Uselio u stan

PRIČA S PODMURVICA Dobri ljudi vratili su nadu slijepom Danijelu. No još je ostalo puno problema

Edi Prodan

Foto Edi Prodan

Foto Edi Prodan

Ljudi poput Danijela Horvata, u najboljoj životnoj dobi, umjesto da na nekoj telefonskoj centrali ili sličnom digitaliziranom radnom mjestu, komuniciraju sa svima kojima informacija treba, ostaju zarobljeni u svoja četiri zida



Samo s mojom invalidninom bilo mi je nemoguće opstati u podstanarskom stanu na Kozali. Primanja su mi nešto veća od 1.300 kuna, znate i sami da je podstanarstvo skuplje. Mada, sretan sam da su Rijeka i njezine institucije bili toliko senzibilizirani i otvoreni prema mojem problemu i tako brzo reagirali. Čim se klasičnim putem te preko društvenih mreža pročulo za moj problem, oglasili su se iz Grada tako da mi je na korištenje dodijeljen stan na Podmurvicama, nedaleko Pravnog fakulteta u jednoj zgradi novijeg doba. Iznimno sam bio sretan, no pojavili su se tada i novi problemi – upoznao nas je sa svojom situacijom Danijel Horvat, invalid, slijep od rođenja.


Veliku sreću zbog dodjele stana veličine 40 »kvadrata« u prizemlju višekatnice u Ulici Branimira Markovića, Horvatu je zamijenila zabrinutost zbog potrebe njegovog preuređenja. Useljenje je naime bez određenih instalaterskih radova, kao i bojenja zidova, bilo nemoguće.


– U stanju u kojem se ja nalazim bilo kakvi su osobni radovi nemogući. K tome, novac se opet pojavio kao limitirajući faktor. Platiti majstore i materijal koji je bio potreban da bi se sve dovelo u red, ma koliko stan i ne bio pretjerano velik, tražilo je novac koji ja – nemam, ističe Horvat koji se već bio pomirio da će svoj život nastaviti u neadekvatnim uvjetima. Istina po mnogo povoljnijoj mjesečnoj cijeni, no ipak – kad se ulazi u novo, nekako je red da se otklone manjkavosti te da se unutrašnjost ako ništa drugo – ofarba


Radnici u misiji 




– Nije dugo prošlo, javili su mi se iz riječke crkvene zajednice Neokatehumenski put. Riječ je o skromnim ljudima koji besplatno pomažu svima onima kojima je pomoć potrebna. I sam sam često u crkvi, vjernik sam tako da me taj kontakt i nije iznenadio, ali opet – bilo mi je jako drago – naglašava Horvat, Međimurac iz Štefanca nedaleko Čakovca odakle je u Rijeku doselio prije pet godina.


Ranojesenski sunčani dan, iznimno topao, unosio je i u Horvatov stan poprilično svjetlosti. Mada, otkrivalo je sunce i mnogo prašine, svugdje oko nas bile su kante, boja i – dva majstora. Na našu žalost i nadasve znatiželjnu novinarsku narav, ni »pod razno« se nisu htjeli fotografirati, još manje reći nam svoja imena. U razgovor su se ipak uključili istaknuvši kako je pomaganje njihova misija, kako je to jedan od vidova njihovih života i razmišljanja. Čim su čuli, ovisno o majstorskom znanju koje tko posjeduje, pohitali su pomoći Danijelu.


Pogled po stanu otkrio je kako su na zidovima su vidljivi instalaterski radovi, a ono što je i laicima jasno – Horvat dugi niz godina neće imati problema s vodom, strujom ili odvodima. Svi su provjereni, a gdje se uočilo manjkavost, napravilo se zamjenu.


– I meni je žao što svi ovi moji dobrotvori ne žele da se zna za njihovu nesebičnost jer i ja mislim da svaki takav čin zaslužuje javno priznanje. Pa i zbog toga što je to uputa drugima kako se u životu treba ponašati. No, jednako tako cijenim i stav da je pomaganje osobni izbor za koji nitko drugi ne mora znati. Ipak, istaknut ću Christiana Hosija koji je u čitavoj ovoj priči na neki način bio pokretač svih ovih divnih ljudi. Njega ističem, pa kako bude, naglasio je Horvat. A mi dodajemo i facebook grupu poznatog fotografa Ivice Brusića Bruje koja je tu priču inicirala na društvenim mrežama. I ne prvi put, poznata je ona po mnogim akcijama nakon kojih je svima koji su zapali u problem bilo – bolje.


Strah od zime 


No, ma koliko dobro sve zajedno izgledalo, bolje rečeno kojim se putem kretalo na Podmurvicama, u Markovićevoj ulici, problema ima još. Jutra su hladna, dani topli. Takvo je doba godine. Ono koje ne traži ni grijanje ni hlađenje. Mada, neće još dugo biti tako. Čim listopad pređe svoju prvu polovicu, bit će ugodno u večernjim satima uključiti grijanje. Kojeg Horvat – nema.


– Da, nemam grijanja. Sugerirano mi je da bi mi idealna bila »klima« s inverterom koja ima funkciju hlađenja i grijanja. K tome, i s dvije razdjelne jedinice. Kad sam provjerio koliko je jednom takvom sustavu cijena, odmah sam se »ohladio«. I bez »klime«. Jer riječ je o iznosu koji prelazi deset tisuća kuna. Odmah sam se »pozdravio« s takvom mogućnošću jer ona iznosi po prilici koliko i moja godišnja invalidnina kad se odbije trošak pričuve i zakupnine stana što zajedno iznosi između 300 i 400 kuna mjesečno. Ostaje mi istina nada, kao i u svemu, da će se i tu pojaviti netko od donatora, no nisam baš siguran. Kako ću preživjeti zimu nije mi jasno, no bilo koji drugi oblik grijanja za slijepca poput mene je – nemoguć – naglašava nam Horvat.


Ima dakako još niz pitanja, namještaj koji Horvat posjeduje tek je elementaran, no za to se ipak nada kako će se nekako »pokrpati«. Klasičnoj se, obiteljskoj pomoći niotkud ne može nadati. Njegov otac u Međimurju živi od invalidske mirovine koja jedva da je i njemu dovoljna, a s obzirom da ga je u Rijeku dovela ljubav koja je u međuvremenu ugasla, ni u svom novom gradu nema neki veliki broj prijatelja. Ostaju tek institucije poput Grada Rijeke, Crkva i dobri ljudi u njima.


Uključuju se u razgovor i majstori koji ravnomjerno pituravaju zidove i ističu kako Danijel ne treba brinuti zbog osnovnih egzistencjalnih stvari, no u slučaju nabavke klime ili nečeg sličnog, oni ne mogu pomoći. Riječ je o skromnim ljudima koji ni sami nemaju previše, tako da za sve ono što se može pomoći radom – da, ali izdvojiti desetak i više tisuća kuna, i njima je, baš kao i Horvatu – »misaona imenica«.


Nema posla za slabovidne 


– Znate, ja sam sada u dobi od 38 godina, u najboljem periodu života kad ne bih imao hendikep sljepoće. Ali što da radim kad ga imam. Ne žalim se na život, pa ni na onaj društveni mada bih mogao više posjećivati udruge u kojima se inače okupljaju ljudi poput mene. Naprosto, navikao sam živjeti od onog s čime većina »normalnih« nikako ne bi mogla opstati. Ono što me najviše muči je činjenica da sam itekako mnogo truda uložio u svoju izobrazbu, a od posla ništa – žali se, po prvi puta za našeg razgovora, skoro pa beznadežno, Horvat.


Kako i ne bi kad uz položene tečajeve za rad na telefonskoj centrali kao i onaj za rad na računalu, pa i za voditelja ureda nikako ne može pronaći posao. Kao da nitko više ne treba telefoniste. Mobilna je telefonija na neki način »potrošila« potrebu za klasičnim telefonskim centralama. Sjećamo se uostalom i mi naše, novolistovske legende, Branke Ostarčević koja je desetljećima radila na telefonskoj centrali. Njezinim odlaskom u mirovinu, to je radno mjesto nestalo. A nije trebalo jer, posebno u novinsko kući, osoba koja radi na centrali – zlata vrijedi. Novinare i urednike je jako teško dobiti na njihove »mobitele«, a nema »centraline« koja bi, poput svojedobno naše Branči, primila sve one bezbrojne upite, tužibabe i hvalibabe kao u Ferlinovoj radijskoj emisiji petkom, te ih proslijedila do novinara i omogućila zanimljive tekstove. Priče koje bi mogle nekom pomoći, slično kako su to društvene mreže pomogle i Danijelu Horvatu, junaku ove naše storije.


– Da, nekako kao da za slabovidne i slijepe više nema mjesta mada bismo osim preusmjeravanja poziva mogli biti korisni i kao neka vrsta tajnika. Većina tvrtki je u nekakvim krizama tako da jednostavno preskaču zapošljavanje invalida, nas slijepih posebno. Kad ne bi bilo tako, ni ja ne bih bio prinuđen tražiti pomoć na sve strane, da ne govorimo o tome koliko bih se osjećao sretnije i ispunjenije da i ja, kao što to čine i svi drugi ljudi, odlazim na posao i trošim osobno zarađeni novac – zaključuje naš razgovor Horvat.


Sivilo današnjice 


Napuštamo Podmurvice pomiješanih osjećaja. Svi oni koj su u građevinskom smislu pomogli srediti Horvatov stan, pa i ta njihova, nama medijskim djelatnicima potpuno strana želja da ostanu u dubokoj anonimnosti, izazivaju ponos što civilizacija kojoj pripadamo nije u cjelosti otišla na stranputicu. Istrodobno tu je i ljutnja što zakoni koji omogućavaju i zahtijevaju zapošljavanje invalida postoje, ali je njihovo ignoriranje i izbjegavanje toliko financijski benigno da ih jednostavno većina – ignorira. A ljudi poput našeg Horvata, u najboljoj životnoj dobi, umjesto da na nekoj telefonskoj centrali ili sličnom digitaliziranom radnom mjestu, komuniciraju sa svima kojima informacija treba, ostaju zarobljeni u svoja četiri zida. Ma koliko oni nakon nesebične intervencije dobrih ljudi bili svježe – oličeni.


Naprosto, čudne smo mi danas »biljke« – kad je humanost u pitanju stječe se dojam kako na jedan korak naprijed, na kraju uvijek učinimo – dva unatrag. Pa sve lijepe geste zapravo vratimo u – sivilo današnjice.


Račun za pomoć


Iako je Danijelu Horvatu bilo krajnje neugodno, na naše inzistiranje izvadio nam je bankovnu karticu s koje smo prepisali njegov IBAN. Svi koji dakle žele pomoći da nekako nabavi prijeko mu potebnu »klimu« kao i još poneki komad namještaja, novčana sredstva mogu uplatiti u korist njegovog računa u Raiffeisen banci na broj: HR 6624840083234611116