Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. listopada 2019.
Nužna briga

POŽAR U ČANDEKOVOJ Jesu li odgovorni još prije par mjeseci mogli primijetiti da nešto nije u redu?

Foto Silvano Ježina
Foto Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 21. siječanj 2019. u 10:01 2019-01-21T10:01:45+01:00

Stan u Čandekovoj 30 je u vlasništvu Grada Rijeke, a da nešto nije u redu, odgovorni su trebali shvatiti i iz činjenice da je u stanu koji je njihovo vlasništvo više mjeseci isključena struja

RIJEKA Požar u jednoj od najpoznatijih riječkih ulica, Franje Čandeka na Turniću, u stanu u kojem je samo prisebnošću ovlaštene predstavnice stanara Dragice Tomić i njezine kćeri Biljane izbjegnuta tragedija s ljudskim žrtvama, implicira čitav niz socijalnih kao i pravnih pitanja.

– Znali smo u kakvom je stanju jer smo se svakodnevno susretali. Uvijek smo mu pomogle, bilo s odjećom, bilo s hranom, nosile kolače kad bi bili blagdani. Dalje od toga niti smo mogle, niti bi to bilo u nekakvoj našoj ingerenciji, ljudskoj ili formalnoj, istaknule su nam Dragica i Biljana Tomić koje smo posjetili dan nakon požara što je u cjelosti uništio jedan od stanova stambene jednokatnice, zgrade kakve karakteriziraju prve godine izgradnje Turnića, tamo od prije stotinjak godina.

Grad koji stari 

Krenemo li sa socijalne strane, stanar koji je samo prisebnošću susjeda i njihovom brzom reakcijom preživio te se u Sušačkoj bolnici dobro oporavlja od trovanja dimom, još jednom dolazimo do saznanja kako su procesi – s jedne strane dehumanizacije, s druge starenja grada zbog deindustrijalizacje – toliko snažni da se sličnih slučajeva može itekako očekivati u nemalom broju. Sve smo skloniji okretati glavu od tuđih problema, praviti se kako ne vidimo siromaštvo koje nas okružuje, kako mi nismo krivi za nečije – poniranje. Rijeka je, voljeli mi to ili ne, grad koji rapidno stari. Proces deindustrijalizacije koji ju je zahvatio u tranzicijskim vremena je toliko snažan da u gradu sve manje ljudi pronalazi egzistencijalne pretpostavke za normalni život. Pa odlazi. Ili ne dolazi kako je to činio prije pedesetak ili manje godina. S druge strane, u stanovima ostaju starije generacije koje su nerijetko u teškom materijalnom stanju tako da će se zbog mnogih razloga – od demencije do depresije – ovakvih problema s tendencijom prema tragediji događati i u buduće.

Ali, neke se stvari ipak mogu prevenirati. Ono što nam je i sama Dragica Tomić sugerirala je potreba da ovlašteni predstavnici stanara unutar tvrtki koje gospodare održavanjem stambenog fonda stvore svojevrsnu »mapu socijalne ugroženosti«. Da se zna kako su u pojedinim stanovima ostali samci, ili parovi koji zbog godina ili nekih drugih problema predstavljaju potencijalnu opasnost, prvenstveno po svoj život, ali i po okolne stanare.

Ono gdje bismo se pak posvetili Gradu kao instituciji, jer stan je u vlasništvu Grada Rijeke, je činjenica da im je ipak trebao biti signal podatak da je u objektu koji je njihovo vlasništvo više mjeseci – isključena struja. To dakako sluti ili na činjenicu da je stan prazan, pa ga treba adekvatno preusmjeriti na one kojima je potreban, a kakvo nam je socijalno stanje, takvih je sve više, ili na to da je osoba koja u njemu živi dotaknula egzistencijalno dno. Što opet signalizira potrebu adekvatnog smještaja stanara, domskog u pravilu te preusmjeravanja stanarskog prava na one ljude koji se nalaze na listi čekanja.

Okretanje glave 

Ovako, zahvaljujući Dragici i Biljani Tomić, ženama koje su iskazale veliku prisebnost, hrabrost i humanost, ljudskih žrtava nije bilo. Ali, bilo je materijalnih. Ako pretpostavimo da će Grad krenuti u sanaciju izgorjelog stana, a bio bi to red i iz sanitarnih razloga, što s ljudima čiji se stan nalazi iznad izgorjelog? Ironijom sudbine oni su taj stan kupili prije tri mjeseca, u cijelosti su ga adaptirali i namjestili. Sada mogu više-manje krenuti u taj postupak – ispočetka. Za čije novce? Da, osiguranja, odvjetnici..., sve to znamo, ali kako je danas njima? Taman su se primaknuli useljenju, pa opet – ništa.

Ponovimo – sve zlo s izgorjelim stanom, glavno da nitko nije platio glavom. Ali, a svjesni smo toga da grad stari, kako ipak smanjiti mogućnost da se ovakve stvari ponove, da ne dođe do požara u stanovima u kojima žive sami, stari, materijalno i zdravstveno ugroženi ljudi? Neće se naime dogoditi da baš uvijek susjede budu Dragica i Biljana, da čovjeka posrnulog na kućnom pragu, nagutanog dima i na rubu nesvjestice izvlače ispred vatrene stihije, da zovu vatrogasce i hitnu. Ne, kakvi smo, češći će biti slučajevi okretanja glave s konstatacijom – neka gori, nije moja briga.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.