Autori prostornog i vizualnog rješenja stalnog postava Memorijalnog centra Lipa pamti su arhitekt Antun Sevšek i dizajner Damir Gamulin. Njihova vizija Memorijalnog centra Lipa pamti nagrađena je na 52. zagrebačkom salonu. Damir Gamulin svoje znanje stjecao je na Studiju dizajna u Zagrebu i pripada generaciji dizajnera koji su odrastali s novim tehnologijama i trendovima, što dolazi i do izražaja u muzeju Lipa. Svoje prve radove ostvario je još za vrijeme studija u drugoj polovini devedesetih. Antun Sevšek je samostalni arhitekt i istraživač. Diplomirao 2006. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 2006. radio u arhitektonskim uredima Studio UP i hpnj+ iz Zagreba gdje sudjeluje na nizu nagrađenih natječajnih projekata i realizacija. U raznim timovima samostalno sudjeluje na arhitektonskim natječajima i osvaja šest nagrada od kojih dvije prve. Suradnja Gamulina i Sevšeka posebno je zamijećena na projektu muzeja u Lipi.

Naime, u obrazloženju velike nagrade 52. zagrebačkom salonu objašnjava se da je »projekt Lipa pamti izvrstan pokazatelj kvalitetnoga integriranja dizajna i tehnologije u zadani, ali i preoblikovani arhitektonski okvir s iznimno dojmljivim rezultatom«. Osim toga, oni su nagrađeni i posebnim priznanjem Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.

Zadovoljstvo suradnje

Gamulin i Sevšek kažu da koliko god im je drago zbog ovih priznanja, ona ipak pripadaju »drugom« životu projekta Lipa pamti, onom koji polako počinje imati manje veze s nama, a više se tiče načina na koji on nastavlja vlastitom dinamikom prilagođavajući se novim potrebama korisnika, postajući sve kompleksniji i dinamičniji:

»Za vrijeme rada na svakom, pa i ovom projektu, jedini cilj nam je doći do što je moguće kvalitetnije artikulacije teme i pojedinom kontekstu najprikladnijeg oblikovanja. U Lipi smo imali zadovoljstvo raditi s velikim brojem izuzetnih kustosa, suradnika, izvođača te investitorom koji nam je strpljivo davao povjerenje za kvalitetan rad na projektu što je sve presudno utjecalo na konačni rezultat kojim smo izuzetno zadovoljni. Nagrade i nominacije koje su uslijedile potvrda su da naše zadovoljstvo projektom nije neutemeljeno, no svakako nisu nešto čemu smo težili na početku«.

Važna priznanja

Nagrada i priznanje važne su za budućnost centra Lipa pamti, s obzirom na činjenicu da se ipak radi o dislociranom muzeju u zaleđu Općine Matulji. Dvojac kaže da se u prvome redu radi o potvrdi da je dugogodišnjih trud svih uključenih u ovaj pothvat prepoznat na stručnoj i nacionalnoj razini čime Lipa postaje tema i van okvira izvještaja o travanjskim obljetnicama stradanja. Pojašnjavaju da se time muzej prezentira i kao središnje mjesto male, ali vitalne zajednice, a ne samo memorijal.

»Naravno, teško je očekivati da će jedan ovakav centar biti dovoljan za zadovoljavanje svih potreba stanovnika mjesta u kojem u ovom trenutku nedostaju pa makar i osnovni trgovački i ugostiteljski sadržaji, no u svakom slučaju može biti kvalitetni zametak budućeg razvoja. Dovoljno je samo primijetiti, kroz ove već četiri godine, koliko smo već uključeni u rad na projektu, u kolikoj su mjeri ulaganja u infrastrukturu uz muzej, poput uređenja središnje prometnice s nogostupom koja prolazi kroz čitavo selo ili početka privođenja svrsi ugostiteljskog objekta nasuprot zgrade muzeja, počela postupno mijenjati sliku koju mještani imaju o svome selu. Nadamo se da ćemo biti u mogućnosti realizirati i daljnje faze predviđene izvornim projektom, a koje se tiču uređenja javnih prostora središta mjesta, kao i oblikovanja sustava poučnih staza i muzeja na otvorenom čime se želi muzej u Lipi pretvoriti u ishodište otkrivanja čitave mikroregije Liburnijskog krasa. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez stalnog angažmana Općine Matulji koja je od samog početka vidjela u ovom projektu razvojni potencijal i mimo uske teme samog muzeja, kažu Gamulin i Sevšek o mjestu koje čuva uspomenu na teško povijesno nasljeđe.

Imena stradalih

Tragedija se dogodila 30. travnja 1944. godine, kad je u svega nekoliko sati svirepo ubijeno 269 stanovnika. Žrtve vojnika nacističke Njemačke bili su većinom starci, žene i djeca. Pritom se postavlja pitanje o tome koliko je taj tragičan povijesni događaj utjecao na promišljanje uređenja samog muzeja, odnosno je li moguće pristupiti ovoj tematici bez snažnih emocija. Sevšek i Gamulin kažu da tema bilo kojeg stradanja, a naročito opsega koje je zadesilo Lipu, u svakom slučaju nije nešto što se može shvatiti kao još jedan u nizu »ulaznih podataka« koji bi se mogao oblikovati kao neka od uobičajenih povijesnih muzeoloških tema.

»Činjenica da nisu postojali artefakti koji bi govorili o stradanju, izuzev izuzetno potresnih i specifičnih fotografija kojima su počinitelji pokolja dokumentirali događaje toga dana te složenost zadatka dostojanstvenog i primjerenog izlaganja ove građe u velikoj su mjeri usmjerili naš rad. Od koristi nam je bilo i proučavanje izuzetne izlagačke strategije prethodnog stalnog postava autora Turata, Emilija i Fučića od koje smo preuzeli osnovnu organizaciju zgrade, kao i naglasak na stvaranju ambijenta kao osnovnog elementa oblikovanja. Zaključno, nastojali smo u najvećoj mogućoj mjeri zadatak prikazivanja imena stradalih odmaknuti od uobičajenog nizanja čime se on često svodi na anonimizirajuću tipografsku instalaciju, a kroz smještavanje stradalih u stiliziranu topografiju sela koja svakome od njih pridaje i obiteljsko ime i adresu na kojoj su živjeli, pojašnjavaju Sevšek i Gamulin koji kažu da im je najveću poteškoću u dočaravanju pokolja nedužnih mještana predstavljalo upravo to kako razmjer stradanja u Lipi onemogućava njegovo jednostavno razumijevanje unutar registra emocija prosječnog posjetitelja.

Velika distanca

»Istovremeno, intencija muzeološke koncepcije, pa time ni našeg rješenja, nikako nije bila dočarati pokolj isključivo u njegovim eksplicitnim sastavnicama, već pokušati na njemu utemeljiti priču koja bi osvješćivala tragične posljedice rata kao metode rješavanja političkih sukoba. Ideja je bila na primjeru Lipe u jednakoj mjeri slaviti nastavak života u selu, kao i odavati počast žrtvama dokumentirajući okolnosti stradanja, obrazlaže ovaj daroviti arhitektonsko-dizajnerski tandem.

Njihovo promišljanje muzeja odvijalo se na relativno velikoj vremenskoj distanci od 1944. godine. No, Sevšek i Gamulin kažu da se 70-ak godina od tragedije u Lipi može činiti velikim protokom vremena, ali su za vrijeme rada na muzeju uvidjeli da je sjećanje u potomcima stradalih i očevidaca i dalje izuzetno prisutno:

»U ovom aspektu pripreme i realizacije od najveće nam je pomoći bila Danica Maljavac kao dugogodišnja voditeljica zbirke i neposredni svjedok perioda nakon pokolja koja je mukotrpnim istraživanjem kroz godine dopunjavala povijesnu sliku o događajima toga dana te smo bili u mogućnosti prikazati je s razumijevanjem koje bi iz isključivog korištenja arhivske građe sigurno izostalo«.

Arhitekt Antun Sevšek i dizajner Damir Gamulin napominju da Memorijalni centar Lipa pamti prvenstveno šalje poruku mira, u jednakoj mjeri kao i svjedočanstvo stradanja.

S druge strane, vodeći se sloganom našeg natječajnog rješenja »Lipa pamti, i živi«, mislimo da memorijalizacija teških događaja iz prošlosti ne smije preuzeti primat nad svakodnevnim životom zajednice koja ih je nadživjela. Lipa je od samih početaka službenog obilježavanja stradanja 1968. godine najbolji primjer otpora svođenja mjesta stradanja isključivo na simboličku razinu političkih polemika. Memorijalni centar u Lipi pripada prvenstveno zajednici koja živi s njime tijekom čitave godine, a ne samo u nekoliko dana uoči i nakon obljetnice kada je posjećuju brojna izaslanstva pa potom zaboravljaju, kažu Gamulin i Sevšek.