In Memoriam

Ponosna legenda hodala i otišla uzdignutog čela: Priča o neprežaljenom Cviji

Igor Duvnjak

foto: Ivica Tomić / arhiva NL

foto: Ivica Tomić / arhiva NL

Najdraže su mu bile reportaže, pisao je kolumne, crtao karikature, do kraja rada u »Novom listu« objavljivao razgovore s velikanima, tako primjerice s onim glumačkim Reljom Bašićem i šansonijerom Zvonkom Spišićem i tolikim drugima. Nesebično je u redakciji bogato znanje i iskustvo prenosio kolegama, mlađim novinarima, činio je to i u riječkim školama.



RIJEKA – U Rijeci je, u 73. godini, preminuo umirovljeni novinar, kolumnist, karikaturist i reporter »Novog lista« Mišo Cvijanović, za brojne prijatelje i prijateljice samo Cvijo. »Ma je li to moguće, pa nedavno je došao rezervirati knjigu »Sto godina nogometa u Hrvatskoj«, rekao nam je da će je doći preuzeti. Eto, sada ću je njemu u čast staviti u izlog« – rekao je u riječkom Antikvarijatu kraj Malog nebodera Tomo Vučinić na šokantnu vijest. Informacija o Cvijinoj smrti i reakcije na tu tužnu vijest su se u međuvremenu širili brže od požara, toliki su samo vrtjeli glavom i tužno uzdišući sjećajući se pritom, svatko iz svoga kuta divnih trenutaka provedenih s ovim novinarskim i ljudskim velikanom, svakako jednim od najvećih i najslavnijih u više od stotinu godina postojanja našeg lista.


Mišo Cvijanović, rođen u Brezovoj Glavi kraj Karlovca u Rijeku je došao u lipnju 1959. godine nakon što se kao dijete, ovisno o službi voljenog i poštovanog mu oca partizana, selio u Lepoglavu, Osijek, u Fužine, Crikvenicu koja mu je posebno bila u srcu cijeli život.


Dječački san


Ostvario mu se dječački san time što je postao novinar, što je i ostao cijeli život bez obzira na to što je otišao u mirovinu. Do novinskih je stupaca došao preko svog drugog velikog talenta, onoga za karikature, preko dara koji mu je usavršavao njegov profesor iz likovnog, akademski kipar i Meštrovićev učenik Zvonko Car. Još kao učeniku 3. razreda Gimanzije u devetom mjesecu 1963. godine su mu »Sportske novosti« tadašnjeg imena »Narodni sport«, objavile prvu karikaturu, i to u ono doba slavnog napadača Zdenka Kobešćaka nakon čega je nastavio nizati »skalpove«.




Svojim karikaturama iz Cvijina pera divio se tako i legendarni Nijemac Franz Beckenbauer i toliki drugi. Nezaboravna je uz ine tako i epizoda iz tabora »Juventusa« u danima Roberta Jarnija kod kojih nas je odveo njegov riječki menadžer Robert Rački Pedo u danima kada su za »zebre« igrale zvijezde poput Baggia, Viallija i Ravanellija. Cvijo je »skinuo« baš ovog posljednjeg, a ovaj je gledao karikaturu, okretao je i sve se više smiješio, ukratko, bio je oduševljen, a mi smo se samo smijali.



Takav je uglavnom bio i život s Cvijom kroz tolika zajednička desetljeća, rad, priče o itekako ozbiljnim raznim temama, ali je sve bilo obavijeno smijehom i vicevima koje je obožavao pričati i prepričavati. Već je one godine poslao karikature u »Novi list« i »La voce del popolo«, a do kraja života je sa simpatijama i divljenjem govorio o legendama sportske redakcije ovog lista na talijanskom jeziku, o Ettoreu Mazzijeriju i Renatu Tichu. Službeno je u »La voce« stupio 1964. godine vežući neraskidive niti suradnje i prijateljstva kao i u »Novi list« odazivajući se pozivu na suradnju koju je potpisao naš nezaboravni prijatelj i kolega Milan Mićo Perović u ime urednika sportske rubrike slavnog Pepija Đurića.


Često nam se u pričama vraćao u potonje zagrebačke studentske dane, kada je nastavio suradnju s ovim riječkim dnevnicima, ali i mnogim drugim listovima diljem Jugoslavije kao što su beogradski »Fudbal« i »Tempo«, tada najpopularniji i najčitaniji ilustrirani sportski tjednik bivše države, dok su mu karikature objavljivane i u inozemstvu.



O RIJECI


Mislim da je Rijeka grad po mjeri čovjeka. Nije premali, ni preveliki grad, a sve što je meni drago nalazi se na dva sata vožnje – mogu otići u rodni Kordun, u Vrbnik koji mi je strašno drag, u moju Crikvenicu, mogu otići kod sina u Veneciju, u Ljubljanu, u Zagreb… Rijeka je oduvijek multietnički i multikulturalni grad i u Rijeci je oduvijek svaki došljak mogao živjeti. I u najgorim, i u najboljim vremenima. Tko god je dobre volje i tko god gradu i ljudima oko sebe želi nešto pružiti, ima u sebi nešto, u Rijeci to može ostvariti. I neka se nitko ne naljuti, Rijeka je ipak najevropskiji hrvatski grad.


O CRIKVENICI


Crikvenicu strašno volim. Iako sam tamo proveo samo devet godina, kad god dođem u Crikvenicu dođem doma, tako se osjećam, čakam crikveničkom čakavicom. Tati, koji je za prekomandu dobio na biranje Varaždin, Čakovec ili Crikvenicu, za odabir Crikvenice bit ću zahvalan cijeli život.


O REPORTAŽI


Za mene je oduvijek reportaža kraljica novinarstva, i najžalije mi je što je hrvatsko pisano novinarstvo gotovo pa zakopalo taj žanr. Za napisati reportažu najprije moraš imati dar, ali samo s talentom ništa ne možeš napraviti. Reportaža je vrhunac svega, u njoj iskažeš sve što o novinarstvu znaš. Ona u sebi ima snagu vijesti, ima živost intervjua, moraš znati i povijest, i filozofiju, i sociologiju, i moraš znati jezik, dijalekt, sve što moraš znati u životu, moraš znati u reportaži i kad sve to zbrojiš i znaš, moraš imati i srca, inače je nemoj ni počinjati pisati.


O KARIKATURAMA


Još kao klinac precrtavao sam iz novina karikature nogometaša, ali to ne znači da bih ja stavio papir i kopirao, nego bih gledao u njih i crtao. Želio sam imati sve te nogometne momčadi, i čim mi je neki falio – a nisu svi izlazili u karikaturi – da bih kompletirao tim, crtao bih svoju gledajući u objavljenu fotografiju.


O OBITELJI


Obitelj je polazište svega. To je ona prva ljubav, a sve ostale samo su nadgradnja. Knjiga se mjeri prodajom, no meni je najvažnije da je ona tu i da moji sinovi mogu reći, to je naš stari napisao, moja unuka, to je moj dedo napisao. Sve drugo nije nevažno, ali je manje važno.



U duši i srcu veliki »Partizanovac« cijenio je i volio i one druge. U zagrebačkoj eri je tako izvješćivao o podvizima ondašnjeg »Dinama« koji je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. godine i sprijateljio se s ljudima poput Belina, Zambate, Gutzmirtla, Gračanina i drugih, da o njegovom slavnom Crikveničanu Marijanu Brnčiću i ne govorimo. I dugo nakon što su oni odavno okačili kopačke o klin, rado bi se u Braunovu kultnom »Charlijeu« susretali s njim, Cvijo je tu bio kao doma, kao da je rođeni Zagrepčanin.


Iznimni erudit


Od 1970. se zaposlio u »Novom listu« gdje je ostavio duboki, do danas neizbrisiv trag, prvo kao novinar, a potom urednik skoro pa u svim rubrikama, tako i u onoj sportskoj.


Mogao je to ostvarivati bez ikakvih ustručavanja i traženja pomoći jer je bio iznimni erudit kojega je zanimalo sve. Bio je tako doma i na tadašnjem Omladinskom igralištu, gdje je nogometašima »Konstruktora«, ondašnjeg proslavljenog Slavka Kneževića Joleta, njegovog dragog prijatelja, nadjenuo nadimak »Romantičari s Omladinskog«, ali i na Kantridi kroz tolika desetljeća od dana Pere Radakovića, dragog mu Crikveničana, reprezentativca Vladimira Lukarića, Velimira Naumovića, trenera Dragutina Spasojevića, kojeg je često spominjao, Damira Desnice, Miloša Hrstića, potom Joška Skoblara, Nenada Gračana i mnogih koji su došli kasnije.



Mišo Cvijanović autor je i koautor više knjiga, od kojih je zasigurno najpoznatija i najpopularnija »Đir po Korzu«, u kojoj su objedinjene istoimene kolumne iz »Novog lista«. Za ovu je knjigu, kao i za 40-godišnji novinarski rad u Rijeci, 2007. godine dobio Godišnju nagradu Grada Rijeke. Četiri godine prije Rijeke, 2003., Miši je Godišnju nagradu za osobit doprinos i promidžbu kulturne baštine i sporta dodijelio i Grad Crikvenica. 



Bio je rado viđen i na drugim sportskim terenima, na utakmicama košarkaša, odbojkaša i odbojkašica, rukometaša, na vaterpolskim utakmicama na Kantridi, sve te sportašice i sportaši su ga voljeli kao što je on volio njih. Jasno da ga je privlačila i kultura, bio je česti gost kazališnih priredbi, izložbi ili koncerata, u biti je u svakom segmetnu života Rijeke, grada koji je toliko volio, plivao kao riba u vodi.


Najdraže su mu bile reportaže, pisao je kolumne, crtao karikature, do kraja rada u »Novom listu« objavljivao razgovore s velikanima, tako primjerice s onim glumačkim Reljom Bašićem i šansonijerom Zvonkom Spišićem i tolikim drugima. Nesebično je u redakciji bogato znanje i iskustvo prenosio kolegama, mlađim novinarima, činio je to i u riječkim školama.



Uz ine sjetit će ga se i danas proslavljeni riječki režiser Bernardin Modrić, koji je uz našeg pokojnog kolegu Giancarla Cravara i brojna druga, kasnije itekako afirmirana imena bio u redakciji popularnog i vrlo kvalitetnog omladinskog lista »Val«, kojemu se Cvijanović posvetio svim srcem i dušom, uostalom, baš mu je on nadjenuo ime. Tu je bio urednikom tri godine, što mu je u vrlo plodnoj karijeri bio i najdraži urednički posao.


Bogati mozaik


To sve zajedno su samo neke od kockica u jedno tako bogatom mozaiku jednog ovakvog života koji nimalo ne ilustriraju svi ovi suhi biografski podaci. Neumoljive činjenice samo govore da odavno nema Miće Devčića i Vlada Juga, koji su s Mišom Cvijanovićem činili nezaboravni trio vodstva našeg ondašnjeg »Revijalca« koji je izlazio u vrtoglavnim, danas teško zamislivim tiražama.



Nikada opijen slavom, dapače, kao takav nije patio od veličine, nije se primjerice na molbu mladog novinara ustručavao javiti u program Radio Rijeke izvješćujući kako je »Rijeka« remizirala sa »Zvezdom« efektnim golom Vlade Kotura. Sve je to činio čovjek koji je samo par godina potom na platou ispred »Bonavije« držao govor masi navijača po dočeku nakon finala Kupa 1987. godine kada je sudac Petrović teško oštetio »Rijeku« s »Hajdukom«.



»Novi list« je nedavno ostao bez dragog nam Vinka Peršića, Cvijina vršnjaka, čovjeka s kojim se on kao i brojni drugi, itekako volio šaliti, sada su u kratkom razdoblju obojica otišla na drugi svijet. Naš Mišo Cvijanović je živio i otišao u svom stilu, ponosito. Pripadanje jednom lobiju, dodvoravanje ili laktarenje, danas česte pojave, za njega su bili apstraktni pojmovi bez obzira na cijenu koju mora snositi. Hodao je voljenim riječkim Korzom uzdignuta čela, tako je i otišla ova riječka legenda.