, gurali i mislim da je ekstaza našeg zajedničkog rada bila u Stuttgartu. Da skratim – zaražen sam time, volim to ali nisam ti ja u tom stručan, ja sam onaj koji onom drugom nestručnom dijelu slušateljstva ali dijelu koji voli nogomet kaže koliki je rezultat, je onaj koji je pao u blato jako blatan, je se onaj u srazu s onim jako raskrvario i slično. Nije ti ovo što govorim daleko od istine, zapravo sve to sam pojednostavnio i htio ti reći da sam ja točno na razmeđi između stručnjaka i laika. Jer, onu nonicu ne zanima je formacija ovakva ili onakva, nju zanima rezultat i ono što sam već spomenuo.

Jesi li ikad požalio što si došao raditi na radio?

– Nikad. Istina, znalo je biti grdih trenutaka, znaš onih kad ti se ne da, kad ti u privatnom životu ne cvjetaju ruže, a moraš ući u studio, u eter. No, nikad nisam forsirao ono »sve je super, sve je haj« pa je to bilo lakše. Kad sam loše onda sam u eteru samo malo tiši nego inače. Možda je i to jedan od razloga za to što mi ljudi znaju reći da me doživljavaju kao nekog tko sjedi s njima na kauču i razgovara, kao susjeda... Ono, jedan dan je malo bolje, jedan malo gore ali rivaš nekako.

Eter je kreativa

Je li ti rad na televiziji bio eksperiment, izazov, razbijanje monotonije ili...?

– Sve to što si rekla osim razbijanja monotonije. Meni na radiju nikad nije monotono. OK, osim kad radim te presice i to »prepisivačko novinarstvo« u stilu rekao ovaj ovo, onaj ono. Meni je eter kreativa. Zafrkancija. Igra. Život. Sjećam se kad sam molio da me popnu s dizalicom na vrh zgrade Croatia Linea kad se gradila, da se javim iz te košare iako imam strah od visine, pa sjećam se i dok smo još radili KUPEK (legendarna emisija Radija Rijeka, s početka 90-ih godina op.a.) da smo imali prvi u ovom dijelu svijeta prenosili vjenčanje.

Mira Paušića (DJ Luca Montecchi) i Vesne?

– Je, pitali smo ih smijemo li i bogme smo to i učinili. Bilo je zabavno. Zapravo ti to govorim želeći reći da obožavam eksperimentirati i zato je došao i taj televizijski dio mog života.

Iz istog razloga i festivalski?

Foto Marko Gracin

– Da. Vodio sam gotovo sve glazbene festivale koji postoje u Hrvatskoj. Jedini koji nisam je Zagrebački, a od zavičajnih Krapinski, no dugogodišnji staž na MIK-u pokriva sve te koje nisam. I ne zaboravi deset godina Dječjeg festivala u New Yorku.

Ipak najčešće za sebe kažeš da si ti samo držač mikrofona.

– Ne vrijeđaj. Kažem da sam stalak za mikrofon, a to je kategorija više.

A ti se ne pravi skroman jer tamo gdje ti zakopaš, rijetki se usude.

– Slučajno, ne namjerno. Gledaj, nisam nikom ništa dužan, nisam ni u jednoj stranci iako se pričalo da sam u HDZ-u pa da sam se zato uspio vratiti nakon tri suspenzije. Kad sam bio u vojsci, a to je bilo 1984. godine upisali su me u Savez komunista, godinu dana kasnije, kad sam došao na faks, ispisao sam se i to je svo moje »političko djelovanje«, moja politička prošlost. Odgajan sam da budem pošten, iako sam starom znao reći da me zbog toga zajebao za cijeli život. Da me nije naučio da je u životu najvažniji obraz, tko zna di bi mi danas bio kraj.

Cinik od rođenja

Na kraju kao i svim drugima, nego od svega što radiš što ti je najdraže?

– Najdraže mi je kad sam u eteru, kad sam s ljudima u tom eteru. Kao klinac sam radio na recepciji i zaključio sam da želim imati tako neki posao gdje ti je svaki dan drugačiji. I imam to, zahvaljujući slušateljima svaki mi je dan drugačiji. Nikad ne znaš tko će ti se i na koji način javiti u eter, kako ćeš ti reagirati, kako će sve završiti...

Tako da ti odlučiš koga ćeš iscipelariti u eteru, koga pomilovati. Najbolji primjer za to je tvoja »Tužibaba«.

– Sad si bezobrazna. No ako baš hoćeš, ne skrivam kad mi netko digne živac, ne »pušim« slušateljima, jer ako je taj netko meni štuf, štuf je i svima koji emisiju slušaju, a onda jebe mene, moje slušatelje, slušanost moje emisije i slušanost mog radija. I šta bi ti nego isto što i ja – marš iz etera, dođi kad se ohladiš, nemam ništa protiv.

Da bih riječ rekla. Nego, cinik si, to je opće poznato, ali čini mi se da si našao dobru ekipu.

– Teško mi je priznati da imaš pravo, ali imaš. Radio Rijeka je podosta ciničan radio, ima nas, ima ali takvi su nam i slušatelji pa smo se potrefili. To je onaj naš mentalitet – nećeš ti mene ako ti ja ne dozvolim. I ako me baš vučeš za jezik, e onda ćeš i čut. Nismo da ćemo se rivat, da ćemo se tuć okolo samo da se popnemo ali nećemo dat ni da nas se gazi. Vraćam se na nagradu i ponavljam – dijelim ju sa svim slušateljima, da nije bilo njih, ne bi bilo ni nje. A sve je to produkt našeg istarsko-primorskog dešpeta.

Dosadan si.

– I ti si. K tome još i zavidna.

Slikat ćeš se na stolici, nasred Korza.

– Neću.

Hoćeš.

– Neću.

OK nećeš. Diž' se, idemo!

Tri suspenzije

Tri si put dobio opomenu pred isključenje.

– Jesam i ne volim o tome pričati. No dobro... Nakon treće sam si rekao – ej, Ferlin! Nešto s tobom nije u redu ako te stalno suspendiraju. Ne valjaš. Tad sam bio stvarno na najboljem putu da nađem neki drugi posao, sreća da ne znam ništa drugo radit'.

Kako s kim 

Solo ili timski igrač?

– Ovisi tko mi je u timu. Volim, tu i tamo biti u timu.

S naglaskom na »tu i tamo«?

– A da jer ne potrefiš se sa svakim. Recimo da Josu (Krmpotića op.a.) i mene probude u tri ujutro mi bismo fantastično odradili posao. S Mariom (Lipovšek Battifiaca op.a.) isto, ali recimo kad sam radio novogodišnju šihtu s Bornom (Šmer op.a.) shvatio sam da nam se ispriječio generacijski jaz. Bilo je to sve ok, ali puno bolje bi bilo da smo šihtu ili on, ili ja odradili sami.

Život se uči od malih nogu

O životu si najviše naučio od...?

– Od starog koji me nikad nije lupio, ali mi je stalno i stalno pilio dok mi ne bi zapilio u glavu to što je htio. Hoćeš jednu?

Daj.

– Sin moj, nidan ni tako prazan kako oni ki je pun sebe.

Dobra.

– Je. A naučio sam puno i iz filmova i knjiga. Kao klinac sam smio u Arenu na film iako nisam smio van onako za bez veze jer bi se moga drogirat, moga bi pušit, a moga bi se i napit, ali na film, e to je ok. Knjige sam oduvijek volio čitati. I sve to mi se isplatilo jer kad ti se dogodi nešto u životu što baš nije uobičajeno samo se sjetiš da si nešto takvo već pročitao ili vidio na filmu, pa se uvjeriš da to i nije tako neobično i ne trčiš odmah psihiću.

Jedna je mama

Sličiš na mamu, ha?

– Otkud ti to?

Ne mislim fizički nego ono, ona je radeći 40 godina kao anesteziologinja u pulskom KBC-u uspavala mnoge, a ti mnoge jutrom budiš.

– Uspavala mnoge, boh naš dragi, da te moj tata čuje. I ako ćemo pravo, ne samo da ih je uspavala nego ih je i budila, i to na puno grublji način nego ja, ma što ti sad rekla.

Niš neću reć', pitat ću – tko je popularniji mama Nevenka ili ti?

– Ona u Puli, ja u Rijeci.

Pesimist s predumišljajem 

Ti si frende zapravo jedino u eteru vesel, zapravo si putujuća depra.

– Možda ne toliko depresivac koliko pesimist s predumišljajem. Onaj koji uvijek očekuje najgore. Ako se dogodi kažem – jesam li rekao, a ako se ne dogodi nastupi olakšanje.

Kad si to pokupio?

– Kad? Kad? Kad su mi oni na glumačkoj akademiji uništili dvanaestogodišnji san. Išao sam na prijemni na tu Akademiju, uvjeren da ću postati glumac i nije bilo toga tko bi me razuvjerio. Mislio sam si – ja sam drugi Šerbedžija, dosta je da ušetam, da me vide, a tek kad progovorim... Odmah će reći – mali, budućnost hrvatskog glumišta si ti. A onda su me ubili, od onda uvijek čekam loše, pa možda bude dobro.

Ćeš dobiti tu Večernjakovu ružu?

– Naravno da neću, si luda?

Ahahahaha.

Jezik u pogon... 

Jesi li svjestan toga da često bubneš i ostaneš živ?

– Ja ti ne promišljam. Što dođe – izađe. Znaš, dugo vremena je kod nas na radiju bio zalijepljen natpis »prije stavljanja jezika u pogon, uključite mozak«. Onda su ga skinuli. Dobrim dijelom i zbog mene jer su shvatili da to kod mene baš i ne ide. Važnije mi je uključiti srce nego mozak. Što mogu kad je meni jezik povezan sa srcem, a ne s mozgom. I baš zato mi izleti nešto što možda nekog i uvrijedi, nešto nepromišljeno. Ali takav sam, kakav sam.

Zato te ljudi vole.

– Misliš?

Naravno da ne.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.