Jedna od najtežih stvari u životu je – biti u balansu. Postići onu finu, krhku glazuru koja unutar sebe objedinjava gospodsku odmjerenost, ali i eruptivnu emotivnost. Doći do toga da se jednako dobro možeš ophoditi sa znanstvenikom i slučajnim prolaznikom bez akademske titule. Postići ujednačenost kad su mediji u pitanju još je i teže. U silnoj bitki, utrci za čitateljem, gledateljem ili u konkrentnom slučaju slušateljem, jer u središtu zanimanja nam je jučerašnjeg subotnjeg jutra na riječkoj špici bila Radio Rijeka, jako nas često odvodi u crno-žuto carstvo trivije. Što na sebe, magnetskom brzinom privlači i zanimanje publike ali i onu tako pogubnu ispraznost koja u konačnici, i to trajno, konzumente udaljava od pojedinog medija.

Rekli smo Radio Rijeka. Ako su vam uvodne riječi zazvučale pomalo patetično, pa ste pomislili da vaše uši gube svoju najdražu »hranu« jer vam omiljena radijska postaja prestaje s radom i odlazi na »drugi svijet«, što je u medijima sve češća praksa – ili su u stečaju ili se nalaze u čistilišnoj fazi predstečaja – ne trebate se bojati. Nisu karmine nego – rođendan! Radio Rijeka 16. rujna slavi svoj 70. obljetnicu postojanja, a do tog je datuma priredila čitav niz koncertnih događanja u kojima će, u živo na Korzu, moći uživati svi njihovi slušatelji.

Jučer, danas i sutra

A o jučer, danas i sutra kako službene statistike govore najslušanije lokalne postaja unutar HRT-a i općenito jedne od najslušanijih hrvatskih radio stanica, razgovarali smo s njezina tri mušketira – Vladimirom Rončevićem, dugogodišnjim novinarom, urednikom i na kraju prije odlaska u mirovinu, direktorom HRT-ovog centra Rijeka, potom s Edijem Kišićem, glasom koji je slušateljima podario bezbroj zanimljivih tema iz primorskog života, svakako i jednim od ključnih, inovativnih urednika iz perioda devedesetih godina kao odnedavno i v. d. direktorom Centra Rijeka te najmlađim od njih – Alenom Čemeljićem, aktualnim glavnim urednikom Radio Rijeke.

Vulkan sjećanja

Nikad ispod visoke razine kvalitete glazbe, promptno informativna, ali i otvorena novim trendovima. Vrijeme je to kada »petersin i češanj« Duleta Jeličića prerasta u moćni Ča-val, pokret koji oslobađa domaće, dijalektalne potencijale, ali i otvorenosti etera prema mladosti čiji se refleks najbolje ogleda u hrabrim, pomalo »munjenim« istupima Roberta Ferlina i Alena Čemeljića zbog kojih Zagreb često bijesno zove Rijeku tražeći sankcije.

– Bili smo nedavno, prije nekoliko mjeseci, Vlado i ja na razgovoru kod jednog od ključnih ljudi tvrtke s kojom imamo poslovnu suradnju. Na kraju susreta, jer Vlado je istaknuo kako uskoro ide u mirovinu, čovjek je zaključio kako unatoč tome što odlazi iznimno važna i iskusna osoba, nema opasnosti za Radio Rijeku jer ostaje u rukama – mladih ljudi. Da, mislio je pritom na mene ne znajući kako mi je više od pedeset godina, smije se Čemeljić sjećajući se perioda kad je i sam, 1989. godine stupio u radni odnos i na veliku medijsku scenu.

Specifični razgovor, vođen dakle u lokalu na riječkoj špici, mjestu gdje se i inače održavaju mnogi neformalni kolegiji najslušanije hrvatske radio postaje, bio je zapravo više nalik na svojevrsni vulkan sjećanja, temperamentnog prebiranja po događajima ali i iskrenju novih ideja. Misao bi započeo primjerice Čemeljić na što bi se strelovito nadovezali Kišić i najiskusniji od njih Rončević, da nakon nekoliko minuta nitko od njih više ne bi znao što je bila početna tema i što smo zapravo iz te silne povijesti željeli izvaditi i čitateljima ispričati. Ideje dakle neprestano izviru iako je Vladimir Rončević od 13. kolovoza i formalno u mirovini, a Edi Kišić broji 41 godinu radnog iskustva.

– Prvi susret s medijima imao sam još 1969. godine, kao brucoš, priča nam friški »penzić« Rončević, a čitavo vrijeme do današnjih dana proveo sam u raznim medijskim ustanovama. Iz svih nosim lijepe uspomene, no rad na HRT-u, a to mi je obilježilo zadnjih dva desetljeća života i rada, bio je nekako najizazovniji. Iako sam zadnjih godina dakle bio u silazno-izlaznoj fazi rada, cijelo sam se vrijeme osjećao kao da tek počinjem. Silna je to energija pa i strast koja se događa na Radio Rijeci, a ono što ću svakako zapamtiti kao svoj zaključni projekt je Radio Sova koju sam proveo zajedno s Alenom i dakako našim, riječkim sveučilištem, naglašava Rončević.

Bilo naroda

Da, Radio Rijeka slavi sedamdeset godina postojanja i to kao dio sustava javne, državne radio-televizije, a sa skoro svakom sekundom svog rada i emitiranja pokazuje kako je itekako – mlada. Štoviše kako uspijeva i u nemogućim uvjetima funkcionirati poput slaganja domina gdje se na jednu generaciju nastavlja druga, pronoseći jednaku ideju iz prošlosti u budućnost. Najbolje se to možda može vidjeti na »Glisti«, top, ljestvici domaće zabavne glazbe koja se emitra subotom. Nosila je ta emisija specifični pečat i Roberta Ferlina i Jose Krmpotića, vjerojatno najpopularnijih novinara Radio Rijeke svih vremena, no nosi ga već sasvim sigurno i jedne od najmlađih u toj redakciji – Ive Črnjar.

– Dio tajne u priči o našoj uspješnosti leži u činjenici da mi Radio Rijeku doživljavamo kao puno više od radija, od radnog mjesta. Mogli bi mnogi zaključiti – baš ih briga, rade u budžetiranom državnom sustavu, plaća neće izostati, a slušatelji – tko ih pita. Ne, sasvim suprotno: neprestano osluškujemo »bilo naroda« i u skladu s našom programskom orijentacijom većinu želja prenosimo u eter, jasan je Čemeljić.

Permanentna evolucija

Priča o Radio Rijeci priča je o stalnom rastu, sve tamo od 16. rujna 1945. kad su se iz Voloskog, dvojezično – na hrvatskom i talijanskom jeziku kako je ostalo kroz čitavu povijest, oglasile prve spikerice Barbarina Ožegović-Kosić za hrvatski te Ida Modica-Milković za talijanski jezik. Razvoj je dugo vremena bio limitiran tehničko-tehnološkim mogućnostima, no nikad se nije dogodilo duže razdoblje u kojem se stajao na mjestu. Permanentna evolucija, kako je povijest Radio Rijeke nazvao Vlado Rončević se pokazala kao idealnom podlogom za širenje, za činjenicu da se danas eterom može čuti u polovici hrvatskih županija i u najmanje četiri države, a internetom u svim ostalima.

– Da, ali nam je čujnost loša na nekim dijelovima Krka, u Baški i gradu Krku primjerice, i to me silno žalosti, ističe Čemeljić dok Kišić dodaje kako će sve poduzeti da i Krk u cjelosti ima optimalnu čujnost. 

Gledamo ih, pomalo u čudu s koliko strasti govore o svom poslu. A upravo na ovoj zadnjoj misli jučerašnjeg razgovora vidi se koliko im je stalo do svog posla i koliko vole svoje slušatelje: da, svakako da su nam bitni milijuni koji nas mogu čuti i koji nas slušaju, ali sve ćemo učiniti da dođemo i do onih koji našom krivnjom nemaju mogućnost na svom radio prijemniku, ili nekom danas modernom sredstvu za prihvat i distribuciju radijskih signala, odabrati Radio Rijeku! Biti u balansu znači da jednako kako mogu razgovarati sa znanstvenikom, pa tako s rektorom Perom Lučinom dogovoriti Radio Sovu, tako mogu i žele pomoći i nepoznatim slušateljima kojima je Ferlinova »Tužibaba« zadnja šansa da dođu do svoje istine.