Nedjeljko Fabrio i Darko Gašparović / Foto arhiva
Iako je u početku postojao strah – jer, veliki je ne samo stručni već i umjetnički zadatak prenijeti roman na scenu – sve se postepeno i skladno sklapalo: od Darkove dramatizacije do redetaljske čarolije Žorža Para, uz obaveznu i stalnu prisutnost Nedjeljka Fabrija koji se svemu radovao kao veliko dijete, prisjeća se Loredana Gašparović
U osamdeset i prvoj godini života, u Rijeci je umro književnik, dramski pisac i glazbeni esejist Nedjeljko Fabrio. Svoj profesionalni put dijelio je između Rijeke i Zagreba, bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine, redoviti član HAZU od 1997., dobitnik je književnih nagrada »Ksaver Šandor Đalski« i »Miroslav Krleža«, Nagrade grada Rijeke za životno djelo te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007. godine, ali i međunarodnih nagrada i priznanja: »Bethlen Gábor Alapítvány« 1993. u Budimpešti za promicanje suživota u Europi, Herderove nagrade 2002. u Beču i »Stella solidarieta Italiana« u Rimu.
Rođen 14. studenog 1937. u Splitu, s roditeljima je kao desetogodišnjak doselio u Rijeku, gdje je odrastao i sazrijevao, gutajući knjige i pasionirano prateći glazbeni život grada, najčešće s »đačkog balkona« u kazalištu. Ta strast prema glazbi i teatru, na više je načina odredila njegov profesionalni život, a prešla je i na neke od njegovih litararnih junaka u različitim žanrovima. Uostalom, paralelno s pisanjem drama i romana, Fabrio je pisao i glazbene kritike u Republici, a Igor Mandić je jednom rekao da je upravo »Nedjeljko Fabrio najbolji muzički pisac koji se ikada oglašavao u ovim našim gluhim prostorima«!
Svestrani umjetnik
Literatura za Riječane, i one koji će to tek postati
Ono po čemu je Fabrio poznatiji široj, a osobito riječkoj javnosti, je njegov literarni opus, kojim se najprije javlja kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a u konačnici i romanopisac. Njegovo cjelopkupno djelo karakterizira dar za povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava. Iz tih ranih dana datiraju drame Reformatori, 1967; Admiral Kristof Kolumbo, 1968; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969; Meštar, 1970; Kralj je pospan,1971. te novele Partite za prozu, 1966; Labilni položaj, 1969.godine.
Sedamdesetih godina Nedjeljko Fabrio napušta Rijeku, o čemu u jednom intervjuu govori:
Olovna šutnja
– U Zadru, 1971. s velikim je uspjehom praizvedena moja drama »Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?«. Kako se nije svidjela tadašnjim ljudima na vlasti, imala je svega četiri izvedbe. U Rijeci sam 1970. pokrenuo mjesečnik Kamov u kojem sam napisao da će »promicati kulturnu kroatizaciju Hrvatske«. Taj pridjev »kroatizacija« najskuplje me stajao, iako taj časopis iz današnje perspektive nije bio nimalo nacionalistički. Uostalom, nisam ni mogao biti nacionalist: došao sam iz dvojezične obitelji, čitao sam talijansku literaturu, ali sam bio čestit Hrvat.
Čista lica sudjelovao sam u Hrvatskom proljeću i to razdoblje smatram najljepšim danima svoje mladosti. Morao sam napustiti Rijeku i zaposlio sam se kao urednik u Dramskom programu Televizije Zagreb zahvaljujući redatelju Danijelu Marušiću i uredniku kulture Hrvoju Juračiću. U to vrijeme poznato kao »olovne godine« ili »hrvatska šutnja« i ja sam šutio. Punih osamnaest godina! Skinute su mi sve predstave s repertoara i preostalo mi je jedino da se okrenem uspomenama i u tišini pišem povijesni roman »Vježbanje života«.
U zagrebačkom periodu života Nedjeljka Fabrija nastala je i njegova sjajna knjiga glazbenih kronika »Maestro i njegov šegrt«, u kojoj su ukoričeni eseji o koncertima i predstavama (1986-1993), pisani na način kako to samo zaljubljenik u glazbu umije. Uvjerena sam da će podjednako u glazbenim koliko i letararnim krugovima Fabrio ostati zapamćen upravo po knjizi »Maestro i njegov šegrt«.
Sretna okolnost za prvi roman Nedjeljka Fabrija, bila je konstelacija snaga u tadašnjem riječkom kazalištu. Intendant je bio Drago Crnčević, Fabrijev školski kolega iz Prve riječke gimnazije, dramaturg je tada bio dr. Darko Gašparović, koji se zajedno s kultnim hrvatskim kazališnim redateljem Georgijem Parom, prihvatio dramatizacije i postavljanja »Vježbanja života« na riječku scenu.
Tog vremena – ne samo rehabilitacije Nedjeljka Fabrija, već i naivno čistog zanosa koji je ponio riječke kazališne gledatelje i proširio se na čitav grad – prisjeća se Loredana Gašparović, tada upraviteljica kazališne Propagande i marketinga, autorica vizualnog identiteta najpopularnije riječke predstave do danas:
– Praizvedba »Vježbanja života« bila je 27.veljače, 1990. godine, ali ja se sjećam prvih razgovora vođenih u Zagrebu, kad smo se mi, Fabrijevi životni i kazališni prijatelji sastali s Nelkom, razgovarajući o uprizorenju njegova romana. Iako je u početku postojao strah – jer, veliki je ne samo stručni već i umjetnički zadatak prenijeti roman na scenu – sve se postepeno i skladno sklapalo: od Darkove dramatizacije do scenske čarolije Žorža Para, uz obaveznu i stalnu prisutnost Nedjeljka Fabrija koji se svemu radovao kao veliko dijete.
Ali nije se radu na predstavi veselio samo Fabrio – radovao se čitav teatar! To je bilo više od veselja, prava umjetnička strast Hrvatske i Talijanske drame, Zbora i orkestra opere, Baleta, cjelokupne tehnike te Propagande i marketinga. Svi smo živjeli za predstavu. Hoće li se to ikada više ponoviti – ne znam. Nema više Darka, otišao je nedavno i Žorž, a sada i Nelko…
Ali ostaju njegova djela. Fabrio je najveći pisac ponikao u ovom gradu, a »Vježbanjem života« je zaslužio spomenik – ravan Ivanu Zajcu! – kaže Loredana Gašparović.
