Dovesti rat u pitanje na bilo koji način, postaje najveći krimen. Je li danas uopće moguće postaviti pitanje je li se on mogao izbjeći? Smjena Dejana Jovića s mjesta savjetnika predsjednika Ive Josipovića je pokazala da to izgleda nije moguće
U Rijeci je tek dva mjeseca, a već je uspio izazvati tri sablazni: proglasio je nacionalni teatar LGBT kazalištem, potom talijanskim kazalištem, a sada je na pročelje objesio i plakat s likom Bojana Glavaševića s porukom »heroj, a ne zločinac«. Ujedno, puni kazališno gledalište, a možemo se nadati i četvrtoj sablazni: idućeg tjedna očekuje se premijera predstave »Hrvatsko glumište« u sklopu projekta Hrvatsko fašističko kazalište, oko kojega su se kulturni radnici već uspjeli posvađati, a publika će, ma kakve strukture bila, sigurno teško probaviti ustašku ikonografiju i diskurs u novoj predstavi. Oliver Frljić – političar ili umjetnik, dilema je koju smo pokušali riješiti ovim razgovorom.
U prvom redu, ovo je politički intervju, jer je i vaš rad duboko politički uvjetovan. Slažete li se da je hrvatsko društvo danas duboko politički i socijalno podijeljeno, ili je to samo privid jer su neki glasni, a drugi, vjerojatno većinski šute? Što detektirate kao glavni problem društva?
– Mislim da hrvatsko društvo danas jest duboko podijeljeno – i politički i socijalno, ali se na različite načine pokušava proizvesti njegova umjetna homogenizacija. Da ponovim ono što sam više puta rekao, nezaposleni u Hrvatskoj imaju puno više zajedničkih interesa s nezaposlenima u Srbiji i Bosni i Hercegovini, nego sa svojim političkim elitama. Znam da je to teško čuti onima kojima je država poslužila za pljačku društvene imovine i političko parazitiranje na negativnom sentimentu prema bivšoj državnoj zajednici, ali to je jednostavno tako.
Kako gledate na prosvjede branitelja na Savskoj – što oni žele? Čine li branitelji paravojsku i ruše državu, ili se radi o socijalno ugroženoj skupini koja legitimno traži svoja prava? Kako bi država na njih trebala reagati?
Afirmacija kulture mira
Na Kazalištu je plakat s likom Bojana Glavaševića – zar želite braniteljski šator i pred svojim Kazalištem?
– Cilj postavljanja plakata s Bojanom Glavaševićem je afirmacija kulture mira. Civilno društvo ne smije biti talac prošlog rata, niti bilo koje skupine svojih građana. Bojan Glavašević je primjer nekoga tko je odbio nametnutu autoviktimizaciju i zato toliko iritira one u Savskoj. Što se mogućeg kampiranja ispred kazališta tiče – svako javno izražavanje mišljenja je dobrodošlo, samo ako se odvija u propisanim demokratskim okvirima.
Kako bi se hrvatska vlast trebala postaviti u Vukovaru na Dan sjećanja ako im ponovno bude zapriječen prolaz?
– To trebate pitati nositelje te vlasti. Za njih, a i za one koje predstavljaju će biti sramotno ako i ove godine pristanu na nasilno ograničavanje slobode kretanja.
Zašto su 90. godine i rat za vas toliko inspirativna tema, prostor provokacije, ali i razmišljanja – zbog čega ih je važno i dalje držati »otvorenima«, ne bi li bilo bolje da ih jednostavno zaboravimo i živimo?
– Hrvatsko društvo je u svoje temelje ugradilo rat i sustav vrijednosti koji je iz njega proizašao. U službenim interpretacijama rat postaje esencija nacionalnog bića i teško onome tko ne participira u takvom ratnom diskursu koji se kroz različite institucije reproducira u postratnom vremenu. Dovesti taj rat u pitanje na bilo koji način, postaje najveći krimen. Je li danas uopće moguće postaviti pitanje da li se taj rat mogao izbjeći? Smjena Dejana Jovića s mjesta savjetnika predsjednika Ive Josipovića je pokazala da to izgleda nije moguće. Pišući o škotskom referendumu, on je pokazao »da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ’aksiomatskog’ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda.« Međutim, »škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju« po kojoj je nemoguće da »nacija na želi svoju državu«. Što se mene osobno tiče, moram priznati da nemam nikakav poseban sentiment ni prema jednoj državnoj zajednici. Država bi, u najboljem slučaju, trebala biti servis svojih građana.
Svehrvatska pomirba
Kome je potrebna nova predstava na kojoj radite »Hrvatsko glumište«, gdje poimence prozivate, neki će reći proskribirate ljude koji su 90-ih sudjelovali u tuđmanovskoj kulturi (o)Ognjišta? Na koncu, u tome su se protiv vas uspjeli ujediniti svi, od Saše Broz do Jakova Sedlara – velik uspjeh, doista, na homogenizaciji hrvatskog naroda.
– Ovdje bih dodao i ime Slobodana Šnajdera, šezdesetosmaša, koji se nedavno, kritizirajući naš bilten Hrvatsko fašističko kazalište, našao na istoj argumentacijskoj liniji s Jakovom Sedlarom. Dakle, svehrvatska pomirba, kako ju je zamislio blagopočivajući predsjednik Franjo Tuđman, a čije finale je trebalo biti miješanje kostiju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu, izgleda je već započela. Doduše, prije nego što se ispomiješaju kosti, moraju se ispomiješati ideološki lončići, sve začiniti tradicionalnom domaćom neduhovitošću i dobivamo hrvatski raj na Zemlji. Što se tiče nove predstave, ona je ponajprije potrebna njezinim autorima, kao oblik distanciranja od pasiviteta kazališne zajednice ili otvorenog participiranja u svim formacijama i deformacijama politike koje je vođena devedesetih. Ili, da citiram našu programsku knjižicu: »Može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje?«
Pridonose li takve predstave daljnjim podjelama?
– Kazalište nikada nisam vidio kao prostor koji bi trebao raditi bilo kakvu ujedinjavanje, ponajmanje nacionalno, nego razvijati pluralitet mišljenja i načina promatranja stvarnosti. I kazalište je defintivno prostor u kojem bi se trebali propitivati nametnuti društveni konsenzusi.
Postoji zapravo samo jedno pitanje kad je vaš rad u pitanju – zašto? Radi li se o provokaciji radi provokacije, vašem talentu za PR ili dubokom političkom uvjerenju koje bismo nazvali – kako? Molim, definirajte se.
– Moji motivi su duboko osobne prirode. Ne treba puno proboraviti na ovom svijetu, pa da se shvati što je čovjek sve u stanju napraviti svom bližnjem. Nažalost, ne postoje nikakvi pouzdani mehanizmi koji bi nam garantirali da društvo u kojem živimo neće ponoviti svoje najsramotnije epizode.
Jeste li Jugoslaven?
– Ne. Takve deklaracije me ne zanimaju. Nacionalnu i inu pripadnost ostavljam onima koji nemaju ništa bolje za ponuditi.
A zašto branitelji prosvjeduju protiv Jugoslavena, tko su oni, što mislite?
HDZ ostaje isti
Politika koju vodi današnji HDZ i s kojom i Kolinda Grabar-Kitarović ide na izbore jest nacionalno-nacionalistička homogenzacija. Nije li HDZ u 20 godina mogao izmisliti nešto novo?
– Jedino što je originalno u politici HDZ-a je stvaranje države kao instrumenta za pljačku društvene imovine, stvaranja socijalne bijede i novih društvenih elita. Čak i kad je najslatkorječiviji, kao u primjeru Ive Sanadera i simboličkih gesta koje je napravio prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, HDZ u svojoj suštini ostaje isti. Tu istost vidimo u procesima koji se vode protiv bivšeg premijera.
Kako legitimna hrvatska vlast može odgovoriti na podjelu u društvu, politizaciju i ideologizaciju od strane HDZ-a? Kakav je vaš odnos prema SDP-ovoj vlasti – čime bi se ona uopće trebala baviti? SDP primjerice nikada na stranačkim forumima nije raspravljao o prosvjedu branitelja, rekli su »da to nije njihov problem«. Je li to departitizacijom partije? Što politika uopće treba činiti, i tko njeni akteri trebaju biti?
– SDP-ova vlast bi trebala provoditi važeće zakone – što god ja o njima mislio. Ne vidim zašto bi se jedna skupina građana mogla javno okupljati bez potrebne dozvole, instalirati šatore na zelenoj površini, zaustavljati promet Savskom kada im se prohtije, dok bi mi, drugi građani, za iste stvari, bili ekspresno uhapšeni. To je osnovno pitanje koje si u ovom trenutku treba postaviti SDP, ali i svaki građanin ove zemlje. Dosljedna provedba zakona, bez obzira na to o kome se radilo, jest ono što legitimira određenu vlast.
Vi dakle podržavate ovu vladu, ne mislite da ona možda također neke društvene grupe podcjenjuje, u prvom redu lošom ekonomskom politikom, pa i skidanjem maske poštenja na nekim korupcijskim slučajevima kojima smo svjedočili?
– Ne vidim iz čega ste iščitali da podržavam Vladu – ovu ili bilo koju drugu. Najprije, ne vjerujem u sustav parlamentarne demokracije jer on najvećim dijelom ne predstavlja ništa drugo do političke nepismenosti velike većine onih koji imaju pravo glasati. Borges je to nazvao »kaosom iz glasačke kutije«. Svatko, bez obzira ne političku (ne)kompetenciju, ima pravo participirati u odlučivanju. A takvom sustavu su potrebni politički nepismeni građani jer ga oni pokreću. Zato u školama imamo vjeronauk, a ne, nedaj bože, građanski odgoj. Što se ove vlade tiče, nigdje nisam vidio da dovodi u pitanje inherentne nepravde postojećeg ekonomskog sustava, a od nekoga tko se naziva socijaldemokratom bih to očekivao. Također, ni ova vlada, kao ni jedna prethodna, nije uspjela napraviti tranziciju iz nacionalnog u klasni diskurs. Naravno da je danas govoriti o klasama smiješno jer je politika iz devedesetih napravila sve da ukine tu vrstu svijesti, ali je klasne razlike među svojim građanima samo produbila.
Kakvo je vaše mišljenje o Zoranu Milanoviću?
– Nemam nikakvo mišljenje o Zoranu Milanoviću, ali imam decidirano mišljenje o politici koju vodi.