Do početka 2012. imala sam relativno normalan život, kredit, minus na tekućem. A onda se sve srušilo i uslijedila je jedna ovrha, pa druga, neplaćeni računi... Očajnički sam tražila bilo kakav posao, ali je sve bilo uzalud, priča Riječanka, 42-godišnja samohrana majka
RIJEKA Život ponekad piše tužne priče i moja je jedna od njih. Dotaknula sam dno i preživjela, zahvaljujući volonterima riječke Socijalne samoposluge »Kruh sv. Elizabete«. Kada sam ih prvi put vidjela, gušila sam se od plača i govorila nepovezane rečenice. Uspjeli su me smiriti, dati mi prijeko potrebnu hranu i još nešto – časopis »Ulične svjetiljke«. Prodaju ga beskućnici poput mene. Ljudi mi prilaze, razgovaraju sa mnom i pokušavaju pomoći. Zahvalna sam im, duboko iz srca, jer to je sve što mogu dati od sebe. Više ništa nemam, ostao mi je samo moj sin, a njega mi nitko ne može oduzeti, priča nam 42-godišnja Riječanka, nezaposlena, samohrana majka, s dvogodišnjim stažom beskućnice. Ponekad pronađu kakav posao i to je to.
Kako kaže, teško je kad čovjek ostane bez posla, grijanja, stambenog prostora. Kada ovrhe počnu stizati jedna za drugom, postane neizdrživo. »Slomila sam se. Imala sam osjećaj da nestajem. I tada je Bog odlučio da je dosta te sam postala prodavač »Uličnih svjetiljki« i počela ponovo živjeti«.
Ova hrabra žena samo je jedna u moru žrtava krize, koja je zbog gubitka posla u »Istravinu« izgubila zdravlje i krov nad glavom te s 19-godišnjim sinom bila prisiljena živjeti na ulici, odnosno, potražiti neadekvatan smještaj za sebe i svoje dijete.
Ljude, koje u medijima nazivaju »malim ljudima«, nikada neću tako zvati jer oni to nisu i nikada im neću moći zahvaliti na onome što su učinili i čine za mene i moga sina. U mojem domu ponovno ima kruha, ima hrane, dovoljno da više nismo tako gladni, da preživimo do sutra, zaključuje naša sugovornica.
– Do početka 2012. godine imala sam relativno normalan život, kredit, minus na tekućem. A onda se sve srušilo i uslijedila je jedna ovrha, pa druga, neplaćeni računi… Očajnički sam tražila bilo kakav posao, ali je sve bilo uzalud jer posao nisam našla. Prolazili su dani jedan teži od drugog sve dok u mojoj maloj trošnoj, ali suhoj kući nije ponestalo hrane. Ništa na ovom svijetu ne boli kao dijete koje je gladno, ali šuti, ne žali se i ode spavati iako nije jelo ništa cijeli dan, prisjeća se bolnih i gladnih dana kojih u njezinom životu nije nedostajalo.
– »Imam san«, jednom prilikom izgovorio je te riječi Martin Luther King, veliki čovjek, borac za ljudska prava. Ta rečenica često mi je na pameti. I ja imam san koji je meni trenutačno nedostižan, ali vjerujem da neće ostati samo san. Imam san o zaposlenju koje bi riješilo moje ostale probleme. Sanjam i o tome da ću jednog dana proći riječkim ulicama uzdignute glave i gledati ljude oko sebe. Sanjam o danu kada ću se napokon odseliti s ovog mjesta gdje trenutačno živim. Sanjam o tome da ćemo ja i moj sin živjeti koliko-toliko normalnim životom, da će i on naći posao. Sanjam i o danu kada će moje ovrhe biti plaćene i ja napokon slobodna, ali to je zasada samo san, kaže naša sugovornica, po struci pomoćna kuharica, ali je obavljala različite poslove. Poslodavcima poručuje da se dobro snalazi sa stranim jezicima i spremna je prihvatiti svaki posao, za što preporuča i svoga 19-godišnjeg sina, također nezaposlenog.
