Foto: Ivica Tomić
Bulom od 25. svibnja 2000. papa Ivan Pavao II. odvojio je dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i uspostavio Gospićko-senjsku biskupiju, a odredbe iz bule provedene su 25. srpnja 2000. Tim promjenama je nadbiskupija s centrom u gradu Rijeci dobila novo ime – Riječka nadbiskupija, koje preuzima i metropolija
Pola stoljeća od uspostave metropolije sa sjedištem u Rijeci, Riječke metropolije, bit će obilježeno mnogim događanjima ovih dana, pa i iduće godine. Crkveni povjesničar izv. prof. dr. sc. Marko Medved upoznaje nas s poviješću biskupija i metropolija na području današnje Riječke metropolije, i iz te crkvene povijesti možemo iščitavati i općenito turbulentnu prošlost ovih krajeva.
– Na prostoru današnje Riječke metropolije u prošlosti je bilo mnogo više biskupija od onih koje danas sačinjavaju ovu crkvenu pokrajinu. Na Kvarneru su uz Krčku, do 1828. godine postojale Osorska i Rapska biskupija.
U Istri smo imali zasebne biskupije Pićansku i Novigradsku, a Poreč i Pula, kao i Trst i Kopar, bila su odvojena biskupska središta. Valja reći da je Poreč naše najstarije biskupijsko središte, još od 3. stoljeća. Na području današnje Gospićko-senjske biskupije imali smo u srednjem vijeku odvojene biskupije u Senju i u Krbavi, a kraće vrijeme i Otočcu. Od druge polovice 15. st. biskup iz Krbave bježi u Modruš (odatle ime Modruška biskupija, koje formalno ostaje sve do 1969.) a iz Modruša u Novi Vinodolski. Potom će se imenovati jedan biskup sa sjedištem u Senju za obje biskupije.
Bula Coetu instante
Kako je bilo u zapadnom dijelu današnje metropolije?
– Područja današnje Riječke nadbiskupije zapadno od Rječine, od srednjeg vijeka pa do konca 18. stoljeća pripadala su pulskom biskupu. Od tada sam grad Rijeka prelazi pod vlast senjsko-modruškog biskupa, a Liburnijska obala pod Tršćansko-koparsku dijecezu. Tako je bilo sve do osnutka samostalne Riječke biskupije 1925. godine. Istočno od Rječine, počevši s Trsatom, započinjalo je područje Krbavske biskupije, potom prozvane Modruškom, naposljetku Senjsko-modruškom.
Znamo da metropolit simbolično od pape dobiva tzv. palij, ali koja je uloga metropolije u strukturi Crkve?
– Vidljivi znak koji nosi nadbiskup metropolit je palij. No, ovlasti metropolita danas, u odnosu na povijest, znatno su smanjene i svode se na nadgledanje vjere i crkvene discipline u odnosu na sufraganske biskupije. Udruživanje biskupija u crkvenu pokrajinu – metropoliju znači i uspostavu nekih, nazovimo ih, krovnih struktura, odnosno crkvenih ustanova koje su zajedničke biskupijama. Tako danas u Rijeci djeluju Bogoslovsko sjemenište, Teologija u Rijeci, Interdijecezanski ženidbeni sud kao ustanove čitavoga prostora metropolije. Recimo i to da kanonsko pravo priznaje metropolijama pravnu osobnost. Iako se danas u javnosti mnogo češće govori o biskupskim konferencijama, valja reći da su metropolije mnogo starije ustanove. One proizlaze iz prvih stoljeća nakon dobivanja slobode kršćanstva, dok biskupske konferencije dobivaju na važnosti tek od 20. stoljeća.
Kojim metropolijama su u povijesti pripadale biskupije koje danas čine Riječku metropoliju?
– Od srednjeg vijeka do danas ovo je područje živjelo između jurisdikcije metropolija u Akvileji, Splitu (nasljednika Salone), ugarske Kaloče, Zadra i Gorice. Od sredine 19. st. formirana je metropolija sa sjedištem u Zagrebu pod imenom Hrvatsko-slavonska pokrajina kojoj je pripala i Senjsko-modruška biskupija u čijem je sastavu tada i grad Rijeka. Promjene u 20. stoljeću, posebice osnutak crkvene pokrajine u Rijeci 1969. godine, trajno će promijeniti stanje. Danas u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, osim u Rijeci, središta metropolija imamo u Zagrebu, Đakovu i Splitu.
Kada je ustanovljena Riječka metropolija?
– Papa Pavao VI. bulom Coetu instante od 27. srpnja 1969. odredio je uspostavu Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u Rijeci. Nova Riječko-senjska nadbiskupija nastala je spajanjem hrvatskoga dijela Riječke biskupije sa Senjsko-modruškom. Pravnim jezikom rečeno, tada je Senjska jednakopravno spojena s hrvatskim dijelom Riječke biskupije, a Modruška je prestala postojati. Istodobno je dotadašnji senjsko-modruški biskup Viktor Burić imenovan prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom, a Josip Pavlišić njegovim koadjutorom. Ustoličenje novog nadbiskupa metropolita zbilo se 9. svibnja 1970. u prvostolnoj crkvi sv. Vida, a službena provedba bule osnutka nadbiskupije i metropolije sutradan 10. svibnja 1970. na Trsatu.
Biskupijske granice
Time su sigurno riješena neka crkvena pitanja.
– Prije toga, Senjsko-modruška biskupija bila je u sastavu Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine sa sjedištem u Zagrebu, a Riječka biskupija od svoga nastanka nije bila u sastavu nijedne metropolije, već je bila izravno pod Svetom Stolicom. Odlukom iz 1969. o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije konačno je riješeno pitanje biskupijskih granica Riječke dijeceze koje se povlačilo još od pripajanja grada Hrvatskoj i Jugoslaviji 1947. godine. S uspostavom nadbiskupije i metropolije, biskup se ponovno vratio u grad Rijeku. Naime, od kada ga je početkom kolovoza 1947. napustio biskup Ugo Camozzo, upravitelji kojima je Sveta Stolica davala upravu dijeceze (potom hrvatskog dijela biskupije) nisu trajno bili nastanjeni u Rijeci, već su dolazili povremeno. Iz Rijeke, koja postaje sjedištem biskupije tek 1925. godine, kada je bulom pape Pija XI. Supremum pastorale munus osnovana samostalna Riječka biskupija, nakon Drugog svjetskog rata otišao je i posljednji talijanski biskup. Tada je Sveta Stolica upravu najprije dala slovenskom svećeniku Karelu Jamniku, a potom krčkom biskupu Josipu Srebrniću. Nakon što je 1951. biskupija podijeljena na slovenski i hrvatski dio, senjsko-modruškom biskupu Viktoru Buriću dana je uprava hrvatskog dijela Riječke biskupije.
Zašto je za metropolijsko sjedište izabrana Rijeka?
– Uspostava metropolije u gradu Rijeci koncem šezdesetih godina bilo je logično rješenje s obzirom da je Rijeci gravitirao velik dio zapadne Hrvatske. Odluka o novoj nadbiskupiji i metropoliji donesena je u godinama poboljšanja društvene klime, a uskoro je Jugoslavija ponovno uspostavila diplomatske odnose s Vatikanom. Godine su to unutarcrkvenog poleta i optimizma potaknutog obnovom nakon Drugog vatikanskog koncila koji je pobudio nove nade u Crkvi.
Riječko-senjska nadbiskupija uspostavljena 1969. bila je izuzetno velike površine, a dio klera iz nekadašnje Senjsko-modruške biskupije žalio je za odlaskom biskupa i gubitkom samostalne biskupije. Dvadeset pet godina poslije, svršetak Domovinskog rata omogućio je ponovno pokretanje pitanja teritorijalne podjele te velike nadbiskupije. Nakon nekoliko godina priprave, bulom od 25. svibnja 2000. papa Ivan Pavao II. odvojio je dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i uspostavio Gospićko-senjsku biskupiju, a njezinim prvim biskupom imenovao Milu Bogovića. Odredbe iz bule provedene su 25. srpnja 2000. Time su dekanati Ogulin, Gospić, Otočac, Senj i Slunj uspostavljeni u posebnu biskupiju Gospićko-senjsku.
Tim promjenama je nadbiskupija s centrom u gradu Rijeci dobila novo ime – Riječka nadbiskupija, koje preuzima i metropolija. Dakle, Rijeka je danas sjedište Riječke nadbiskupije i Riječke metropolije (crkvene pokrajine) u koju su, osim Riječke nadbiskupije, uključene Porečka i Pulska, Krčka i Gospićko-senjska biskupija. Riječki nadbiskup i metropolit je mons. dr. Ivan Devčić, kojega je 17. studenoga 2000. imenovao Ivan Pavao II.
