Nedostajat će nam

Odlazak Korada Vujnovića: Doviđenja prijatelju! I čuvaj naše mjesto na nebeskoj tribini

Ivan Volarić

Foto S. Ježina

Foto S. Ježina

Doviđenja prijatelju! I čuvaj naše mjesto na nebeskoj tribini s koje ćemo opet jednog dana zajedno gledati i raditi ono što smo najviše voljeli. Ovo je bila jedina utakmica koju nisi mogao dobiti 



RIJEKA Mobitel je po tko zna koji put odzvonio u prazno, SMS poruke ostale neodgovorene, crne slutnje se rojile u glavi, a ubrzo ih je potvrdila zlokobna vijest. Korado je u bolnici, morao je na hitni operativni zahvat, stanje je kritično… Nepunih sat vremena ranije vodili smo neobavezni jutarnji razgovor ne sluteći da su to posljednje rečenice koje smo izmjenili… U utorak u 21.30 sati napustio nas je nakon kratke i opake bolesti Korado Vujnović, dugogodišnji novinar, reporter i djelatnik Radio Rijeke. Otišao je kolega koji je na svoj način oblikovao medijski prostor oko riječkog nogometnog prvoligaša, ali u prvom redu prijatelj, jedan od nas, običan dečko sa Zameta, koji je silno volio nogomet, HNK »Rijeku« i Radio Rijeku. Sudbina je htjela da ga opaka bolest nemilosrdno sustigne u redakciji na Korzu, da posljednje ovozemaljske rečenice prije kobnog operativnog zahvata izmjeni s dugogodišnjim liječnikom HNK »Rijeke« Bobanom Dangubićem… Živio je punim plućima za »Rijekine« uspjehe, novinarstvo, potiho guštajući i ponoseći se kada je Radio Rijeka nešto objavila prije ostalih ili postala izvor informacije što se citira širom Hrvatske.


Sportsko novinarstvo


U opojni, onima koji to nisu okusili teško objašnjivi svijet sportskoga novinarstva, ušao je u srednjim tridesetim godinama, nakon što je prethodno radio s druge strane mikrofona maštajući da će, ako već nikada nije mogao zaigrati, onda barem prenositi utakmice najdražega kluba. Otišao je putem vječnih spominjanja kao i većina punokrvnih sportskih novinara s olovkom u ruci i cigaretom među usnama…


Nedostajat će nam njegov prepoznatljivi pinkpanterovski hod, pospani, romantični pogled koji se nazirao kroz oblak duhanskog dima, vjernog i neizostavnog suputnika u trenucima dok je ispijao kavu nakon slasnog zalogaja, često bureka iz Arene ili ćevapa iz Fadile. Nedostajat će njegovo uporno i dosljedno njurganje koje postaje silno simpatično kada se čovjek na njega navikne. Nedostajat će njegova komplicirana jednostavnost, potreba da ama baš svaki obrok na brojnim putovanjima Europom bude planiran do tančina iako je najčešće to u praksi značilo odlazak u obližnji McDonalds, na užas nas gurmanskih nomada. Nedostajat će nam naši kartaški zrakoplovni obračuni, sokovi koje je ispijao jednakim užitkom kao ostali čašu vina ili pive, a posebno brojna noćna telefonska nogometna nadmudrivanja (teško razumljiva našim suprugama…), koje nikada nismo do kraja dovršili. Nedostajat će Korado i svojim forumašima, suigračima iz podmlatka NK »Zameta«, prijateljima iz ulice, djetinstva…





Komemorativni skup za pokojnog Korada Vujnovića održat će se u ovoga petka u Gradskoj vijećnici grada Rijeke u 10 sati, a posljednji ispraćaj na kastavskom groblju u ponedjeljak – 19. veljače – u 15 sati.



Dora i Leda


Svima će nam silno nedostajati taj »koradovski« način života, ali vjerojatno ni približno onoliko koliko će njegovim najmilijima nedodostajati – suprug, otac i sin. Supruga Silvija se lavovski borila do posljednjeg zvižduka, podršku je imala u najvećoj Koradovoj ostavštini – kćerkama – Dori i Ledi. Malo očeva je s toliko ljubavi i razumijevanja govorilo o školskim problemima ili prvim ljubavnim jadima svojih princeza kao Korado u sitne noćne sate dok smo dugim razgovorima kratili vrijeme vraćajući se pustim autocestama s prvenstvenih gostovanja nogometaša »Rijeke« iz Osijeka, Splita, Vinkovaca… Dora i Leda su sigurno najviše izgubile, životni oslonac, tople riječi ohrabrenja i neiscrpni izvor ljubavi, one male svakodnevne stvari kao poljupce koje je poput nekog zaljubljenog pučkoškolca nerijetko slao preko mobitela svojim djevojkama ne srameći se pritom »mačističkog« okruženja… Neiskvarena dječja srca vjerojatno teško još mogu pronaći utjehu u brojnim zajedničkim uspomenama i neizbrisivim sjećanjima, onome što će naše prijateljstvo zauvijek vezati do nekog novoga susreta.


Fekijev glas


Uvjeren sam da ćemo se opet sresti. Ti, ja, Robi, Mateo… Nadam se u nekom pravednijem svijetu s kojega ne odlaze iznenada oni koje najviše trebamo i volimo. Zajedno ćemo se, kao nekada u vremenima kada smo bili mulci s riječkoga asfalta, ogrnuti plavo-bijelim šalom i krenuti polako s noge na nogu, pogledati trening ili utakmicu naše »Rijeke«. Imat ćemo putem puno toga za reći jedni drugima. Siguran sam da ćeš nas dočekati s onim tvojim fakinskim smiješkom, ponosno zadignutom obrvom i prkosno istaknutim srednjim prstom uvjeravajući me kako si ovoga puta bio u pravu, a ja ti to kao i obično onako primorski-bodulski inatljivo neću priznati. Nema šanse frende, nažalost i ovoga puta će moja biti zadnja… Tješio sam se posljednjih dana da će kao u Stuttgartu Močinić u sučevoj nadoknadi vremena dodati loptu Mujanoviću, da ćeš kao na Mercedes Benz Areni skočiti visoko na noge i pustiti suzu koju su mnogi osjetili u tvojem glasu, a rijetki je imali privilegij vidjeti. Uzalud sam se nadao da će se eterom Radio Rijeke ponovo zajedno prolomiti tvoj i Fekijev glas koji će navijestiti veliku – najveću pobjedu, baš onakvu kakvu smo sanjali kada smo otkrili u sebi istu strast. Nažalost, ovo je bila jedina utakmica koju nisi mogao dobiti, utakmica koju svi mi jednoga dana moramo izgubiti. Aufwiedersehen… Doviđenja prijatelju! I čuvaj naše mjesto na nebeskoj tribini s koje ćemo opet jednog dana zajedno gledati i raditi ono što smo najviše voljeli.