Veterinare vodi velika ljubav prema životinjama

Posjetili smo Veterinarsku stanicu Rijeka: Mjesto gdje kućne ljubimce uvijek liječe s osmijehom na licu 

Šarlota Brnčić

Miroslav Krznarić, Matea Žeželić, Violeta Žudić, Danka Matešić, Nataša Lončar, Matija Lončar, Leo Vukelić i mačak Medo / Snimio Sergej DRECHSLER

Miroslav Krznarić, Matea Žeželić, Violeta Žudić, Danka Matešić, Nataša Lončar, Matija Lončar, Leo Vukelić i mačak Medo / Snimio Sergej DRECHSLER

S obzirom na to da ljubimaca ima sve više, i Veterinarska stanica Rijeka ima sve više posla. Pojedinih dana nema stajanja, radi se bez predaha kako bi se svim pacijentima što je moguće brže pružila potrebna pomoć. Posao je izazovan jer za razliku od ljudi, životinje ne mogu pričati



RIJEKA  Svi koji imaju ljubimca jako dobro znaju kako je to kad vaš četveronožni član obitelji počne pokazivati znakove bolesti, ili kada se ozlijedi prilikom igre ili pri padu s visine, a ponekad se dogodi i da ga je udario auto jer je nesmotreno izletio na cestu. Trenuci su to straha, panike, strepnje, jurnjave kod veterinara i iščekivanja dijagnoze.


Ponekad se radi o manje ozbiljnom problemu, poput proljeva i povraćanja, no to ne znači da smo manje zabrinuti. U svakom slučaju, minute provedene u vožnji prema veterinaru, a zatim i u čekaonici da dođemo na red, osim kad je pitanje života ili smrti, pretvore nam se u sate.


Onoga trenutka kad našeg ljubimca uzme u ruke dežurna veterinarska ekipa, napetost pomalo počne popuštati, osjećamo olakšanje, no i dalje pomalo strepimo od dijagnoze. Radi li se o nečemu ozbiljnijem ili samo o prolaznim tegobama, ovisi o tome u kakvoj se situaciji prethodno naš ljubimac našao.


Veterinarska stanica Rijeka: Nataša Lončar i Miroslav Krznarić / Snimio Sergej DRECHSLER


Veterinarska stanica Rijeka: Nataša Lončar i Miroslav Krznarić / Snimio Sergej DRECHSLER





Dvije ekipe


S obzirom na to da ljubimaca ima sve više, i Veterinarska stanica Rijeka ima sve više posla. Tempo zna biti takav da pojedinih dana jednostavno nema stajanja, radi se bez predaha kako bi se svim pacijentima što je moguće brže pružila potrebna pomoć.


Iz tog razloga je u Veterinarskoj stanici Rijeka dvoje veterinara u smjeni kako bi se skratilo vrijeme čekanja te kako bi se pacijenti što prije pregledali i zbrinuli. Unatoč svim teškoćama posla, obje ekipe, kako ona iz jutarnje, tako ona iz poslijepodnevne smjene, ne skidaju osmijeh s lica.


U jednom timu su Leo Vukelić i Matija Lončar, a u drugom Miroslav Krznarić i Nataša Lončar. A kako i ne bi bili nasmiješeni, kad za njih veterina nije samo zanimanje, to je definitivno životni poziv.


Vodi ih velika ljubav prema životinjama i želja da im se pomogne. Tu su i veterinarske tehničarke koje »zlata vrijede« – Violeta Žudić, Danka Matešić i Matea Žeželić.


Veterinarska stanica Rijeka: Leo Vukelić i Matija Lončar / Snimio Sergej DRECHSLER


Veterinarska stanica Rijeka: Leo Vukelić i Matija Lončar / Snimio Sergej DRECHSLER



Među mlađim članovima veterinarske ekipe je Leo Vukelić, no iako za sobom još nema godine i godine staža, dolazi iz prave veterinarske obitelji. On je treća generacija u obitelji koja se odlučila kompletno posvetiti ovome pozivu.


– Nono je 40 godina radio kao veterinar, pa potom i otac. Već s 15 godina znao sam da i ja želim postati veterinar. Proveo sam nekoliko zadnjih godina ovdje, učio, pomagao im i na neki način znao što me očekuje. No, fakultet vas ne pripremi na ovakav tempo u kojem ponekad nema stajanja. Lakše je kad nas je dvoje u smjeni jer ljudi ne moraju toliko čekati, ističe Leo.



Među nedavnim težim mačjim slučajevima imali su Momu, mačića kojeg je spasila Danijela Knežević iz riječke Udruge Kitten safe house. Momo je imao koštani defekt donje vilice kao posljedicu neke traume, a operacija ovoga mačića bila je jako složena. Trebalo je rekonstruirati i meko tkivo i kost na način da bi uopće mogao jesti. Operacija je trajala dva i pol sata. Momo bi, da je ostao na cesti, bio osuđen na smrt, no srećom spašen je na vrijeme i dobro se opravlja. Čak je već pet dana nakon operacije pokušao i sam jesti.



Bitna uloga vlasnika


S njime u smjeni radi Matija Lončar koji je od samih početaka zaposlen u Veterinarskoj stanici Rijeka. Najprije je upravo ovdje odradio praksu nakon koje je ostao. Matija nam je kazao kako su, kada je razmišljao o svojoj budućnosti, u obzir dolazila samo dva fakulteta – biologija i veterina.


– Izabrao sam veterinu i nisam požalio. Faks je naporan, na njemu provodiš cijeli dan, no što sam duže studirao, to je bilo zanimljivije i ljepše. Cijeli život sam imao ljubimce, mačku i psa oduvijek, ali i zeca, kornjaču, naveo nam je Matija.


Posao je i vrlo izazovan jer za razliku od ljudi, životinje ne mogu pričati. Ne mogu vam reći što ih i kako boli, pa su u anamnezi bitni vlasnici. No, puno puta vlasnici ne prepoznaju bitne simptome, pa je tim više posao zahtjevniji.


Mačak Medo - "domaćin" u Veterinarskoj stanici Rijeka / Snimio Sergej DRECHSLER


Mačak Medo – "domaćin" u Veterinarskoj stanici Rijeka / Snimio Sergej DRECHSLER



Najčešći problemi zbog kojih četveronožni pacijenti dolaze u veterinarsku stanicu su povraćanja, proljevi i razni dišni problemi. Ima i puno alergijskih reakcija na hranu, pogotovo kod pasa. Kako psi žive duže, automatski imaju sve bolesti kao i stariji ljudi, od problema sa srcem do dijabetesa.


– U mačjoj populaciji ima virusnih problema, a ako je mačić dobio virus od majke, tada ubrzo mlade životinje postaju kronično bolesne. Pogotovo je to problem kod muških mačaka, mladih i nekastriranih koje najčešće dobiju mačju sidu i leukemiju. Uglavnom eutaniziramo životinje koje se muče i koje su u agoniji. Teško je vlasniku priopćiti da se više ništa ne može učiniti, te mu predložiti uspavljivanje ljubimca. To im predložimo, a na njima je konačna odluka, kazali su nam Leo i Matija.



Najslađi član veterinarske ekipe zasigurno je mačak Medo koji se početkom godine odlučio udomiti u Veterinarsku stanicu Rijeka. Svoj »zauvijek dom« pronašao je na mjestu u kojem je zbog ozljeda zadobivenih iz vatrenog oružja morao u više navrata biti operiran i provesti puno dana na oporavku. Medu sada već svi poznaju i s radošću ga pozdravljaju kada dolaze sa svojim ljubimcima. Nose mu i poslastice, a Medo kao glavni šerif u gradu bez straha šeta čekaonicom punom pasa i mačaka. Izlazi i na parkiralište i sve pomno prati i drži pod kontrolom. Voli pažnju, maženje, a kao što smo nedavno primijetili, posebne simpatije iskazuje prema bijelim ženskim macama. Kako je rekla jedna djevojka – »Pravo muško… Voli plavuše!«



Sterilizacija i kastracija


Drugi tim čine veterinari Miroslav Krznarić i Nataša Lončar. Miroslav već gotovo dva desetljeća radi ovdje kao veterinar, dok je Nataša stigla kao pojačanje prije četiri mjeseca. Zasigurno im je najnapornije raditi vikendom kada je dežuran samo jedan od veterinara i veterinarska tehničarka.


– Vikendom ambulanta gotovo postaje hitni trakt, bude svega – od najtežih trauma pa do benignih cijepljenja i terapija. Vikendom ne dolaze samo naši pacijenti, nego i oni iz drugih ambulanti. Stvaraju se velike gužve, kao i za vrijeme godišnjih odmora. Tijekom srpnja i kolovoza ima i jako puno stranaca. Pokrivamo veliko područje Kvarnera s otocima, no izdrži se taj ritam. Ekipa mora biti uigrana i uspijeva se sve završiti. Održimo i kratki brifing da se vidi gdje smo te da se sinkroniziramo, navodi nam Miroslav.


Posebno se organiziraju vezano uz sterilizaciju i kastraciju mačaka. Veterinarska stanica ima ugovor s Gradom pa kontinuirano obavljaju zahvate i liječenja uličnih mačaka. Mačke se, nakon sterilizacije, pregleda i eventualnih dijagnostičkih zahvata, vraćaju na stanište.


Mačak Momo i veterinar Matija Lončar / Snimio Sergej DRECHSLER


Mačak Momo i veterinar Matija Lončar / Snimio Sergej DRECHSLER



Za teže kirurške zahvate se organiziraju, poput ortopedskih zahvata gdje radi dvoje veterinara specijalista uz pomoć anesteziologa i tehničkog osoblja. Hitni slučajevi iziskuju i hitan prijam ili hitan zahvat.


– Imamo i izvrsnu suradnju sa školama i vrtićima, posebice s Osnovnom školom Škurinje gdje u našem prostoru organiziramo nastavu i edukaciju za učenike od prvih do šestih razreda o zaštiti životinja, preventivi, javnom zdravstvu, što je to opasno u suživotu i na što treba obratiti pažnju kad imate kućnog ljubimca. Edukacije se provode i u Liču uz upoznavanje i druženje sa životinjama, naveo nam je Miroslav.


Natašu Lončar upitali smo koliko je teško raditi u smjenama, te s kojim se izazovima svakodnevno susreće.


– Naviknuta sam raditi u smjenama i vikendom i to mi ne pada teško. Najteže mi pada kad više ništa ne mogu napraviti za životinju, kad dođe kraj i kad joj ne mogu pomoći. Slažem se s kolegama da je veterina više poziv negoli zanimanje. Treba to voljeti. Uvijek sam kao dijete razmišljala da ljudi mogu sami tražiti pomoć, a da životinje ne mogu pomoći same sebi. Kod životinje je teško postaviti dijagnozu, a prag tolerancije je kod svake životinje drugačiji. Zato imamo dodatne metode dijagnostike, zahvaljujući kojima dođemo bliže dijagnozi. To je svakako izazov, pa je zato i zanimljivo, kazala nam je Nataša ističući kako je u ovom poslu izrazito bitan dobar odnos s kolegama.


Izazovan posao


Također, i kolika je važna uloga veterinarskih tehničarki.


– Naše tehničarke su jako sposobne i puno znaju. Radila sam posao bez tehničara i to je nekad neizvedivo. Dobar tehničar zlata vrijedi, dodala je na kraju.


Unatoč radnim obvezama »uhvatili« smo i tehničarku Mateu Žeželić koja u Veterinarskoj stanici Rijeka radi već dvije godine. Iz kratkog razgovora bilo je jasno da Matea uživa u svom poslu i da se odlično uklopila u sadašnju ekipu.


– Posao je izazovan. Nikad ne znaš što te čeka, koliko će tog dana pacijenata doći. Svaki dan je drugačiji, a ekipa je super, zaključila je Matea.