Život na ulici

Proveli smo jednu noć s ljudima bez doma u Rijeci i na kratko doživjeli kako beskućništvo izgleda izbliza

Mirjana Grce

Zadatak je bio razgovarati s beskućnicima koje će susresti, jer temeljni je cilj toga prvog izlaska na ulice grada bio doći do bar okvirnog kvantitativnog pokazatelja uličnog beskućništva u Rijeci 



RIJEKAGlobalna inicijativa iskorjenjivanja uličnog beskućništva »Mjesto koje zovemo dom« u Rijeci je, nakon pripremnog razdoblja, izišla na ulice grada, među ljude koji žive u beskućništvu. Prve iskorake u stvarnost uličnog beskućništva inicijativa je učinila usred noći od četvrtka na petak, od ponoći do dva sata ujutro, kada je više od pedeset volontera, podijeljenih u deset skupina, obišlo sve poznate i nepoznate, ali očekivane lokacije u širem centru Rijeke na kojima se zna ili se pretpostavlja da beskućnici noće. Po istoj metodologiji koja se u pristupu čovjeku beskućniku provodi u drugim gradovima koji provode kampanju, izišlo se i na ulice Rijeke, u parkove, napuštene kuće, pa i napušteni neboder HŽ-a, Harteru, portune, na udaljene plaže, skladišta na kolodvoru…


Na čelu sa s. Veronikom Milom Popić, direktoricom Depaul Hrvatske i voditeljicom riječke Kuće utočišta – dnevnog centra za beskućnike i ostale osobe na margini riječkog društva, te Dragicom Marač, pročelnicom Odjela za socijalnu politiku i mlade PGŽ-a, u tom su »obilasku« kao volonteri sudjelovali najviše mladi iz različitih civilnih i vjerskih udruga, sestre milosrdnice, voditelji obaju riječkih prihvatilišta za beskućnike, njihovi djelatnici i suradnici, štoviše pomogli su i nekadašnji beskućnici. Polazno mjesto bilo je Prihvatilište za beskućnike »Oaza«, od kojega je svaka skupina krenula prema ruti koja joj je bila zadana – ususret svojim sugrađanima u noćnim skloništima bez struje, bez vode, bez adrese, bez ičega.


Volonteri


Volonteri





Zatečeni viđenim


Svima je zadatak bio razgovarati s beskućnicima koje će susresti, jer temeljni je cilj toga prvog izlaska na ulice grada bio doći do bar okvirnog kvantitativnog pokazatelja uličnog beskućništva u Rijeci. Slični će obilazak biti upriličen i za nekoliko mjeseci, i tek će se tada moći reći o kojem se broju ljudi približno radi. A sve je to naravno s ciljem da se tim osobama pomogne i da ulice zamijene kućom – domom.



U sjedištu Udruge Depaul Hrvatska u Rijeci (Frana Kresnika 15) održan je ovih dana redoviti godišnji susret vodećih ljudi svih podružnica Depaul skupine iz sedam država, a neki od njih sudjelovali su i u riječkom obilasku mjesta na kojima borave beskućnici.»Beskućništvo je globalni izazov. Podaci UN-a procjenjuju da 1,1 milijarda ljudi živi u beskućništvu, a samo pretpostavljamo da su 100 milijuna ljudi ulični beskućnici. Niti 30 zemalja svijeta poduzima korake da se dođe do kvantitativnih pokazatelja u vezi beskućništva. Iz iskustva smo naučili da, ako želite pomoći beskućnicima, morate otići k njima. Ovo što večeras činite u Rijeci prvi je korak u pomoći tim ljudima«, rekao je za naš list Mark McGreevy, direktor međunarodne karitativne organizacije Depaul i osnivač Instituta za globalno beskućništvo.Molly Seeley, u Institutu za globalno beskućništvo direktorica projekta »Mjesto koje zovemo dom« pridružila se obilasku riječkih ulica. »Šest gradova svijeta već je službeno započelo ovu kampanju, povezuju se, i mislimo da će razmjenom iskustava doći do boljih rješenja, a Institut im posreduje znanja i iskustva brojnih umreženih stručnjaka za ovu problematiku«, među ostalim je rekla. »Imam iskustvo ovakvih obilazaka ulica s ciljem utvrđivanja broja uličnih beskućnika u Velikoj Britaniji, SAD-u, u nekim europskim zemljama, u Indiji. U Rijeci ohrabruje dobra volja potpisnika i suradnika kampanje da zajedno rade. To snažno partnerstvo će vam pomoći u rješavanju problema«, poručio je Ian Brady, jedan od čelnika Depaul International.


»Već sam se u životu nagledao ovakvih prizora i sudbina, u Rijeci i u Opatiji, a s ovog obilaska odlazim nažalost s osjećajem beznađa. Društvena situacija je takva da se stvaraju uvjeti da ljudi dospijevaju u beskućništvo i ovako žive. Nažalost vidi se nebriga za njih, a oni propadaju«, komentirao je volonter, član »Ajkule«, Specijalne jedinice PU Primorsko-goranske, nakon što je sa svojom ekipom volontera izišao iz tzv. »doma željezničara«.


Na mnogim katovima toga derutnog nebodera bez struje i vode, doznali smo od upućenih, žive mnogi beskućnici. Pod teškim dojmovima s toga mjesta, i nakon obilaska i drugih lokacija, Vesna Čavar, ravnateljica Društva Crvenog križa PGŽ-a, ovako je rekla: »Mi provodimo različite programe, i socijalne i preventivne i zdravstvene, ali ja sam ovim što smo vidjeli potpuno zatečena. Mislim da ću kad večeras odem spavati, poljubiti svoj krevet. To da si u svome, da imaš gdje spavati, da možeš birati hoćeš li toplu ili hladnu vodu, što želiš pojesti, da se možeš zaključati i biti na sigurnom, svi ćemo više cijeniti. Meni je ovo strašno, nisam očekivala ovu priču s »hotelom željezničara« iako ovuda prolazim svakodnevno«, rekla je Čavar. Slično su komentirali i mladi, Karmela Nina Barać i Toni Čavar: »Ovuda prolazimo skoro svaki dan, ovo je praktički centar grada. Svi smo ostali zatečeni i mislim da ćemo se svi svojim kućama vratiti puno zahvalniji za sve što imamo«.


Molly Seeley, Mark McGreevy, s. Veronika Popić, Ian Brady


Molly Seeley, Mark McGreevy, s. Veronika Popić, Ian Brady



Mreža ljudi i ustanova


»Ne želim vjerovati u beznađe i ne prihvaćam ga. U stvari sam na neki način i sretna jer vidim da ima osoba koje takvo stanje žele mijenjati. Ovim obilaskom utvrđujemo inicijalno stanje broja beskućnika u Rijeci, a želimo to doznati i za PGŽ. Tako ćemo utvrditi kakva je potreba za njihovim prihvatom i pokušat ćemo to organizirati, da bi potom mogla slijediti resocijalizacija. Prvi dio plana sada polako realiziramo, očekujemo i imamo pomoć od kolega koji to već rade, iz riječkih prihvatilišta, prije svega. Stvara se dobra mreža ljudi i ustanova koje rade na istome, svatko odrađujući svoj dio posla, i to je jako važno«, rekla je pročelnica Marač.»Počinjemo od toga da one koje sretnemo uputimo na Kuću utočišta, gdje im pružamo obrok, gdje se mogu preodjenuti, okupati, upućujemo ih da postoje institucije koje se brinu, mjesta gdje mogu dobiti pomoć i savjet«, objasnila je s. Popić.


Globalni institut za beskućništvo sa sjedištem u Chicagu predvodnik je kampanje »Mjesto koje zovemo dom« u koju je, u pripremnom dvogodišnjem razdoblju, uključeno 13 gradova u različitim krajevima svijeta, a među njima je i Rijeka, kao jedini hrvatski grad. Potpisnici sporazuma o provođenju te kampanje kod nas su Udruga Depaul Hrvatska koja u suradnji sa sestrama milosrdnicama provodi program riječke Kuće utočišta, Riječka nadbiskupija, Centar za socijalnu skrb Rijeka, PGŽ i Grad Rijeka. Tim potpisom obvezali su se na umrežavanje, međusobnu suradnju i koordinirano djelovanje, sve s ciljem iskorjenjivanja beskućništva u Rijeci, pa i PGŽ. Uz njih, kampanja očekuje praktično uključivanje institucija, udruga i skupina koje mogu dati prilog tom velikom cilju, što se u Rijeci već događa. Koordinativno tijelo riječkim potpisnicima sporazuma je Depaul Hrvatska, hrvatska podružnica međunarodne karitativne organizacije Depaul koja sjedište ima u Londonu, a djeluje – kao i sestre milosrdnice – po nadahnuću velikog djela sv. Vinka Paulskog. Institut za globalno beskućništvo nastao je partnerstvom čikaškog Sveučilišta DePaul i međunarodne karitativne organizacije Depaul.



U blizini željezničkog kolodvora u jednoj je sobi, vjerojatno skladištu, ta skupina zatekla trojicu beskućnika. Najmlađi od njih komunicirao je sa s. Veronikom i skoro cijelu skupinu uveo u to skladište bez svjetla i zraka, no u kojem je, unatoč cjelokupnom očaju prostora, sve što ljudi koriste bilo uredno posloženo. – Uđite vidjeti ovog čovjeka i molim vas pomozite mu. Ja sam dobro, ali njemu treba pomoći. Treba ga maknuti odavde, oprati ga i odvesti doktoru«, tako je pozivao taj mlađi čovjek.S. Popić će se tamo sa svojim suradnicima vratiti, jer kako je rekla: »Svatko može izići iz beskućništva, svakome se može i treba pomoći. Ne idemo k beskućnicima zbog utvrđivanja kvantitativnih pokazatelja. Idemo prema tim osobama jer im želimo pomoći. Najvažniji je čovjek«.