Gdje su nestali svi, upitala je u čudu profesorica riječke Kemijske škole rijetke učenike koji su joj se na samom početku školske godine 1991./1992. pojavili na nastavi. A od iznenađenja praznih klupa još ju je više zaprepastio odgovor – otišli su ispratiti Božota! Gdje, kako, zašto krenula je bujica pitanja? Pa, u Liku profesorice, Božo je otišao u rat!

I ma koliko sve zajedno zvučalo poprilično nestvarno jer Dejan Božić zvani Božo imao je tek nešto više od 17 godina, bilo je apsolutno istinito: kao i velik broj njegovih dobrih prijatelja, najodanijeg jezgra Armade, otišao je kao dragovoljac put ratišta. Put ostvarenja hrvatske slobode. Na razne se strane Armada tad razišla, najviše prema Gospiću gdje su dobili položaj u Bilaju. Na najtežem, najisturenijem i svakako najpogibeljnijem dijelu tog ratišta. Vrebac, Barlete, Počitelj, Ornice, Čitluk i zloglasni Medak, snažno četničko uporište.

– Ma da, bilo je gadno jer niti je bilo dovoljno ljudi, niti je bilo dovoljno naoružanja. Svoju sam prvu uniformu i oružje kupio sam, svojim novcem. I ne samo to, prvi je put za to saznala moja mama tako da me je dobro nategla za uši, otela mi uniformu i rekla: mulac jedan, nikud ti ne ideš! Uzalud, nabavio sam sredstva za još jednu odoru konačno krenuo put Like, sjeća se Božo, danas profesionalni vatrogasac i predsjednik Kluba navijača Armada, prvih dana rata.

Privatna arhiva

Zov domovine

Gospić je gorio u okruženju, rujanske slike glavnog grada Like te ’91. godine nisu davale baš neku nadu da i on neće pasti u četničke ruke kao što se to dogodilo Udbini, Gračacu, Lovincu, svim onim ličkim gradovima iz kojih su Hrvati natjerani u bijeg, dok je njihove posjede i imovinu otela »Krajina«.

– To je bilo vrijeme kad se prije svega razmišljalo srcem. Nije kod nas u Armadi bilo dvojbi, premišljanja ili vaganja smislenosti odluke o odlasku u rat. Ne, zov obrane Domovine bio je jači od svega. Tražilo se samo način kako doći do oružja i krenuti put najugroženijih dijelova Hrvatske. Dio se ljudi otputio prema istoku Slavonije, najveći broj nas u Liku. Bilo je naših ljudi tih ljetnih dana 1991. godine u Tigrovima, u dragovoljačkim HOS-ovim bojnama, ma svugdje gdje je trebalo – nastavlja Božo.

Privatna arhiva

Privatna arhiva

A trebalo je itekako jer velik je dio Hrvatske zastao u šoku od siline brutalnosti ujedinjenih snaga agresora. JNA i brojne paravojne formacije nadirale su u Hrvatsku sa svih strana. Padali su pod okupaciju rubni teritoriji Hrvatske. A u rat, osim onih kojima je došao na kućni prag, išli su samo najsmjeliji dragovoljci. Kad je Rijeka u pitanju, bilo ih je nemalo, no posebno plijeni pažnju da je u dragovoljačke postrojbe ušla praktično cijela Armada.

– Ne, ne treba to čuditi. Mi smo iskustvo realne politike i stanja na terenu sakupljali nekoliko godina prije odlaska u rat. Na gostujućim tribinama, i ne samo onim u Srbiji jer milicija nas je nesmiljeno mlatila i u Sloveniji, jako se dobro moglo osjetiti kao se sukob približava velikom brzinom. Nama nije bilo jasno kako to nisu vidjeli hrvatski političari. Kad je buknulo, nama je bilo sve jasno i pohitali smo u rat – nastavlja Božić.

I dobro da je bilo tako jer kad se danas s vremenske distance sagleda čitavu priču, jasno je kako se bez iznimne hrabrosti dragovoljaca najvjerojatnije ne bi dogodio sudbonosni prevrat. Dragovoljci su naime uspjeli zaustaviti agresiju i dati Hrvatskoj da »uzme zrak« te na bojišta dovede domobranske brigade. Sjećamo se, mnogima u Hrvatskoj tog srpnja i kolovoza 1991. godine ništa nije bilo jasno. K tome, strah od rata, od gubitka imovine i života imao je također paralizirajući efekt. Većina se u Hrvatskoj nadala kako će se ipak sve zaustaviti, kako će rat stati na granicama Hrvatske. A onda će se već nekako sve zajedno vratiti u normalu. Nisu bili u pravu, bez dragovoljaca vjerojatno danas ne bi bilo hrvatske slobode.

Bog ljudi, odoh u rat!

– Ja sam u rat otišao s Podmurvica, direktno. Pustio sam doma na stolu tek pismo u kojem pozdravljam obitelj: bog ljudi, odoh u rat! Svijestan onoga što se događa, imao sam samo jednu misao – dati sve od sebe, pomoći u odbacivanju neprijatelja. Nabavio sam PAP-ovku i krenuo kao i svi mi iz Armade. I ja sam prvo vrijeme bio u Bilaju, no uslijedili su tragični događaji. Smrtno su stradali moji najbolji prijatelji, moji Mitar i Magarac. Ja sam ih spustio u grob! Bilo je to na Valentinovo, u veljači 1992. godine, a ja sam zapao u stanje strašnog šoka. Htio sam si oduzeti život. Ipak preživio sam tako da me zov rata odveo u 8. bojnu HOS-a, na južno ratište te u Hercegovinu. Uvijek sam bio u izviđačima. Na vlastiti smo se račun šalili kako izviđačima ništa ne mogu neprijateljske granate jer ih na blizinu i ne mogu ispaliti. Ali su nas zato kosili snajperi, pješačko naoružanje. Dugo sam vremena ratovao i na istoku Hercegovine, Popovo polje, dubrovačko zaleđe, da bih se na kraju povukao. Znate, mi nismo bili unutar nekog vojnog standarda. Mlađi pripadnici Armade nisu bili zavedeni u vojne jedinice jer nisu bili u – JNA. K tome, mi smo bili poprilično svojeglavi.

Moćni, neustrašivi, ratoborni, ali i jako teški za prihvaćanje vojne discipline. Armada je jako povezana grupacija, ali ujedno i skup izrazitih individualaca. Rat je u Hrvatskoj tijekom 1992. ulazio u nekakvu stabilnu fazu, a nama to više nije bio izazov – ističe nam Pirgo, jedan od istaknutijih pripadnika Armade koji je zahvaljujući ratnim podvizima, ali i brojnim ranjavanjima, 1997. godine otišao u zasluženu mirovinu. Danas živi smirenijim, mada nikako ne i smirenim životom, a jedan od najvećih izazova mu je ribolov u creskim valama.

– Da, većina nas iz Armade koji smo preživjeli drugu polovinu 1991. i prvu 1992. godine se povukla. I čekala – Oluju. Čekali smo, o kako smo željno iščekivali akciju oslobađanja Hrvatske. Mi smo naime svojom dragovoljačkom emocijom pomogli u zaustavljanju agresije. Mislili smo da ćemo odmah i u oslobodilačke akcije što je tada naravno bilo nemoguće. Ali mi smo ratovali srcem, ne strogo definiranim vojnim vještinama koje imaju svoje zakonitosti. Kad smo uvidjeli da rat prelazi u stanje ni rata ni mira, da su jedinice i položaji utvrđeni i da na neki način statiraju, većina se nas maknula – naglašava Božo.

A onda su, »svojim kanalima« kako ističu, dočuli kako se sprema bitka svih hrvatskih bitaka, ona za vraćanje Hrvatske u njezine zakonom utvrđene granice. Odmah su, opet kao dragovoljci jurnuli put ratišta, većina u Liku. I opet su, kako to Pirgo ponosno ističe, obavljali izviđačke djelatnosti, otvarali put drugima.

– Bilo je nas iz Armade svugdje, a mi smo konkretno krenuli pravcem Lički Osik – Udbina, pa na područja oko Kulen Vakufa i Martin Broda. Ma došli smo mi i nakon Sanskog Mosta i nadomak Banja Luke, a onda nam je poručeno – dosta. Vraćaj se u Hrvatsku – sjeća se Oluje Pirgo.

Privatna arhiva

Veći se dio Armade, a riječ je bila o ljudima, mladićima rođenim između 1966. i 1972. godine, uključilo u hrvatski Domovinski rat kad je bilo najpotrebnije, kad najprije većina nije imala dovoljno hrabrosti i drskosti, dovoljno smjelosti, te u samoj Oluji kad je bila potrebna golema vojna sila kako bi se istovremeno krenulo oslobađati Domovinu iz brojnih pravca. 

Ploča ispod stijena

Mnogi na žalost slobodu nisu dočekali. Na to nas podsjeća i spomen ploča ispod stijena Kantride na kojoj se nalaze imena poginulih pripadnika Armade u Domovinskom ratu.