Sretna vijest

Mauro Staraj zaprosio djevojku: Prsten sam sakrio u kutijicu od čipsa

Ivana Kocijan

Zajedno smo gotovo pet godina i prolazili smo lijepe i manje lijepe trenutke, ali uvijek kao ogromna podrška jedno drugome. Martina je bila sa mnom kada sam započinjao svoju solo karijeru



Novi album, novi hitovi, nova kolumna, pobjeda na ČAnsonfestu, a onda i zaruke. Sve je to glazbenik Mauro Staraj uspješno »riješio« u proteklih nekoliko mjeseci. Djevojku Martinu zaprosio je proteklog vikenda, a o tom sretnom trenutku, kao i o njegovoj drugoj najvećoj ljubavi – glazbi, više doznajte u nastavku.


Proteklog ste vikenda zaprosili svoju djevojku Martinu. Kako je to izgledalo? Kako je reagirala?


– Za mene je pravo čudo da imam slobodan vikend pa to treba iskoristiti (smijeh). Davno sam jednog starijeg čovjeka pitao: Kako znaš da je vrijeme? Rekao mi je: Jednostavno osjetiš. I imao je pravo. Taj prsten imao sam u pripremi gotovo godinu dana, ali uvijek sam nekako čekao savršen trenutak. Kad stvarno odlučiš da će to biti taj dan pa makar sjekire padale: sve se nekako posloži. Imao sam scenarij odavno isplaniran i jedino što je trebalo je nagovoriti je da idemo šetati i da kiša taj dan ne pada. Kako je bio 14. u mjesecu, a 14 je njen sretan broj, to mi je bio razlog više.




Mi smo se davnih dana upoznali šetajući i pričajući satima o svemu, a razlog zašto smo šetali (i to uvijek noću dok normalan svijet spava) je taj da smo zbog svojih poslova zamijenili »dan za noć« i da smo se borili s nesanicom. Čisto frendovski, bez skrivenih namjera, ubijali smo vrijeme jedno drugom, a kasnije sam shvatio da sam nekako jako zavolio te »noćne priče« i da meni to više nije samo »frendovski«. Često smo znali kupiti čips i pivo i sjediti na mostiću i gledati u daljinu. Jedne večeri smo od mostića pa do naših domova poput djece šutirali praznu kanticu čipsa. Meni je to bio toliko lijep osjećaj jer sam već tada vidio da s njom mogu biti dijete kakvo u biti i jesam i da se ne moram ničeg sramiti. Tu kanticu spremio sam u džep, a kad sam došao doma, na najvišu policu ormara. Za uspomenu.


NAJTEŽE ĆE BITI IZABRATI BEND


U subotu, nekoliko godina poslije, u toj istoj kantici bio je prsten koji je simbol toga da nikada nećemo izgubiti djecu u sebi i da ćemo uvijek šutati kantice, buditi susjedstvo i raditi sve što nam padne napamet. Na onom istom mostiću, a gdje drugdje. Pitao sam je koja joj je najljepša uspomena na našu vezu od prvoga dana do sad. Počela je nabrajati: Znaš ono u Meksiku, znaš ono kad smo ovo, kad smo ono… Ja sam joj tada rekao da je meni najdraža uspomena kada smo šutali kanticu čipsa. I izvadio kanticu iz džepa.


I rekao da je to ta ista kantica. A kad je shvatila da u kantici nije čips, nego kutijica: blokada. Glas mi je malo podrhtavao, ali sam je svejedno pitao ima li živaca cijelog života trpiti me kada sam »prekinjen« nedjeljom i još nekoliko sličnih pitanja. Kleknuo sam, a nakon što sam dobio »da«, umjesto da se dignem, ja sam, frajer, i nju potegao dolje pa je i ona bila na koljenima pa smo klečali skupa i smijali se (smijeh).


Jeste li već počeli razmišljati o vjenčanju?


– Spontan smo par i ne želimo stvarati pritisak jedno drugome oko toga, a niti svojim obiteljima. Ono što želimo je da svi dođu casual i neopterećeni i da to bude samo dobra zabava i veselje, bez pompe i perverzija kojih sam se u životu nagledao jer sviranje na vjenčanjima s bandom odradim i do 40 puta godišnje. Mislim da će mi ipak najteže biti izabrati bend koji će svirati, to je čisto profesionalna deformacija.


Čime vas je Martina osvojila?


– Dobrotom, skromnošću i ljepotom. Lijepa i izvana i iznutra. Martina je jedinica, a znate kakve su jedinice ili jedinci. E, ona je osoba koja se ponaša kao da ima 10 braće i sestara. Ogromno srce uvijek otvoreno za sve. Izuzetno je smirena i strpljiva što je čista suprotnost meni, temperamentu i liku koji ne može dugo biti na jednom mjestu. Jedno drugom postali smo balans i mislim da je to uz kompromis i razumijevanje ključ svake kvalitetne veze. Zajedno smo gotovo pet godina i prolazili smo lijepe i manje lijepe trenutke, ali uvijek kao ogromna podrška jedno drugome. Martina je bila sa mnom kada sam započinjao svoju solo karijeru, kada sam praktički kretao ispočetka i bila moj veliki oslonac. Veselila se mojim uspjesima i držala za ruku kada bi stvari krenule po zlu. Lijepo je otići na spavanje i buditi se znajući da uz sebe imaš nekoga bez obzira na sve.


SURADNJA S PEHLIN KINGSIMA


Skrenimo malo s ljubavi na glazbu. Ove ste godine na ČAnsonfestu osvojili nagradu publike za pjesmu »Ako jutra oči ne otpren«. Što vam znači to priznanje?


– Ovo je treći put zaredom da sam osvojio ČAnsonfest. Nakon pobjede rekao sam da je moj idol iz djetinjstva Ayrton Senna tri puta osvojio prvenstvo pa da sam ja morao treći put osvojiti ČAnsonfest. Obožavam taj festival zato što tamo uvijek izvodim pjesme iz dubine duše, balade, netipične za stil po kojem me ljudi najviše prepoznaju. Publika uvijek osjeti iskrenost. Zato mi je drago da je sva tri puta prepoznala ono što sam pjesmom htio reći. Ove godine bilo mi je to posebno bitno jer sam pobjedu posvetio prijatelju Dubravku Dukiću koji je preminuo početkom godine i čija me smrt duboko potresla. Pjevao sam za njega.


Kako prolazi vaš novi album »Ovako se to dela 2«?


– Album se odlično prodao i još uvijek se prodaje. Prvi singl bio je »Via Dojčland« koji govori o aktualnim temama koje su u Hrvatskoj aktualne već 30 godina, nažalost svakim danom sve više: mladi i stari odlaze iz Hrvatske s nadom u bolje sutra, a pjesma na šaljiv način opisuje naš »balkan-moment« i način razmišljanja da je najbitnije otići van, prebiti se od posla, zaraditi neku kintu pa kupiti »bijesna kola« i vratiti se doma kao »baja«, skijanjima na kredit, kockicama na retrovizoru i ljubavi prema njemačkim markama vozila koja su »nepoderiva«. Za nju smo snimili spot u jednom kadru.


»Lampadine« su svojevrsni fenomen jer smo spajali nespojivo: čakavštinu i romsku glazbu. Pjevaju je sve generacije, a ono što doživljavamo na koncertima kada krenu prvi taktovi, još nikada nismo doživjeli. Suradnja s Pehlin Kingsima koji su izvandredni glazbenici oplemenjuje me i kao glazbenika i kao čovjeka. Ako pjesmu »čitate između redaka«, shvatiti ćete koliko govori o trenutnoj situaciji: mladi se sve više okreću narodnjacima, žele biti uspješni: sprdamo se sami sa sobom i današnjim vremenima, a opet ima tu ona ljudska crta, nema veze pjevaš li »šta« ili »ča«, jesi li bijel ili crn, sve je to muzika. Premijera spota je za desetak dana.


Kako napreduje »Lampadine Tour«?


– Izuzetno mi je zadovoljstvo dijeliti binu, kombi i životne trenutke s La Bandom koja od ovoga ljeta ima i brass sekciju. Početkom godine napravili smo »refresh« benda: za bubnjeve je sjeo Eduard Banov, a bas gitaru svira Marin Peranić.


Tu je i stara ekipa: na klavijaturama Edin Pecman i Mario Šimunković na gitari. Lampadine tour krenuo je u lipnju i ne prestaje, svira se od velikih bina, fešti i kongresa do vjenčanja, a zvali su nas i da sviramo na rastavi. Ljudi veseli kao da su dobili na jackpotu! Nevjerojatno. Počela je zimska sezona pa smo preselili u klubove diljem Istre, Kvarnera i Slovenije, a u novu ćemo ući spektakularno, ali neka to ostane iznenađenje još neko vrijeme…