– Marijan Boras koji je bio srce i duša Sokolskog pokreta na Sušaku dopremio je strojeve iz Beča i 1924. pokrenuo knjigovežnicu koja je postala jedan od sušačkih brendova. Knjigovežnica je bila u funkciji sve do rujna ove godine, kada je ugašena, jer su napretkom tehnologije taj posao preuzele tiskare, a usluge ručnih knjigovežnica postale su nepotrebne. No, u dogovoru s njegovom unukom Mirjanom koja je nastavila obiteljsku tradiciju, preuzeli smo knjigoveške strojeve koje je obitelj odlučila darovati gradu s idejom da se pokrene muzejska radionica u kojoj bi bio prezentiran cjelokupan postupak od proizvodnje papira do tiska. 

   Baština u segmentima

Darovana oprema uključuje nekoliko noževa za rezanje papira, od kojih je jedan dugačak više od metra, pribor za ukucavanje kopči i obradu uglova knjiga te stroj za ručni tisak u kombinaciji s ladičarem u kojem su razni kompleti slova i ukrasa za pravljenje naslovnih stranica i korica knjiga u tehnici zlatotiska. 

   Pozlaćeni knjižni blokovi, zlatna slova i ukrasi kakve viđamo na starim knjigama nastali su otiskivanjem uz pomoć pravih zlatnih listića – kaže Labus koji smatra kako bi najpoželjnije bilo da se radionica smjesti u postoru bivše Tvornice papira, a mogla bi djelovati pod kapom Muzeja grada i biti jedan od začetnih punktova stvaranja tehničkog ili muzeja riječke industrije. 

    – S obzirom na bogatu industrijsku prošlost Rijeka bez sumnje zaslužuje takav muzej, ali govoreći o tome ne moramo odmah razmišljati o megalomanskim projektima. Umjesto toga može se razmišljati o postupnom osposobljavanju niza malih punktova koji bi čuvali uspomenu na pojedine segmente tog dijela baštine, a radionica za ručnu proizvodnju papira mogla bi biti jedan od prvih takvih pogona. Najbolje bi bilo smjestiti je na području Hartere, a za to ne bi trebamo ni preveliki prostor, ni prevelika ulaganja. 

    Da bismo zaokružili proces od ručne proizvodnje treba nam blizina vode i kolodrob sličan fontani na Koblerovom trgu koji bi mljeo već gotovu celulozu u listovima. Celuloza se mrvi i miješa s vodom, a potom slijeva u bazen da se dobiju vlakna koja slobodno plutaju vodom. Ta vodena mješavina se naziva pulpa, a iz bazena se vadi sitom u kojem nakon cijeđenja ostaje papir, formiran od celuloznih vlakana. Uz to treba nam još samo sušiona, sa štrikovima poput onih za sušenje rublja, te postor za ručnu knjigovežnicu i tiskanje u kojoj bi se tako dobiveni papir mogao dalje obrađivati.   

Eksperimentirati i učiti

– Sve zajedno – kaže Labus – može se smjestiti na stotinjak četvornih metara, a ljudi bi imali mogućnost igrati se na različite načine. U pulpu se mogu ubaciti sušeni cvjetići koji će se kod ocjeđivanja naći u strukturi papira, a na još vlažan papir moguće je utisnuti i vodeni žig uz pomoć nekog metalnog predmeta. Tko želi papir veće glatkoće može ga izravnati običnom peglom, a iz ručno dobivenog papira mogao bi uvezati knjigu koju će uz pomoć raspoloživih slova i ukrasa opet opremiti po vlastitim željama. 

    Uglavnom, ideja je da se osposobi radionica u kojoj bi, tko god poželi, mogao eksperimentirati, otkrivati, igrati se te kroz to naučiti kakav je bio obrtnički postupak proizvodnje papira, odnosno uvezivanja papira u knjige – kaže Labus koji je vjeruje da bi takav program bio posebno zanimljiv školama, a odlično bi se nadopunjavao i s nastojanjima da učenici kroz program »Moja Rijeka« prošire znanja o kulturi i povijesti svoga grada.   

Prostor u Verdijevoj

    Odjel za kulturu, prema riječima pročelnika Ivana Šarara, od početka je pratio odličnu ideju Nenada Labusa i pokrenuo razgovore s Muzejom grada, Arhivom i Sveučilišnom knjižnicom. 

    – Uvidjeli da postoji realan profesionalan interes za daljnjim korištenjem »pogona knjigovežnice« ali i stvaranjem svojevrsnog mjesta sjećanja koje asocira na slavne tradicije tiskarstva i proizvodnje papira kao što je tiskara Šimuna Kožičića Benje ili fenomen Hartere. Takvo mjesto može imati svoju profesionalnu, ali i edukativnu i turističku funkciju i biti prepoznatljiv dio gradskog identiteta, snažno ukorijenjen u baštini i tradiciji. 

   Međutim, ideja o smještaju u neki od prostora Hartere u ovom trenutku nije ostvariva. Iako se raspravljalo i o toj mogućnosti, prostori u Harteri jednostavno ne mogu udovoljiti infrastrukturnim uvjetima i izvan ruke su, pa je Odjel za kulturu ponudio alternativno rješenje gdje inicijativa može barem djelomično zaživjeti. Bez naknade smo spremni ustupiti prostor od 150 četvornih metara u Verdijevoj ulici, kako bi čitavu priču prezentirali u strogom centru grada i tako joj dali zamašnjak – kaže Šarar. 

   Prema njegovim riječima, prostor u Verdijevoj ulici bit će dostupan već od početka studenoga, a realizacija projekta ovisit će o procjeni ukupnih troškova nakon što muzealci i konzervatori razrade koncepciju radionice koja bi djelovala pod okriljem Muzeja grada.