Nakon prakse u čuvenom Houstonu i oduševljenja San Franciscom, nekadašnja učenica OŠ »Čavle«, a sada liječnica ipak kaže: Probat ću naći specijalizaciju u Rijeci, iako znam da je to skoro pa »mission impossible«
RIJEKA Da se iz skromne radničke obitelji može doći do prakse u slavnoj bolnici u Houstonu, pokazala je Grobničanka Marija Troskot. Nekadašnja učenica Osnovne škole Čavle nije stala u Teksasu, dobitnica je najveće slovenske nagrade za znanost, Prešernove nagrade za medicinu za 2013. godinu. I, što je najzanimljivije, pa skoro i za rubriku »vjerovali ili ne«, ova liječnica sjajne perspektive neće bježati u Europu poput desetaka njezinih kolegica i kolega. Potražit će posao u – Rijeci.
– Trenutačno sam na pripravništvu u UKC-u Maribor koje traje pola godine. Tamo sam išla jer je trebalo manje čekati nego u Ljubljani, koju obožavam. Prekrasan je grad, tipična metropola, ali zbog obitelji i prijatelja voljela bih se vratiti doma. Probat ću naći posao i specijalizaciju u Rijeci, iako znam da je to skoro pa »mission impossible« (nemoguća misija, op. a.), kaže Marija, 26-godišnja liječnica koja je završila Medicinski fakultet u Ljubljani, gdje je pune dvije godine pripremala studiju koja joj je na koncu donijela veliko priznanje.
– Prešernova nagrada je najveće priznanje na područu znanosti u Sloveniji. Ja sam ga dobila za studiju kojom smo utvrdili da slovenski pacijenti s epilepsijom, zbog svoje antiepileptične terapije, imaju sniženu koncentraciju vitamina D i slabiju gustoću kostiju. Te pacijente smo godinu dana liječili visokim koncetracijama različitih oblika vitamina D i uspjeli povećati vrijednosti gustoće kostiju te preventivno utjecati na razvoj osteoporoze. Rezultat je da će se u slovenskim smjernicama za njihovu populaciju koristiti vitamin D u visokim koncetracijama, kao prevencija osteoporoze kod pacijenata koji se liječe od epilepsije. Kada sam saznala da sam dobitnica nagrade, bila sam poprilično iznenađena, jer nas se puno prijavilo. Kako se pokazalo, presudilo je to što sam imala odličnu mentoricu.
Kući smo razmaženi
Prošlog ljeta, na temperaturi od 40 stupnjeva, toliko nas je »maltretirala« da smo noć i dan pisale i usavršavale studiju, dodaje Marija. Ova značajna nagrada, koju rijetko dobivaju oni koji nisu Slovenci, počela se klesati još davno, u prvim razredima škole na Čavlima. Kako ističe Marija, značajniji utjecaj na njezin kasniji život imala je srednja škola, Salezijanska klasična gimnazija u Rijeci.
– Ono što je najvažnije jest da su nas usmjeravali da na studij idemo negdje drugdje, da ne ostajemo u Rijeci. Slažem se s tim jer se odlaskom u drugu sredinu drugačije oblikuješ kao čovjek. Dok smo kući, svi smo razmaženi, ne znamo ni jaja skuhati ili oprati robu u mašini. Prva ideja mi je bio Zagreb, ali presudilo je to što je Slovenija bila u Europskoj uniji pa sam na koncu izabrala Ljubljanu, kaže Marija.
Ovoga ljeta Marija bi se mogla vratiti u SAD. Svoj rad je naime prijavila na ovogodišnji Svjetski endokrinološki kongres koji se održava u lipnju u Chicagu. Također, u listopadu će predstavljati studiju na Slovenskom endokrinološkom kongresu.
Jedna od glavnih prepreka bio joj je novac, budući da je studij u inozemstvu, pa makar i tako blizu kao što je Ljubljana, izuzetno skup. – Doma nikad nismo bili nešto jako dobrostojeći, ali pomogli su mi koliko god su mogli. Dok sam bila na fakultetu financirala me i sestra Ana, a živjela sam kod časnih sestara. Bilo je nas sedam djevojaka na istom katu u kući u centru Ljubljane. Ništa mi nije nedostajalo, čak dapače, drago mi je da sam bila s časnim sestrama jer kod njih postoji mir i red. Za studij medicine to je sjajno, a osim toga, bile su to »open minded« (otvorenog uma, op. a.) časne sestre, puštale su nas van i nisu nas forsirale molitvama, prisjeća se Marija, napomenuvši da su mama i tata, Zdenka i Duje, financijski potpomagali, a srećom, dodaje, imala je i stipendije. Slovensku, a kasnije i onu Općine Čavle.
Kirurgija Houston
– Studij medicine u Ljubljani je nešto najljepše što mi se dogodilo. Upoznala sam prekrasne kolege koji su me prihvatili bez predrasuda zbog toga što sam iz Hrvatske. Stvarno su prekrasni ljudi i što je najvažnije, obična djeca. U Rijeci studentice na fakultet dolaze u štiklama, a mi smo cijeli studij odradili u tenisicama. Slovenci su mi dali i stipendiju, ponudili dom, dobila sam sve što sam pitala. Platili su mi na koncu i dio prakse u Houstonu, dodaje Marija, koja je, kako napominje, u početku fakulteta imala slabije ocjene, ponajviše zbog jezične barijere. – Prosjek »dva cijela nešto«. Učiš o stanicama, a većna literature je na engleskom. Morala sam s engleskog prevoditi na hrvatski pa onda na slovenski. Učiš nešto, a ne znaš zašto, puno predočavanja i apstrakcije. Ali kada je uslijedio klinički dio fakulteta i rad s pacijentima, što je i razlog zašto sam upisala medicinu, prosjek je skočio gore.
Tako je došla i do možda najzanimljivijeg dijela njezine medicinske karijere do sada. Houston, bolnički kompleks veličine Rijeke, kardio-vaskularna kirurgija, najbolja američa klinika za bolesti srca… – Tamo radi jedan slovenski kirurg koji organizira da studenti iz Ljubljane dolaze na vježbe. Naučila sam jako puno, držala srce u rukama, sudjelovala u transplatacijama, višesatnim operacijama… Bolnica u Houstonu je kao luksuzni hotel, sve se plaća, ali odnosi između liječnika i pacijenata se uvelike razlikuju od onih u našim područjima. Život u Teksasu je prekrasan, a ljudi su tipični Amerikanci, skoro svi su pretili, čak i po šoping centrima ne hodaju nego se voze, a salo im visi sa strane. Zbog njihovog stila života nije čudno da su takve bolnice krcate. Osobno sam tijekom boravka u SAD smršavila, jer je hrana pikantna, masna i neukusna, zaključuje Marija Troskot, koja je po okončanju prakse mjesec dana putovala po SAD-u i ustanovila da joj se od svih gradova najviše sviđa – San Francisco. Možda jednog dana. Trenutačno je u planu – San Fiume.
