Trbuh grada

Prošetali smo riječkom placom: Prodavači tvrde da su domaći puno bolji kupci od turista

Slavica Mrkić Modrić

Foto: S. Ježina

Foto: S. Ježina

Pa, proda se, da se ne proda ne bi mi ovdje stajali, ali daleko je to od onog što je nekad bilo. Razlog? Pa manja solventnost kod kupaca, onda ti veliki trgovački lanci u kojima mogu sve sami birati, ne moraju razmišljati gdje će parkirati, a ni kakvo je vani vrijeme jer unutra je zimi toplo, ljeti klimatizirano, kaže Dragan Tomić, na čijem štandu sve pršti od boja i sve domaće



I dok grad pospano zijeva krikom galebova, rastežući još uvijek prazne ulice i parkirališta, u njegovom središtu vrvi. Tržnica je budna još od ranih jutarnjih sati. Kupuje se, preprodaje i priprema za ono što na tom mjestu vlada od kraja 19. stoljeća, a to je trgovina. Istina, u 6.30 izjutra, san je vidljiv i u očima prodavača koji, nalik najboljim aranžerima, slažu i preslaguju štandove, i u očima prvih kupaca. Onih što ne čekaju pad cijena, već se boje rasta ljetnih temperatura pa požure. Iz minute u minutu placa dotjeranija, a u početku tihi i pospani glasovi sve jasniji i glasniji. Čistači završavaju umivanje svakog zakutka tržnice, a kad šmrkovi i metle odu u »garažu«, znak je da placa počinje disati punim plućima.


Burek za četvero


A kako placa ljeti diše? Bolje ili slabije u odnosu na ostala godišnja doba? Koliko prodaji pridonose turisti? Pamti li neka bolja ili možda gora vremena, što bi trgovci mijenjali u svom svakodnevnom okruženju, a što kupci… I još s bezbroj pitanja, tog smo jutra budili i sebe i sve oko sebe.


– Turisti? Ma, oni su vam jedno veliko niš koristi. Pa, neki dan gledamo kako četveročlana njemačka obitelj kupuje burek i reže ga na četiri dijela. Svakom komadić. Ej, to su nekad radili turisti iz nekih siromašnih zemalja, ali Nijemci nikad. Ma, čini se meni da kod nas u turizam dolazi svjetska socijala, priča Ševčet Kurteš koji već trideset godina na tržnicu stiže u 5.30 sati, neovisno bila kiša, sunce, bura, zima ili ljeto da bi do 7.15 složio cipele, torbe, papuče, remenje i ostatak asortimana svoje male »butižice«.




Kaže Ševčet i da je nekad bilo »milijun puta bolje«, te da je ovo danas puko preživljavanje, a sve je stalo, reče, prije nekih godinu dvije i nikako da se učini taj korak naprijed.


– Naši su ljudi dobri kupci, mi nismo škrti. Nisu ni Talijani, ali kad mi dođu Izraelci i počnu se za torbu od 50 kuna cjenkat, e pa onda, bolje da ne kažem ništa više, završava Ševčet.



Na štandu Dragana Tomića, sve pršti od boja i sve domaće.


– Sto posto naše – Veliki Bukovac, okolica Varaždina. Pa, proda se, da se ne proda ne bi mi ovdje stajali ali daleko je to od onog što je nekad bilo. Razlog? Pa manja solventnost kod kupaca, onda ti veliki trgovački lanci u kojima mogu sve sami birati, ne moraju razmišljati gdje će parkirati, a ni kakvo je vani vrijeme jer unutra je zimi toplo, ljeti klimatizirano. Mi ljeti pola robe zbog vrućina bacimo, ali što se može – tako je kako je. Mišljenja sam da tržnicu uglavnom drži ribarnica, a ovo ostalo je usput, zaključuje Dragan.


Na tisuću kvadrata »dobrog vrta« smještenog ispod Hosti rastu ribizle, češanj, smokve, salata… Raj je to Marije Vojnović koji, unatoč tome što je gradnja ceste presjekavši vodovodnu cijev ostavila vrt žednim, i dalje daje Mariji i relaksaciju, ali i mogućnost kolike-tolike zarade.


– Ma ni meni sila, više mi je navika i društvo. Pol toga pohitan jer je toplo, a kad i meni zagrije, neovisno koliko mi još robe ostalo za prodati, ja se lijepo spakiram i doma, kaže Marija.



Teta Mira


– Neki dan sam gledala neki dokumentarac na televiziji. Bio je o tržnici u Rigi. E, to je tržnica na kojoj bi bio užitak raditi. Ova naša je takva kakva je, ali ima prolaz, no daleko je ona od one u Rigi. Pitate kako ide? Ma, super ide, brzo ću se obogatiti, sa smijehom će teta Mira, gospođa prelijepih očiju i zaraznog smijeha, dodavši – lažem, naravno da lažem. Svi u ovoj zemlji lažu i dobro prolaze pa sam pod stare dane odlučila i ja postati lažljivica. Čisto da vidim, možda i meni upali. I opet smijeh, pa konstatacija da turisti često svrate do nje prije odlaska kući. Zašto i pošto? Pa da bi sa sobom odnijeli domaći peršin, celer, mahune i sve ono što inače konzumiraju najčešće zaleđeno. Pitamo je kako komunicira sa strancima, a ona će – što kako, pa svaki trgovac govori sto jezika, meni najbolje ide onaj kad im na papir napišem cijenu.


A onda iz zelenog dijela prijeđosmo u onaj u kojem na laganom povjetarcu odjeveno u prozračne košulje, majice i haljinice leprša ljeto. U tzv. tekstilni dio. A tamo gospođa Mirjana koja se začudo, ne žali, ne »skuca«, ne plače za nekim prošlim vremenima kad je bilo bolje.



– Ma nije tako strašno. Sve je samo odraz opće situacije. Bit će bolje, a što se tiče toga kupuju li više naši ljudi ili turisti, definitivno naši. Mi smo mentalitet koji troši, sa smiješkom će Mirjana.


Rikverc i prolazeći kraj štanda kojim vlada šjor Nikola osvjedočili smo se u onu da je sretan svatko tko voli posao koji radi. On je svakom kupcu ispričao sve o traženoj robi. Pa kruške su stigle od tuda i tuda, tad i tad, rasle su u takvim i takvim uvjetima… Baš ga je bio gušt slušati, puno veći nego praznog želuca ući u ribarnicu. E, tu su u času nestali svi miomirisi što smo ih nakupili na zelenom dijelu tržnice i zamirisala je riba. Zamirisala? Hm, da. Uglavnom, u ribarnici blagostanje, svih vrsta i podvrsta riba, kupci različite platežne moći, ali dobra i raznolika ponuda tog dana dozvolila je svakom ribu za ručak.



Ča će danas bit za obed, pitamo Eli Adami, Pećinarku koja na placu dođe tri do četiri puta tjedno.


– Bit će marinada.


– Kako ju delate?


– Ča kako? Normalno! Ribu očistin, pofrigan, znamen pa na to ulje stavin puno kapule ku dinstan dok ne krepa. Pustit da se ohladi, dodat par česni češnja i vinski ocat, a onda ribu posložin va padelu. Između nje stavin češnja i ružmarina, papra va zrnu pa prelejen z onun kapulun i ako moren zdurat pustin da odstoji od danas do jutra, jer je drugi dan najbolja.


– Kuliko za to pripravit rabi vrimena?


– Ako si žvelta uru, a ako nisi ćeš s praksun postat.



U ribara mokre gaće


Branka, Mauro i Irena, trio koji je upravo završio uobičajenu jutarnju kavicu rasporedio se iza pulta i dan je mogao početi.


– Već 12 godina radim na ribarnici i danas je za 70 posto manja prodaja nego što je bila onda kad sam počela. Od sto posto onih koji uđu u ribarnicu, 20 posto njih i kupi ribu, ostali samo gledaju i komentiraju kako je skupo. Što se tiče godišnjih doba, vjerovali ili ne ljeti je slabiji promet nego zimi. Po ljeti što prodaš do 10.30 sati prodaš, poslije samo stojiš i gledaš, priča Irena.



Osvrnuli smo se i mi oko sebe pa pogled s pulta podigli uvis i vidjeli da je u ribarnici koja je sama po sebi umjetnički eksponat, postavljena izložba »Vitezovi kvarnerskog podmorja«. I tako blejeći uvis skoro pa posvjedočismo da su, ne samo u ribara mokre gaće, već i u ribarica tj. onih koji ribarnicom hodaju gledajući u nebesa, a ne pred sebe jer u ribarnici sve cijedi i skliže. Umalo…


I konačno zraaak jer koliko god riba mirisala na pijatu, u ribarnici baš i ne. No kako reče kolega – šta ti znaš, ovo je miris za Bogove!


– Danas je ribarnica uistinu bogata. Nama kupcima je sve uvijek skupo, no zapravo svatko može pronaći nešto što odgovara njegovom džepu. Placa mi je »pod normalno« dva put tjedno. I zimi, i ljeti. Imam svoje prodavače na svim punktovima tržnice. Dugogodišnja je to suradnja tijekom koje se steklo obostrano povjerenje, kaže Marica Muhedinović.


Guido Relini placi u pohode dolazi svaki dan. Njegova trgovina, supermarket ili megastor, kako vam drago, upravo je riječka tržnica.


– Blizu stanujem pa došećem. Sve što meni treba placa ima. U velike trgovine ne odlazim. Ok, u Zagrebu je tržnica jeftinija, u Zadru ili Splitu skuplja, ali sve je to tu negdje. Nemam nikakvih primjedbi osim što bih volio da onaj nesretni buvljak s Preluka nekako ukomponiraju u placu pa da bude živopisnije, a i taj javni WC je sila napraviti, poželio je Guido.



Eh, Elena!


Štand ispred kojeg se zaustavlja i mlado i staro, i muško i žensko, i domaći i strani kupac je štand za kojim radi dvadesetogodišnja Elena Babić. Ljepotica koja pršti mladošću, optimizmom i širi dobru vibru.


– Samo sam preko ljeta tu, i vjerujte nije lako. Nakon smjene noge bole. Je, vruće je ali se navikneš. Fora mi je to sve, stalno srećem nove ljude, našalim se s kolegama, kupcima, nasmijem i dan prođe u trenu. Stranci često svrate na moj štand jer im je lakše komunicirati s nekim tko zna jezik nego razgovor voditi rukama, priča Elena.


Roko Tunaj svaku noćnu smjenu »završi« na placi.


– Žena kaže kupi to i to, ja kad odradim noćnu drito na placu i kupim s njezinog popisa ono čega se sjetim. Naravno da uvijek nešto zaboravim. Ja na placi ne bih ništa mijenjao, meni je sve baš kako treba biti, završava Roko.


Završavamo i mi ovu »placarsku štoriju«. Naime, bližilo se deset, pa od straha da nas neki od trgovaca ne proglasi robom koju je ubilo sunce i baci u kontejner, praznih ruku i pune glave lica i naličja gradskog trbuha pobjegosmo u ostatak dana.