Treba biti realan: u ovom trenutku to je kao kada bismo htjeli da NK Rijeka uđe u Ligu prvaka i pobijedi Bayern. Moguće je, ali treba još raditi, kaže Pero Lučin. Aleksa Bjeliš, rektor zagrebačkog sveučilišta, smatra da je uspjeh već to što su na listi, no kako se u sustav ne ulaže, mogu, kaže, samo prema dolje
RIJEKA Na prestižnoj Šangajskoj listi, koja uključuje najbolja svjetska sveučilišta, i ove je godine samo jedno hrvatsko sveučilište, ono Zagrebačko, koje je međutim u zadnjoj petini rangiranih sveučilišta, između 401. i 500.-tog mjesta, gdje se nalazi od 2011. godine, kada je prvi puta i ušlo na tu listu. Iako je ranijih godina i Beogradsko sveučilište, kao i Ljubljansko, bilo u istom rangu, Beograd je ove godine skočio za stotinjak mjesta. Ostalih, međutim, hrvatskih sveučilista, osim Zagreba, na toj listi i nema. Nema tako ni Rijeke, odnosno Riječkog sveučilišta, pa smo rektora riječkog Sveučilišta prof. dr. Peru Lučina zamolili za komentar. Lučin ističe da postoji barem 15 sustava rangiranja sveučilišta koji koriste različite metode pri čemu je Šangajska lista najpopularnija i najviše i medijski izložena. – Mislim da su za naše sveučilište ipak relevantniji europski sustavi vrednovanja poput europskog Multi-ranga koji je zapravo projekt Europske komisije. Bila je riječ o pilot projektu, u koji je Rijeka bila uključena, a od ove godine mislim da je dobio i službeni status. Tamo su nas opisali, ne samo prema kriteriju koliko je radova naših istraživača objavljeno u prestižnim časopisima Nature i Science, što je inače ključni kriterij za ulazak na Šangajsku listu, već i po brojnim drugim indikatorima, od broja patenata, uvjeta studiranja, utjecaja na zajednicu, suradnju s gospodarstvom i drugima, ističe Lučin.
– Šangajska lista relativno jednokratno uključuje vrhunska postignuća, radove objavljene u prestižnim časopisima Nature i Science. Mjeri, dakle, prije svega dosege u prirodnim znanostima, na što Riječko sveučilište sve više stavlja naglasak, no još uvijek očito nismo dovoljno napredovali da bi se mogli plasirati na tako prestižnu listu. Tu onda dolazi do izražaja i faktor veličine pojedinog sveučilišta, pri čemu je Rijeka ipak relativno malo sveučilište. Međutim, to ne znači da i manje sveučilište ne može biti puno bolje, napominje Lučin.
Treba, dodaje, ipak biti realan, jer u ovom trenutku to je kao kada bismo htjeli da NK Rijeka uđe u Ligu prvaka i pobijedi Bayern. Moguće je, naravno, ali treba još raditi, i naravno da imamo ambiciju i sve činimo da se i naše sveučilište pokuša plasirati među 500 najboljih na toj prestižnoj listi, veli Lučin, dodajući da je potrebno uložiti dodatne napore, prije svega ulagati u istraživanje i razvoj, a u postojećim uvjetima, pitanje je imamo li mi općenito sveučilišta koja mogu ući i ostati na takvim listama. Zagreb je tu, no i on se jedva provlači, kaže Lučin.
Brojne liste
Što se Rijeke tiče, Lučin ističe da je problem i relativna heterogenost sveučilišta, odnosno razlika u doprinosu pojedinih fakulteta, pri čemu ima prostora za napredovanje. S obzirom na to da se iskorak želi napraviti posebno u prirodnim znanostima, uz medicinu, naglasak je stavljen na sveučilišne odjele, matematiku, fiziku, informatiku i biotehnologiju, koji postižu sve bolje rezultate. Riječko Sveučilište, napominje rektor, dobro je zastupljeno u bazi Scopus, a postotak radova objavljen u najboljim svjetskim časopisima je zadovoljavajući, čak 40 posto radova naših istraživača objavljeno je u 25 posto najboljih časopisa, zaključuje Lučin.
Rektor Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Aleksa Bjeliš kaže da je Šangajska lista, lista izvrsnosti, i već činjenica da si na njoj govori o izvrsnosti pojedinog sveučilišta. Prosječnih i ispodprosječnih na takvim listama nema. To su globalne liste i biti na njima već je uspjeh, pogotovo kada se dolazi iz sredina u kojima su uvjeti rada daleko skromniji od onih koje ima glavnina sveučilišta s takvih lista.
– Što si više na toj listi, to si izvrsniji, a mi smo tu gdje jesmo, te smatramo da je i naša prisutnost već veliki uspjeh, i za zemlju, i za sveučilište, budući da smo na listi s velikim inozemnim sveučilištima, američkim, zapadnoeuropskim, koja su i puno veća, a uvjeti rada su im daleko bolji, i kadrovski, i prostorni, i financijski. Iz cijele pak tranzicijske Europe zastupljeno je tek dvanaestak sveučilišta, i Zagrebačko je među njima, pri čemu najčešće iz svake od tih zemalja, pa čak i puno većih kao što su Rusija ili Poljska, dolazi po jedno sveučilište, ponegdje dva, dok neke zemlje, poput Bugarske ili Rumunjske i baltičkih zemalja, nemaju primjerice niti jedno svoje sveučilište na toj listi, opisuje Bjeliš. Tumači kako postoji niz drugih lista koje imaju različite pristupe rangiranja sveučilišta.
– Jedna vrsta rangiranja je na temelju znanstveno-istraživačkog rada, a druga na temelju uvjeta studiranja. I Šangajska i Leidenska lista sastavljaju se temeljem znanstveno-istraživačkih rezultata i na obje je Zagrebačko sveučilište prisutno, rekao bih, usprkos, a ne zahvaljujući, cjelokupnoj situaciji i sustavu koji nas okružuje. I kada kažem da postoji opasnost da se spustimo pa čak i da iščeznemo s takvih lista, to se može dogoditi upravo zbog pogoršanja uvjeta, i za istraživački rad, i za studije i studentski standard, veli Bjeliš.
Kompeticija umjesto sinergije
Što se tiče Beogradskog univerziteta, koji je nedavno ušao na Šangajsku listu, da bi već ove godine odskočio za stotinjak mjesta, za to, kaže Bjeliš, kolegama svakako treba čestitati i podsjetiti se na poznatu istraživačku tradiciju tog sveučilišta.
– Treba uz to podsjetiti da je u proteklih nekoliko godina u Srbiji došlo i do nekih važnih promjena, uz jaku i aktivnu potporu resornog ministarstva. Uložena su značajna sredstva u obnovu istraživačkih kapaciteta i opreme. Uveo se i nov način vrednovanja kojim visina plaća ovisi o uspješnosti u istraživačkom radu. Posebno je zanimljivo što su svi važniji srpski istraživački instituti, njih 11, priključeni Univerzitetu u Beogradu, tako da se svi objavljeni znanstveni radovi međunarodno evidentiraju, i vrednuju, kao sveučilišna produkcija. Pristup našeg ministarstva oko ovih tema je uglavnom dijametralno suprotan. Nema novčane stimulacije istraživačkog rada, potiče se, naročito vezano uz tek najavljene nabavke istraživačke opreme, kompeticija između sveučilišta i instituta, kao i između samih sveučilišta, a o tome kako Ministarstvo gleda na povezivanje istraživačkih kapaciteta oko, kako oni kažu, »sveučilišta iz metropole«, ne treba trošiti riječi. Svi skupa smo mali i razjedinjeni, umjesto da djelujemo zajedno, i to ne samo zbog rangiranja, već zbog sinergije koja bi proizašla iz te povezanosti, boljem nastupanju prema EU-fondovima, i drugo. Kako to sve izostaje, ovakvi kakvi jesmo možemo nažalost u međunarodnim vrednovanjima samo ići prema dolje, kritičan je Bjeliš.
– Itekako sam dakle ponosan na postignuće Zagrebačkog sveučilišta, to je doprinos mnogih generacija, među njima posebno mladih istraživača, doktoranada, post-doktoranada, koji u sve težim uvjetima ostaju ovdje, ne odlaze iz zemlje, i ostvaruju izvrsne rezultate. No, sustav se ne obnavlja, u sustav se ne ulaže, a pogotovo je tako u zadnje vrijeme, ističe Bjeliš. Zagrebačko sveučilište na Šangajsku je listu ušlo 2011. što je, veli, bio rezultat aktivnosti pet do šest godina koje su tome prethodile.
Pogoršani uvjeti u kojima sada radimo, tek će se odraziti na plasman sljedećih godina, kada se ranije dobre godine ne budu, a kasnije lošije, budu uzimale u obzir, i to u okolnostima u kojima rijetke zemlje stagniraju ili nazaduju, dok velika većina zemalja s kojima se natječemo ubrzano napreduje, kaže Bjeliš.
