RIJEKA Ako se pitamo je li Rijeka otvoren i grad koji prihvaća različitosti, temeljem našeg istraživanja i prosudbi ispitanika rekla bih da u kontekstu Hrvatske Rijeka jest potvrdila ono što se najčešće o njoj smatra: da je otvorenija i da više prihvaća različitosti, kaže Barbara Matejčić, novinarka, koja je sa sociologom Dragom Župarićem Iljićem s Instituta za migracije i narodnosti, u Palachu održala predavanje na ovu temu.

Predavanje je dio projekta Risk Change/Riskiraj promjenu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a u sklopu posebnog programa kojim su Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture i programski pravac Kuhinja obilježili Svjetski dan migranata. Na predavanju su prezentirani rezultati njihovog zajedničkog istraživanja nastalog 2017., o migracijama u Rijeci od kraja Drugog svjetskog rata do danas.

Istraživanje je obuhvatilo stavove 63 ispitanika, a kako je pojasnila Matejčić, velika većina njih činila je radne migracije, odnosno došli su zbog posla, i to u imigracijskom bumu 60-ih i 70-ih kada se dolazilo zbog posla u velikim riječkim tvrtkama. Šestero ispitanika kao razlog dolaska u Rijeku naveo je studiranje, oni su došli u novije vrijeme, što pokazuje da Rijeka postaje pravi sveučilišni grad. Veći broj ljudi također je dolazio zbog obiteljskih razloga, spajanja obitelji i slično.

– Velika većina ispitanika nije imala nikakvo neugodno iskustvo u Rijeci, a ako su imali, onda je to bilo od strane nekih institucija, a ne ljudi. Istraživanje je dakle pokazalo da Rijeka zaista jest grad koji prihvaća različitosti, otvoren grad, a razina diskriminacije je manja nego u ostatku Hrvatske. No, što se tiče samog multikulturalizma, Rijeka jest multikulturalna jer veliki broj ljudi različitih kultura, religija ovdje živi, no to je više činjenica, datost, dok se u samom životu Rijeke, u programima, ta multikulturalnost toliko ne očituje, ustvrdila je Matejčić.

Župarić Iljić je dodao da su i neka druga istraživanja potvrdila da sjeverozapadni dijelovi RH iskazuju veću dozu gostoprimstva i manju dozu moguće diskriminacije od drugih. Iako, navela je Matejčić, bilo je i ispitanika koji su riječku otvorenost tumačili kao ‘live and let live’, što uključuje neku vrstu distanciranosti.

– Dakle, ne radi se tu baš o uvažavanju različitosti, uvažavanju drugog, nego više o stavu ‘nije me briga’ što je neka vrsta skandinavskog modela odnosa prema drugome, da imate vlastiti prostor i da vas zapravo drugi ne interesira, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. To je neka vrsta pasivnog a ne aktivnog prihvaćanja, kazala je Matejčić, dok je Župarić Iljić to nazvao »pasivnom tolerancijom«.

– Rijeka jest multikulturalan grad, jest luka različitosti, jer tu koegzistiraju različite kulture, religije. No, više je to vrsta društvene datosti, multikulturalnosti kao stanja. Drugo je pitanje da li Rijeka aktivno gradi i radi na svojoj multikulturnosti kroz politiku multikulturalizma. Tu već treba biti kritičniji. Bitno je da se uvidi da je to jedna vrsta potencijala, socijalnog i kulturnog kapitala, na kojem Rijeka može graditi neku svoju buduću priču, poručio je Župarić Iljić, dodajući da uvijek ostaje pitanje je li to dovoljno ili se može činiti više da se pomogne ljudima koji dolaze danas.