RIJEKA I to se događa. Po onoj kako »život piše romane, donosi zaplete i rasplete«, jednu takvu neobičnu epizodu nam je servirao nekoliko sati nakon što je sahranjen naš kolega Mišo Cvijanović. Tužna priredba na kozalskom groblju, zalijevanom kišom i šibanom našim toliko spominjanim kvarnerskim jugom na kojem je bilo kišobrana više nego gljiva poslije kiše da »ni žigica na pod ne bi pala«, s toliko znanih i manje znanih lica, sve redom Cvijinih obožavateljica i obožavatelja, odavno je bila okončana. Završila je i nezaobilazna »čašica ćakule« u obližnjem lokalu, za mnoge Riječanke i Riječanke samo na »Radio stanici« gdje su se prepričavale zgode iz prošlosti, koje su prolazile pred očima kao da su se jučer dogodile.
Pao je već i mrak, ostala je samo još obitelj i oni najuporniji, tko bi rekao da se samo »preko ceste« sprema još jedno iznenađenje, kao da je sve u tonu s veljačom, ćudljivim mjesecom koji je započeo baš tog dana. Ne volim prepričavati svoje doživljaje ali ovog puta činim izuzetak jer mi se tako nešto još nije dogodilo. Pozdravivši se s društvom i obitelji, pošao sam u susjedni »Cappy« potražiti starog prijatelja, a kad tamo, prišao mi je jedan stari znanac, ozbiljni gospodin, izvadio novčanik i iz njega jednu za drugom počeo vaditi Cvijine karikature i to one iz njegovih mladenačkih dana, stare više od pola stoljeća.
Danas je nedjelja, dan u kojem je nekada u našem listu redovno izlazio nezaobilazni Cvijin »Đir po Korzu«, neka samo ova crtica, koja je, kako je on volio reći, »iz života«, podsjeti na njega i njegov bogati život i rad.