Foto Vedran Karuza
To su neki od rezultata radionice pod nazivom »Rijeak«, u čiji je rad bilo uključeno dvadesetak studenata. Kao što je radionica izokrenula naziv grada u kojem djeluje, isto je učinila postavljanjem privremenih instalacija koje građanima ukazuju na neke od nelogičnosti prostora u kojem žive
RIJEKA Signalizirajuće narančaste prsluke budućih arhitekata više ne viđamo u centru grada jer je skupina studenata pod okriljem organizacije EASA, koja je ovog ljeta u Rijeku dovela 600 mladih sudionika, završila svoj dvotjedni boravak. No iako više nisu ovdje, studenti su iza sebe ostavili tragove, jednako fluorescentne poput njihovih prsluka, na brojnim gradskim lokacijama čime su iznenadili mnoge slučajne prolaznike.
Ako ste opazili narančasti barski stol i stolice na Kontu pored kipa Janka Polića Kamova, ili oznake za plažu na cestovnom otoku na Jadranskom trgu zbog kojih ste ondje uistinu i zastali na semaforu ili neku treću instalaciju žarke boje koja vas je privukla što izgledom što porukom, to su neki od rezultata radionice pod nazivom »Rijeak« u čiji rad je bilo uključeno dvadesetak studenata.
Britki komentari
Kao što je radionica izokrenula naziv grada u kojem djeluje, isto je učinila postavljanjem privremenih instalacija koje građanima ukazuju na neke od nelogičnosti prostora u kojem žive, na simpatično ironičan i kreativan način. Među organizatorima riječkog izdanja EASA-e koji još uvijek rade na tome da pospreme suvišno, a očuvaju napravljeno, pronašli smo Marina Nižića, studenta druge godine dizajna u Zagrebu, inače Riječanina i jednog od organizatora, koji nas je proveo lokacijama gdje su »Rijeakčani« intervenirali u javni gradski prostor i oduševili brojne građane svojim britkim komentarima.
Foto Vedran Karuza
Već na Grobničkoj rivi, središnjici svih zbivanja skupa mladih arhitekata, dočekala nas je prva intervencija u prostor koja kao dobra uvertira sažimlje bit projekta. Na žičanoj ogradi koja dijeli rivu od lučkog prostora nalaze se vrata s natpisom »Beach – This way« kroz koja nije moguće proći. Zašto se stoga ta vrata nalaze ondje, protumačio nam je naš vodič Marin.
Foto Vedran Karuza
– Dvadesetak studenata u sklopu ove radionice tražilo je intrigantne, čudne i neobične lokacije u Rijeci. Poput ove, riječ je o situacijama u gradu koje bi trebale biti vrlo jasne, ali iz nekog razloga to nisu. Evo, ovo je centar grada, na nekoliko metara nalazi se more i logično je da bi se trebao pronaći izlaz na njega i plažu, ali zapravo se ne može jer je to ograđena lučka zona.
S ovakvim, vrlo jednostavnim mini instalacijama htjeli su pokazati ono što je očito na jedan ironičan način. Mnogi su, primjerice, kad su vidjeli vrata pokušali ući i pronaći plažu no, naravno, nisu uspjeli. No bez ovih vrata to im možda uopće ne bi palo na pamet – objašnjava Marin Nižić.
Najbolja plaža u gradu
Materijala nalik ovom u Rijeci ima napretek i inspiraciju, naoko, nije teško pronaći, no zanimljivo je da nijedan od sudionika radionice nije iz Hrvatske, a kamoli iz Rijeke, a u ova dva tjedna pronašli su mnoštvo paradoksalnih situacija na koje se lokalno stanovništvo ne osvrće. O fizičkoj barijeri nalik ovim vratima, svjedoči i jedan narančasti stol za stolni tenis koji su sudionici radionice postavili na području dječjeg i košarkaškog igrališta na Delti, između dvaju igrališta koje dijeli mreža.
Jedna polovica stola nalazi se na dječjem igralištu, a druga na košarkaškom, no mreža među njima toliko je visoka da prostora za zajedničku igru i dalje – nema. Zašto je tome tako, pitali su se mladi arhitekti, a sada i svi oni koji na igralište dolaze, gledajući u ovaj neobični i nefunkcionalni stol za ping-pong.
Pitanja riječke obale i njezine nepristupačnosti nisu se dotaknula samo ranije spomenuta vrata prema plaži koje nema, već i instalacija na cestovnom otoku na Jadranskom trgu gdje su arhitekti smjestili sve rekvizite za plažu. I dok znakovi poput trga koji nosi ime »Jadranski« i »otoka« koji se na tom trgu nalazi prije nisu budili nikakve asocijacije, sada narančasti tuševi, suncobrani i oznaka »Najbolja plaža u gradu« koji se ondje nalaze, zaustavljaju prolaznike s mišlju da za takvu plažu – ni dobru, a kamoli najbolju – u bližoj okolici prepunoj industrijskih ostataka uistinu nema prostora.
I tako u gradu mjesta za neke sadržaje nema ili, točnije, nema inicijative da se mjesto stvori pa su vrijedni mladi arhitekti postavili svoje narančaste znakove i barem na neko vrijeme pokazali građanima što u gradu (ne) štima, gdje bi moglo bolje, a gdje je dobro baš kako jest.
Prema Mrtvom kanalu uperili su jedan tobogan, a na mostu pored Delte postavili dasku za skakanje, no obje su intervencije od strane neznanih ruku prerano uklonjene, a s njima je nestalo i pitanje tko bi, pobogu, skočio unutra, u tu sumnjivo mutnu i često smrdljivu riječku rijeku. Negdje na polovici Molo longa nalazi se pak pult galerije čije se slike, izložene na lukobranu, ne mogu doseći pogledom (a uzgred ni vidjeti prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev) jer se po nacrtanim stepenicama nitko ne može uspeti, a nekoliko koraka dalje smještena je narančasta autobusna stanica na kojoj su označene sve stanice ove radionice, ali eto, autobus koji bi odveo na te neočekivane lokacije nikako da stigne.
Riječki burek
No tijekom svog boravka studenti nisu razmišljali samo o paradoksima gradskog prostora koji su na njih ostavili dojam, već i o onome što ih se dojmilo u pozitivnom smislu, rekao nam je naš vodič Marin.
Tako su primjerice zavoljeli pseću plažu na Brajdici gdje su sagradili jednu kućicu za pse, a spomen su ostavili i riječkom bureku koji je mnoge danima držao sitima pa se sada, tome u čast, u Starom gradu nalazi jedan narančasti kiosk za prodaju omiljenog pekarskog proizvoda.
Na Kontu, pored kipa Kamovu koji, prema Marinovim riječima, studentima djeluje kao da se nalazi u nekom bircu, napravili su stol i stolice jer brojna mladež ondje uvijek sjedi na podu, a na potezu prema »Harteri« i popularnim riječkim klubovima »Životu« i »Crkvi« postavili su ljuljačke, kao stanicu na ne baš tako kratkom putu između destinacija za noćni život i centra grada.
Ovi i njima slični punktovi narančaste boje ostat će tu dok to dopuste grad, vrijeme i građani koji na njih naiđu. I dokle god se ovdje zadrže, stajat će kao komentar na brojne gradske prilike za koje će se prolaznici, kad ih ugledaju, zapitati imaju li smisla u tom okruženju.
Ipak, na pitanja koja su gostujući studenti postavili, prolaznici će odgovore morati potražiti sami. Stoga privremene narančaste intervencije mogu postati idejne inicijative za nužnu promjenu u gradskom prostoru.
