Simbol grada

Naša ekipa pred dovršenom replikom: Legendarni dvoglavi orao slijeće na riječku uru 13. travnja

Vanja Vesić

Uskoro u Rijeci – dvoglavi orao / snimio Darko Jelinek

Uskoro u Rijeci – dvoglavi orao / snimio Darko Jelinek

Skulptura je nastala iz glinenog modela prema stručnim elaboratima i rijetkim foto-zapisima riječke ikone koji datiraju otprilike iz vremena kada je i Ljevaonica osnovana. Visoka je gotovo dva i pol metra i raspona krila tri metra. Težina konstrukcije iznosi 270 kilograma. Dvoglavi orao gledat će prema jugoistoku, prema riječkoj Delti - otkrio nam je kipar Urumović 



Simbol Rijeke, skulptura legendarnog dvoglavog orla konačno je dovršena i bit će podignuta na vrh riječkog Gradskog tornja pomoću dizalice i alpinista 13. travnja – potvrdili su nam autor izrade vjerne replike iz 1906. godine Hrvoje Urumović kipar i docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te Željko Mačešić ravnatelj Ljevaonice umjetnina Akademije likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu. Naša ekipa ovog tjedna obišla je čuvenu Ljevaonicu ALU u Zagrebu, najstariju u ovom dijelu Europe osnovane daleke 1908. godine na inicijativu proslavljenog kipara Roberta Frangeša.


Upravo pod krovovima Ljevaonice mjesecima se izrađivao »riječki ftiček« pod budnim okom kipara i konzervatora. Skulptura je nastala iz glinenog modela prema stručnim elaboratima i rijetkim foto-zapisima riječke ikone koji datiraju otprilike iz vremena kada je i Ljevaonica osnovana. Skulptura je izrađena u materijalu siluminu, leguri aluminija, bakra i silicija, materijalu srebrnog sjaja koji će bljesnuti s vrha riječke ure – i to u prilično impozantnim dimenzijama.


– Skulptura riječkog orla visine je gotovo dva i pol metra i raspona krila tri metra. Težina konstrukcije iznosi 270 kilograma što je i statički riješeno. Što se tiče orijentacije dvoglavi orao gledat će prema jugoistoku, prema riječkoj Delti – otkrio nam je kipar Urumović i prihvatio našu šalu »da se spomenik neće moći rotirati prema drugim stranama svijeta«. Bila je to naša aluzija na smiješne i manje smiješne rasprave o spomenicima, povijesne mijene koje su bile nemilosrdne i prema riječkom spomeniku na vrhu Gradskog tornja.






Čuvena Ljevaonica ALU u zagrebačkoj Ilici iduće godine obilježit će stotu godišnjicu postojanja i povijest lijevane skulpture na ovim prostorima. Početkom prošlog stoljeća otvorena je pri Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. U to je doba služila je podučavanju budućih kipara tehnici lijevanja bronce i sadre.


Nakon Frangeša, upravljanje ljevaonicom preuzeo je Ivo Kerdić pod čijim je vodstvom 1913. godine odlivena u jednom komadu tehnikom lijevanja »na pijesak« brončana skulptura prethodnika i osnivača Roberta Frangeša Elegija, visoka dva metra. Bio je to početak lijevanja umjetničkih djela brojnih hrvatskih kipara.


Nakon završetka Prvog svjetskog rata, u Zagreb je došao glasoviti hrvatski kipar Ivan Meštrović koji je od 1922. do 1944. godine obnašao dužnost rektora Akademije. Godine 1921. majstor Franjo Antolić odlio je njegovu skulpturu »Anđeo mira« i brončana vrata za Račićev mauzolej u Cavtatu, a potom i Frangešova »Šestinčanina«, »Filozofa« i mnoge druge skulpture.


Majstor Meštrović 1926. godine Antolića je poslao u Italiju da nauči kako se lijeva tehnikom izgubljenog voska. Iste godine povjerio mu je lijevanje svojih skulptura »Indijanci« koje je izradio prema narudžbi Fergussonovog instituta u Chicagu. »Indijanci« su postavljeni 1928. godine u Central Grant Park u Chicagu. U ljevaonici se poslije toga lijeva Meštrovićev »Grgur Ninski«, koji krasi Split ispred Zlatnih vrata Dioklecijanove palače. Sve do početka Drugog svjetskog rata odliveno je na tisuće djela hrvatskih kipara. Tijekom ratnih godina Ljevaonica se bavila samo obrazovnom praksom za studente Akademije.


Od 1945. uslijedio je novi zamah. Odlivena su djela znamenitih kipara: Antuna Augustinčića, Vanje Radauša, Frana Kršinića, Grge Antunca, Vjekoslava Rukljača, Velibora Mačukatina, Ivana Sabolića, Mirka Ostoje, Nikole Njirića i dr. Ljevaonica umjetnina ALU postaje samostalna organizacija koja, osim lijevanja umjetničkih djela izvodi i brojne restauratorsko-konzervatorske radove. Godine 1954. odlivena je legendarna skulptura »Vjesnica mira« Antuna Augustinčića koja krasi sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku. Od 1984. godine Ljevaonicom umjetnina ALU d.o.o. upravlja mr. Željko Mačešić.


– Grdo je, ali dobre stvari izlaze – dometnuo je kroz osmijeh Mačešić osvrnuvši se na dvorište i prostorije Ljevaonice prepuno prašine i dijelova gipsa. Kao da se radi o nekom skladištu. No, ovdje se radi punom parom, izrađuju se nove umjetnine i obnavljaju stare – u jednoj prostoriji ogromna statua mirotvorca pokojnog Pape Ivana Pavla II, a u drugoj voštani kalup teškog topa iz nekog suludog rata.



Najvjerniji paksimil


Silumin je odabran jer je riječ o puno elastičnijem materijalu za razliku od bronce, bijelog sjaja i daleko lakšem od, primjerice, gize – potvrdio je Urumović.


– Postojala su nagađanja da je riječki orao bio u odljevu od gize, no, ako je i bilo tako, u današnjim prilikama nemoguće je ponoviti takvu skulpturu jer se ne zna kakva je točno mogla biti receptura, a težina bi samog spomenika bila enormna. Ovo je najvjernije mogući faksimil originalnog riječkog dvoglavog orla i svaki je korak tijekom izrade bio u dogovoru s konzervatorskim odjelom i stručnjakom Nenadom Labusom.


Nažalost, osim povijesnih fotografija i elaborata nismo imali druge materijalne dokaze, pa ni dijelove originalnog spomenika za koje se pričalo da su se svojevremeno skrivali po Rijeci. Krila orla bila su najveći izazov za nas, trebali smo biti jako pažljivi ali i s istaknutim fragmentima poput orlovog perja koje nismo htjeli previše detaljizirati i tako učiniti neuvjerljivim. Ipak, fotografije su nam poslužile da u konačnici vjerno prilagodimo ukupan izgled i dimenzije spomenika kakve su doista bile na riječkom tornju. Riječki orao bit će položen na vrh tornja na ravnoj površini višekutnog tlocrta gdje se sad nalazi zastava grada – kazao je Urumović pred skultpurom orla koji desnom kandžom stoji na stijeni, a lijevom drži vrč iz kojeg teče voda – rijeka Rječina, s latinskim natpisom na postolju »Indeficienter« (Nepresušan). Točno tako izgledao je riječki znamen.


Ideološke rasprave


Povratak riječkog simbola bio je predmet političkih i ideoloških prepucavanja, uglavnom, posljedica nerazumijevanja i ljudske gluposti. Prema raspoloživim povijesnim podacima priča o riječkom dvoglavom orlu započinje još u 17. stoljeću, kada na zahtjev Riječana car Leopold I. izdaje povelju 6. lipnja 1659. kojom gradu odobrava grb. Prema toj povelji grb je opisan na sljedeći način: iznad damask-plave podloge obrubljene zlatnom bojom, štit s karmin-crvenom podlogom u sredini kojeg se nalazi dvoglavi orao koji desnom kandžom stoji na stijeni, a lijevom drži vrč iz kojeg teče voda.


Iznad orla nalazi se kruna, a ispod njega natpis »Indeficienter«. Isti izvori otkrivaju da je prva skulptura orla na vrhu Gradskog tornja postavljena najvjerojatnije 1754. godine, a njen autor bio je riječki kotlar Lodovico Ruppani. Orao je bio izrađen od lima i imao je tada jednu glavu. Taj limeni jednoglavi orao skinut je 1890. godine po odluci tadašnjeg Gradskog vijeća. Iako je predan kao uspomena na čuvanje u gradski muzej, sudbina limenog orla ostala je nepoznata. Posumnjalo se da je neslavno završio i da je pretaljen za ratne svrhe za neko oružje što je prečesto bio slučaj s mnogim metalnim predmetima bez obzira na njihovu simboliku i značaj. No, uskoro će na toranj ponovno zasjesti drugi orao, i to onaj dvoglavi.


No, ne zadugo. Riječani su izašli na ulice i pokrenuli prosvjede nakon 1890. godine kada je dvoglavi orao zbog rekonstrukcije uklonjen s vrha Gradskog tornja. Tako su i nastale riječke starogradske pjesme poput popularne »Indeficienter«. Riječka ptica ponovno će dobiti šansu 1906. godine kada se pojavio politički spor između ugarskih i riječkih vlasti o tome čija bi se zastava trebala vijoriti na gradskoj uri, mađarska ili riječka. Naravno da je trebala biti riječka, ali je problem riješen »kompromisom«, inicijativom za povratak gradskog orla na kupolu sata.


Akciju je pokrenuo Odbor riječkih žena koje su čak skupile i novčana sredstva za pothvat. Drveni model izradio je kipar Vittorio De Marco, a lijevan je u leguri metala od aluminija i cinka u Ljevaonici Mattea Skulla. Skulptura je bila visoka 220 centimetara s rasponom krila od 300 centimetara, te je s postoljem težila čak dvije tone! Svečanost inauguracije novog dvoglavog orla na Gradskom tornju održana je na dan sv. Vida 15. lipnja 1906. godine, a o fešti se pričalo dugi niz godina jer je cijeli grad slavio sve do idućeg jutra.



D’Anunzijev huligan


Nažalost, bližio se Prvi svjetski rat. Orao je uspio preživjeti propast imperija, ali se ne i dolazak D’Anunzia u grad. Tako je D’Anunzijev huligan odrubio riječkom orlu jednu glavu. Talijanski fašisti smatrali su kako je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi onaj pravi »rimski«, te je skulptura ostala na vrhu gradske kupole, onako okljaštrena i kao takva preživjela još jednu narodnu klaonicu – Drugi svjetski rat sve do 1949. godine.


U novim okolnostima pojedinci iz vlasti nove Jugoslavije okljaštenog orla smatrali su ostavštinom buržujskog i malograđanskog mentaliteta. Ptica je još jedanput skinuta i razbijena u komade. No, indikativno je da su da su upravo radnici i proleteri brodogradilišta »3. maj« kojima je naređeno skidanje orla sakrili nekoliko komada brončane statue, te ih sačuvali u gradu na nekoliko lokacija. No, nažalost, čini se da ti ostaci ipak nisu pronađeni, a bili bi u današnje vrijeme itekako značajni konzervatorima.


Vrijedi podsjetiti da je udruga Slobodna Država Rijeka inicijativu za povratak povijesnog dvoglavog orla obnovila 2006. godine na stogodišnjicu postavljanja spomena na gradsku uru. Inicijativu je kasnije konkretizirala Lista za Rijeku i nakon punih 11 godina uspjela u svom naumu. Riječku zastavu na vrhu tornja zamijenit će legendarna dvoglava ptica mada je sudbina orla i gradskog barjaka zapravo isprepletena.


Prema zapisima povjesničara Giovannija Koblera, gradski Magistrat je još 1846. godine predložio da se za gradsku zastavu uzmu boje iz gradskog grba, karmin – zlatnožuta – ultramarin, kako bi Rijeka, poput mađarskih županija istakla vlastitu zastavu. Patricijsko vijeće tad je prijedlog odbilo, jer se bojalo da bi promjene izazvale negativnu reakciju u Ugarskoj. No, u burnim događanjima 1848. godine, mnogi su Riječani nosili značke upravo tih boja. Na koncu, potkraj te godine, i gradski panduri dobili su uniforme baš takvih boja.


Foto: D. JELINEK


Foto: D. JELINEK



Inicijativu za promjenu gradske zastave i prihvaćanje nove pokrenula je na sjednici Gradskog vijeća od 19. veljače 1870. grupa vijećnika pod vodstvom dr. Felicea Giaccicha. S obzirom da je prijedlog prošao, zatraženo je mišljenje ugarskog Ministarstva unutrašnjih poslova, a odobrenje je stiglo putem guvernera 18. studenog 1870. godine. Riječka zastava bila je u upotrebi sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije, gotovo pola stoljeća. Nakon proglašenja Riječke države u skladu s Rapallskim ugovorom, riječki barjak bila je i službena državna zastava. Trobojnica se zadržala u svijesti građana pa se buđenjem riječkog identiteta često koristila neslužbeno, najčešće na nogometnim utakmicama.



Ukupni trošak izrade skulpture riječkog dvoglavog orla iznosio je 833.228 kuna plus PDV. Sama izrada skulpture koštala je 461.222 kune, lijevanje u aluminijskoj leguri 332.000 kuna, a prijevoz i montaža 20.000 kuna. Najmanji trošak od 10 tisuća kuna izdvojio se za gipsani model i projekt postave s elaboratom. Prije izrade glavnog modela pristupilo se izradi umanjenog modela dvoglavog orla, visine pedesetak centimetara koji je bio izložen u prostorijama Grada Rijeke.



Priča o identitetu


Predsjednik Liste za Rijeku Danko Švorinić dugi niz godina naglašavao je da je gradska trobojnica i riječki orao priča o riječkom identitetu i jedinstvenom povijesnom iskustvu grada koji je u kratko vrijeme promijenio niz država i društvenih uređenja. Radi se o dva simbola koji su desetljećima bili tabuizirani ili zabranjivani iz ideoloških ili nacionalističkih razloga.


Režimi koji su vladali Rijekom prepoznavali su ih kao opasnost vlastitom autoritetu i nastojali ocrniti često i iracionalnim argumentima. Talijanski nacionalisti i fašisti riječke ikone mrzili su i uništavali pod izlikom da se radi o simbolima austrijskog imperija, a u kasnije doba smatralo se da su oni relikti talijanskog iredentizma, pa čak i autonomaški simboli. Povijesna je ironija što je i u službenom demokratskom sustavu 1998. godine registracija riječke gradske zastave i grba naišla na odbijenicu od hrvatske države.


Prvi pokušaj povratka u službenu upotrebu dogodio se 1998. godine, ali ga je tadašnje HDZ-ovo ministarstvo uprave nakon negativnog mišljenja povjerenstva za odobravanja grbova i zastava odbilo s obrazloženjem da slične boje koristi i, tada sporna, Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu.


Tako se, na zgražanje lokalne zajednice, riječkoj inicijativi impliciralo autonomaštvo. Na taj incident podsjetio je Švorinić upozorivši da spomenuta udruga uopće nema zastavu, a za žig organizacije koristi jednoglavog orla kakav se koristio u gradskom grbu u razdoblju od 1926. do 1945. godine.


Iritiranje nacionalizma


Iz današnje perspektive više se ni u kojem slučaju ne može govoriti o iredentističkoj organizaciji, budući da sporna udruga priznaje legitimne institucije Republike Hrvatske i Grada Rijeke, kazao je Švorinić.


– Na tom principu udruga je s Gradom Rijekom u posljednja dva desetljeća uspostavila suradnju na projektima iz kulture i povijesnih istraživanja, s čime se ta organizacija danas u osnovi i bavi. Konačno, Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu je udruga građana, a Grad Rijeka je međunarodno priznata jedinica lokalne samouprave s neupitnim pravnim legitimitetom, tako da eventualna činjenica kako neka udruga građana sporno ili nelegalno koristi gradske simbole ne može ustvari biti preprekom da Grad usvoji i koristi svoje povijesne simbole, objasnio je nedavno Švorinić.



Riječki simboli kroz povijest imali su jedinstveno svojstvo iritiranja svakog nacionalizma koji bi se pojavio na prostorima grada. Što su valovi nacionalizama bili jači, rasli su i otpori prema povratku i korištenju gradskih simbola, ali i naš inat da se povijesna nepravda ispravi i stvari vrate na pravo mjesto, naveo je Švorinić. Problem je što nacionalistički lobiji i politika u biti nisu shvaćali vrijednost i značaj lokalnih zajednica i mikro-identiteta osim ako nisu bile puka transmisija »državotvornog« upravljanja.


Vrijedi podsjetiti da je Grad Rijeka još krajem 2009. godine zatražio mišljenje gradskog Konzervatorskog odjela o mogućnosti ponovnog postavljanja povijesne skulpture dvoglavog orla na kupolu riječke Gradske ure. Konzervatorski odjel dao je svoju suglasnost, ali i zatražio povijesno istraživanje o originalnoj skulpturi kako bi se ispitala mogućnost njezinog postavljanja.