Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 2
Sutra: 10° 10° 2
12. prosinca 2018.
Kontra predrasuda

Najbolji riječki student s invaliditetom Tino Vodanović: "Najgore su barijere u glavama"

Tino Vodanović pun je hvale za kolege / Foto Marko GRACIN
Tino Vodanović pun je hvale za kolege / Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 15. prosinac 2016. u 7:12 2016-12-15T07:12:56+01:00

Smatram da je nužno ukazati društvu da su osobe s invaliditetom normalni ljudi koji mogu sve, ali uz određene prilagodbe. Stoga mislim da bi se osobe s invaliditetom trebale više aktivirati, kaže student treće godine preddiplomskog sveučilišnog studija Kulturologija Filozofskog fakulteta

U cijelom procesu školovanja tek sada imam podršku. Prvi se put osjećam kao ravnopravni sudionik društva bez obzira na moj hendikep. Studiranje nije samo polaganje ispita, već i društveni život, a to je kod osoba s invaliditetom posebno važno – kaže Tino Vodanović, redovni student treće godine preddiplomskog sveučilišnog studija Kulturologija Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Tino je ove godine proglašen najuspješnijim studentom s invaliditetom riječkog Sveučilišta, a nagrada mu je pripala zbog visine prosječne ocjene, ostvarenih ECTS bodova, ali i zbog studentskog aktivizma. Ujedno je proglašen i predstavnikom studenata s invaliditetom, a na svoju novu funkciju, kaže, gleda kao na nadopunu za dobivenu nagradu.

Spasio me fakultet

– Smatram da je nužno ukazati društvu da su osobe s invaliditetom normalni ljudi koji mogu sve, ali uz određene prilagodbe. Stoga mislim da bi se osobe s invaliditetom trebale više aktivirati, jer samo na taj način mogu biti korisni sebi i zajednici. Nema baš smisla sjediti doma cijeli dan.

Znam da smo kao društvo puni predrasuda, ali mislim da je upravo na nama kao ranjivoj društvenoj skupini da sami pomičemo barijere. Nitko se ne može staviti u tuđu kožu i znati kako nam je, ali činjenica je da smo dosta zatvoreni i povučeni.

Mene je osobno »spasio« dolazak na fakultet, jer prvi sam put osjetio da me društvo gleda kao ravnopravnu osobu, na stavljajući naglasak na moj invaliditet, a to u osnovnoj i srednjoj školi nije bio slučaj. Naš je obrazovni sustav takav da se osobama s invaliditetom popušta i na neki ih se način marginalizira, a to nije dobro. Pričamo o stopostotnoj inkluziji osoba s invaliditetom u društvo, no u praksi to nije tako.

NB0612MG2

Završio sam Ekonomsku školu, a zapravo sam želio upisati gimnaziju, no nisu me primili zbog kolica. Kolica su presudila. Mislim da je vrlo bitan stav profesora u osnovnim i srednjim školama, jer oni su ti koji utječu na učenike – priča Tino.

Daleko smo od Ljubljane, Beča, Budimpešte...

– Osoba s invaliditetom ne može nikamo samostalno. Što zbog konfiguracije terena, jer Rijeka je sva brdovita, a što zbog nepravilno parkiranih automobila, šahtova u koje upadaju kotači kolica ili štake, stupova semofora koji su postavljeni usred pločnika – nabraja Tino arhitektonske barijere koje mu svakodnevno zagorčavaju život. Upozoravajući kako još uvijek treba raditi na senzibiliziranju građana da ne parkiraju automobile preblizu ili na mjestima za invalide, Tino kaže kako je Rijeka po pitanju arhitektonskih barijera još daleko od nekih europskih gradova poput Ljubljane, Beča ili Budimpešte gdje ima prijatelje.

– Uvjeti za osobe s invaliditetom u tim su gradovima fenomenalni i moji prijatelji sami mogu van, a meni treba asistencija. Živimo u 21. stoljeću i stalno govorimo o ravnopravnosti, a zapravo ravnopravnosti nema, jer meni za otići negdje trebaju tri sata, a drugima 15 minuta. Velik broj ustanova u centru Rijeke ima prestrme rampe koje se ne mogu koristiti zbog opasnosti od prevrtanja, još uvijek na dosta mjesta nema dovoljno širokog pločnika, a to nije problem samo za invalide već i za mame s kolicima. No, ipak koliko god izgleda grozno, u zadnjih 10 do 15 godina puno je toga napravljeno, a prostora za poboljšanje još ima. Primjer su autobusi. Dobili smo nove autobuse prilagođene osobama s invaliditetom, ali ostao je problem autobusnih stanica koje nisu prilagođene i opet je problem ući i izaći s kolicima – upozorava Tino.

On se već godinama nosi s cerebralnom paralizom, ali i s nizom prepreka na koje nailazi, a najgore su one, kaže, u glavama ljudi. Za njega je, dodaje, dolazak na fakultet bio veliki šok, jer shvatio je da mu nitko više neće popuštati, već da se od njega traži isto što i od drugih.

Isti kriteriji

– To podržavam, jer učenike s invaliditetom u većini slučajeva tretiraju kao malu djecu. U okviru Ureda za studente s invaliditetom sudjelovao sam u jednom projektu čiji je cilj bio podučiti profesora i općenito članove akademske zajednice kako pristupiti osobi s invaliditetom koja studira. Naime, određena prilagodba za takve studente ne znači da im treba popuštati. Kriteriji moraju biti isti, a sve što treba učiniti je omogućiti im da obave obavezu na način koji im je prihvatljiv. Kao predstavnik studenata s invaliditetom na tome planiram dalje raditi. Želim pomoći kolegama, poboljšati uvjete unutar Sveučilišta – kaže Tino.

Bez tuđe pomoći ovaj dvadesetdvogodišnjak teško može funkcionirati i tu mu, kaže, neizmjerno znači podrška kolega koji su mu na usluzi 24 sata dnevno.

– Problem mi je odjenuti jaknu, skinuti je, podići nešto što mi je palo ili pomaknuti stol kako bih prošao. Imam veliku sreću što imam kolege koji su mi neizmjerna podrška, kako fizička tako i psihička. Tu su i moji roditelji koji me uvijek podržavaju – ističe Tino.

Najviše mi smetaju čudni pogledi

– Najviše mi smetaju čudni pogledi. Kada idem Korzom, a ljudi zure u mene. Ili kada me pitaju »Pa što ti možeš studirati?« – odgovara Tino na pitanje što mu smeta. Dodajući kako je od petero učenika s invaliditetom s kojima je maturirao, njih troje upisalo fakultete, Tino kaže kako mu smetaju i ljudi koji mu »guraju« vizitke.

– To se stalno događa. Vide me i onda mi prilaze i tvrde da mi mogu pomoći. Nude mi blagoslov i svašta. Iz svog iskustva znam da mi najviše može pomoći fizikalna terapija – kaže Tino.

Iako slobodnog vremena, kaže, gotovo i nema, jer uz fakultetske obaveze svaki slobodan trenutak nastoji iskoristiti za poboljšanje svojeg zdravstvenog stanja, Tino voli otići s prijateljima u kazalište, na piće nakon predavanja, a na listu omiljenih stvari ubraja i glazbu. Sve su to, kaže, ispušni ventili. Živi u okruženju koje ga konstantno motivira, ali i on nastoji motivirati druge. Iako o dugoročnim planovima nerado govori, jer želi ići korak po korak, u planu je nakon završetka preddiplomske razine studija upisati diplomsku razinu, ali i otići u inozemstvo.

– Volio bih otići u Erasmus razmjenu. Još nisam odlučio u koju zemlju, ali to je jedna od opcija o kojima razmišljam. Odlazio sam u inozemstvo na razne terapije i boravak u nekoj zemlji najbolji je način za upoznavanje druge kulture, na to gledam kao na širenje vidika i brisanje predrasuda – zaključuje Tino.

G0512MG8

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka