Foto R. Brmalj
Nikad ni od koga nisam tražila pomoć, osobito ne novčanu. Tražila sam status njegovateljice i od banke reprogram kredita, no ništa mi nije odobreno. Dugovi su dosad narasli na 433.091,44 kuna, a s obzirom na to da smo za taj kredit pod hipoteku stavili kuću, banka će nam je uzeti i deložirati nas. Za 1. travnja je zakazana procjena vrijednosti kuće
VIŠKOVO Peteročlana obitelj Šimić iz Viškova je pred deložacijom. No, njihova je situacija znatno složenija od pukog siromaštva.
Bili su sretna obitelj s troje djece i vlastitim obrtom, a onda je svanuo sudnji dan koji je život ove sretne obitelji okrenuo naglavačke. Bilo je to 8. rujna 2012. godine i obitelj je bila kod prijatelja na večeri.
Otac Marko, rođen 1968. godine, ustao je nakon večere u namjeri da ode odigrati partiju tenisa. Kako je ustao, tako se srušio.
Zatajilo mu je srce i mozak je predugo ostao bez kisika. Marko je pao u komu i otad je posve bespomoćan.
Nepokretan je, hrane ga na sondu, ne kontrolira fiziološke potrebe, diše pomoću »rupice« na vratu, koju stalno mora aspirirati. On je u stanju kome, no njegova supruga Alisa tvrdi da je on svega svjestan.
– Njemu je najbolje s nama i nitko ga ne bi pazio kao mi. Da smo ga dali u bilo kakvu ustanovu, Marko više ne bi bio živ. Ovako on osjeti ljubav djece, moju ljubav, naše dodire…
Sve to će mu pomoći da dođe u stanje svijesti, kad će se moći nasmijati. I najmanji pomak koji drugi ljudi ne vide i ne mogu vidjeti, za mene je velika stvar; kad mi stisne ruku i kad znam da to nije refleksno.
Najveća želja mi je, zajedno s djecom, u kolicima ga provozati uz more, da se on smije i komunicira s nama, nije nužno da govori, ali da mi može barem na neki način pokazati što želi i što mu treba.
Ima puno slučajeva da su se ljudi nakon 5 ili 10 godina probudili iz kome. Ja se nadam da će i Marko – kaže nam njegova supruga Alisa. Ne žali se, ne kuka.
– Meni ništa nije teško napraviti za Marka. Meni nije teško ne spavati noću duže od dva sata u komadu u ove protekle dvije godine i danonoćno biti uz njega. Ne damo ga ni u kakvu ustanovu, djeca i ja uključili smo ga u naš svakodnevni život, puštamo mu glazbu koju je volio i koju voli, kad je lijepo vrijeme iznesemo da na terasu da s nama sjedi, malo su nam problem stepenice, ali sve mi to riješimo. Puno njih me pitalo kako sam se odlučila ostaviti ga kod kuće, da ga djeca gledaju u takvom stanju, otvorene vilice, ali ja smatram da djeca ništa loše iz toga ne mogu naučiti i da će jednom zbog toga biti bolji ljudi. Nisam žrtva, ja se s ljubavlju brinem o Marku, jedino mi je u tehničkom smislu teško kad moram u banku ili bilo kamo ići nešto obaviti, ne mogu ga ostaviti samoga. Strah me je da mu se ne dogodi epileptični napadaj pred djecom, iako je dosad imao samo dva, i to prije no što je počeo dobivati lijekove koji te napadaje suzbijaju – kaže Alisa.
Sve što ona od društva, odnosno države želi, jest da joj daju status njegovateljice, no sadašnji zakon to ne odobrava. Njegovateljice mogu biti majke djeci i majke invalidima domovinskoga rata.
– Državu skuplje košta da ga damo u neku ustanovu, nego da meni plate 2,5 tisuće kuna. Da je živa Markova majka, ona bi mu mogla biti njegovateljica, a ja ne mogu, iako sam mu zakonska skrbnica – kaže Alisa. Inače, Marku su umrli i otac i majka, ima još četiri godine mlađeg brata.
Nemoguća selidba
Tu je, zapravo, i nastao problem financijske prirode koji je ovu obitelj doveo korak do deložacije. Da bi se mogla brinuti o Marku, Alisa je bila prisiljena dati otkaz i živjeti od 2.500 kuna Markove braniteljske mirovine, 1.250 kuna Markove invalidnine i 1.250 kuna dječjeg doplatka, koji će se uskoro smanjiti na 500 kuna.
– Od Markove braniteljske mirovine na račun dobijem 1.600 kuna, jer je ostatak pod blokadom, i time plaćam kredit koji smo Marko i ja uzeli za gradnju kuće. Ostatkom novca hranim djecu, plaćam režije i kupujem Marku lijekove i sanitetski materijal, onaj dio koji ne pokriva HZZO, a koji me mjesečno košta i po 2.000 kuna. Nikad ni od koga nisam tražila pomoć, osobito ne novčanu, krpam se i guram kako znam. Tražila sam od nadležnih institucija status njegovateljice i tražila sam od banke reprogram kredita, no ništa od toga nije mi odobreno. Dok je Marko bio zdrav, uzeli smo u Erste banci kredit za obrt, rata je bila 7.000 kuna, teško smo je otplaćivali i nas dvoje zajedno, a onda se dogodilo to što se dogodilo. Morala sam prestati raditi i tražila sam od banke reprogram, da to bude dugoročni kredit koji bih lakše otplaćivala, no nije mi odobreno jer je kredit prvotno odobren za obrt. Dugovi su dosad narasli na 433,091,44 kuna, a s obzirom na to da smo za taj kredit pod hipoteku stavili kuću, banka će nam je Zakonom o ovrhi uzeti i deložirati nas. Za 1. travnja je zakazano procjenjivanje vrijednosti kuće, kaže.
Opširnije u tiskanom izdanju
